Ana Kirin - Iz bilježnice moga djede, priče za velike i male

Nešto za dušu (2)
Napisala Ivka Ježić /23.11.2011./

Naše stihove, naš pjesmice koje smo pisale u spomenare, uljepšavale smo sa raznim materijalima. Novaca i mogućnosti nabavke nekih materijala bile su jako skromne. Sakupljale smo staniol papir, omote od bombona, sve što se moglo u tu svrhu iskoristiti. Jedno vrijeme bilo je u modi čupkati mucice od vunenih odjevnih predmeta, raznih boja a od njih smo radile cvjetiće. Živo cvijeće stavljale smo između listova knjiga da se osuše, bila je to lijepa dekoracija. Svaki novi prilog u spomenaru bio je izložen najstrožim kritikama, naravno i tračanju.

Vrijeme je brzo prolazilo, postali smo veći, sa nama se počelo nešto događati. Curice su postale nekako sramežljive, počele su mijenjati oblik. Dečki su počeli (mutirati), mijenjati glas, počeli su im rasti brčići. O prištevima koji su nas napali da i ne govorim. Roditelji kojih smo se sramili, puno o tome nisu niti znali, izbjegavali su naša pitanja. U to vrijeme seksuali odgoj bio je tabu, o tome se nije govorilo.

Ne vjerujem da je netko od nas znao da se ta faza našeg života zove pubertet. Mi smo ga proživljavali svaki na svoj način. Časopis u kojem su bile gole ženske bio je pravo bogatstvo, mogao se nabaviti samo u Trstu ili negdje vani. Kružio je od ruke do ruke, naravno uz naplatu vlasniku.

Fizički odgoj više nismo radile zajedno sa dečkima. Dečki su se počeli bedasto ponašati, počeli su nas čudno gledati, zezati, malo i pipnuti. Počele su se rađati i prve simpatije i dječje zaljubljenosti, doživljavati nešto lijepo. Osjetili smo da je to nešto lijepo. Pisma pisana sa najvećim izjavama ljubavi, pisana na malim papirićima prenosili su "poštari", povjerljive osobe. Dečkima je bilo jako zabavno sa špiglom na nozi gledati curama pod kiklu. Cure su počele mijenjati svoj izgled. Pletenice više nisu bile u modi, haljine su postale kraće.

Spomenari se nisu više pisali, došli su u modu leksikoni. Za tu svrhu potrebna je bila bilježnica sa tvrdim koricama na crte. Da ne bi bilo trganja listova stranice smo obilježili brojkama.

Na svakoj stranici bilo je jedno pitanje na koje je trebalo dati odgovor.
Na primjer:
Ime i prezime
Koji razred polaziš?
Imaš li simpatiju?
Kako se simpatija zove? Za nas najinteresantnije!
Koliko ima godina?
Koju muziku voliš?
To su bila ozbiljna pitanja, tu se nije više risalo ili pisale pjesmice!

Dečki su u tome sudjelovali, odgovarali su na postavljena pitanja jednako "iskreno" kao i mi cure. Bilo je to lijepo doba, tako smo bili bezbrižni tako naivni, jednostavno bezgrješni. Sve na svetu mora proći, tak je i to prešlo, ali sjećanja na lijepe dane mladosti nam nitko ne može uzeti. Dragi čitatelji, nemojte se sramiti vaše prve ljubavi, prvog poljupca jer ljubav je nešto lijepo.

Lijepi pozdrav, Ivka Ježić




Nešto za dušu  (1)
Napisala Ivka Ježić  /20.11.2011./

Sa svi strana nas bombardiraju naši mediji sa vrlo lošim informacijama od kojih nam već ide na živce. Dani su sve kraći, mračniji, hladni a tako je i naše raspoloženje. Politika je takva kakva je i ne dozvolimo joj da nas opterećuje. Zato sam evo odlučila nešto malo vedrije, nešto čega se svi dobro sjećamo, nešto iz mojega spomenara.

Drage cure, draga Ana
„Spomenar smo imale sve, dečki su nam se zbog toga rugali i cerekali. Neki dobri dečec bi nešto napisal i narisal. To smo strogo držale u tajnosti, koliko je to bilo moguće, inače bi ga nazvali babcem. Spomenari su bili naš facebook, naši izrazi simpatije, nešto romantično. Sa velikim nestrpljenjem i znatiželjom čekala bih povrat, kakav crtež i koju pjesmicu. Bili su to crteži, prava remek djela, narisana sa puno ljubavi.„


Evo nekoliko pjesmica, tako su naivne, a tako melem za dušu, fenomenalne.

Kada vidiš ružu da uz put vene,
sjeti se mene i moje uspomene.

Kad čuješ zvona njihov tužan glas,
sjeti se mene bar jedan čas.

Nije za uspomenu nego na sjećanje.
Vita jela zelen bor molim brzi odgovor.

Pliva patka preko Save nosi pismo navrh glave,
u tom pismu piše ne volim te više
a u drugom javlja da te zaboravlja.

Svaka žena kaže pravo,
lijep je momak pravi đavo,
ali svaka Boga moli ,
da je barem jedan voli.

Prijateljstvo i drugarstvo, lijepe su to riječi,
al je teško pravog prijatelja steći.

Uzmi nožić mali pa rasijeci srce moje
u njemu ćeš naći urezano ime tvoje.

U srce sam te zaključao ne možeš izaći,
ključić sam izgubio ne mogu ga naći.
 Srce moje i tvoje u ljubavi stoje.


Ovo pjesmicu je moja svekrva Elizabeta (rođ. 1908. godine) čula od svoje mame, a ona ju je često pjevala svojoj djeci i unucima.

Kukuriku !!!
Ustaj dijete zora sviće, pijevac davno kukuriče,
ustaj dijete stresi san, vani je već bijeli dan.

Zar ne čuješ majko s krova gugutanje golubova?
Sletjeli na našu kuću pa guguću i guguću

Stare koke sve po redu uče čitat abecedu,
lovit kukce, čupkat vlati i po zemlji čeprkati.

Alaj svinja guta hranu ide joj u slast,
što pojede već do sutra pretvori se u mast.

Na širokom planištu u zelenoj travi, mirno pase kobilica,
uz nju ždrijepče Jogunica,
glavu diže, uhom striže.

Igraju se mačići, dirnu maci brk
ponekad se malo smire pa opet u trk.

Kroz široku livadu i zelenu travu
pošla guska s guščićima pa ravno u Savu.

Malo za zabavu djeci i odraslima u ove sive dane.
Lijepi pozdrav, Ivka Ježić

Happy Halloween!

Video čestitka >>>
Filmić kojem će se obradovati djeca koja vole strašne stvari, vilenjake i vještice!!!

Istinita priča
Budaletina Jurica
Piše Ana Kirin

Kolovoz je, godina 1929. U selima podno Sljemena vladale su tih dana nesnosne vrućine. Nije se znalo da li su bile vrelije noći ili dani. Noću temperatura nije se spuštala ispod 30 stupnjeva. Slabašni krov i još slabašniji zidovi poletušice seljaka Nikice napunili su danju kućicu užarenim zrakom koji iz kuće nije ni noću izlazilio.

Te noći kao i obično sedmero djece seljaka Nikice potražilo je spas od vrućine na sjeniku štale. Nikica i njegova žena ostali su spavati u kući.

Opojni miris sjena i lagani povjetarac koji je puhao kroz potrgane daske ubrzo je uspavao dječicu.

Njihov susjed, stric Jurica, šaljivdžija i čudak, koji je stanovao preko puta njihovog doma oko ponoći ogrnuo se bijelom plahtom, stavio ratarsku kosu na leđa i krenuo plašiti djecu na sjeniku.

Popeo se ljestvama tako da je djeci bio napola vidljiv. Probudio djecu sablasnim glasom
- Ja sam smrt! Ja sam smrt!
Glas kojim je progovorio, bijeli plašt i kosa na ramenu izgledali su zastrašujuće. Djeca još onako snena zamrla su od straha. Kada su se koju sekundu kasnije pribrala, skočila su na noge, poput vjetra poletjela na drugu stranu sjenika i bez ljestava poskakala na zemlju panično vičući
- Otec, otec oće nas smrt!

Otac Nikica je skočio iz kreveta, izjurio na dvorište, dohvatio toljagu i povikao
- Kakva smrt? To je ona budaletina Jurica, pokazat ću ja njemu što je smrt kad ga dohvatim toljagom.




Horor priča
PUT ZA BIDROVEC
Piše Ana Kirin

Mjesto radnje
Raskrižje, križanje ulice Markuševečka Trnava sa Bidrovečkom cestom.

Vrijeme radnje
Tridesete godine prošlog stoljeća

Sadržaj
Bila je noć punog mjeseca. Zvono na kapelici Sv. Vida otkucalo je ponoć. Vrijeme kada čarobnice, vile i vilenjaci dobivaju svoju moć. Kada i vragovi uzimaju vile u ruke i kreću svoj pohod po svijetu.

Jedan od vragova imao je obaviti važan posao u Bidrovcu. Došavši na Križanje kod kapelice Sv. Vida nije znao koji put vodi dalje prema Bidrovcu. Tu na Križanju na ulazu u Bidrovečku cestu nalazila se iz blata sazidana trošna kućica seljaka Nikice.
Vrag pokuca na prozor i probudi seljaka
- Koja budala me budi u ovo doba noći ? – ljutito upita iz kreveta Nikica na znajući da ima posla sa vragom.
- Koji put vodi za Bidrovec? upita vrag.
- Idi samo gore ravno – na to će seljak.

Vrag ni pet ni šest doslovno shvati riječi seljaka Nikice i ode RAVNO GORE NA TAVAN. Misleći da ga je seljak prevario i namagarčio vrag započne razbacivati po tavanu kukuruz, lonce, brašno i sve čega se dohvatio.
Seljak Nikica, njegova žena i djeca shvatili su da imaju posla sa vragom, u strahu i plaču dočekaše praskozorje i pjev kokota iz njihovog kokošinjca koji označuje početak novog dana i prestanak noćnih moći vila, vilenjaka, čarobnica i vragova.




Iz bilježnice moga djeda
Mirogojska tragedija
Piše Ana Kirin


Mirogoj, zadnja tramvajska stanica nekad


1. dio
Bila je jesen 1954.god. Mjesec kolovoz. Požutjelo lišće padalo je s grana i zatrpavalo Mirogojsku cestu koja vodi od Gupčeve zvijezde do groblja. Priroda se spremala na počinak, ona će se s proljeća ponovno probuditi a ljudi koji odlaze na vječni počinak nikada. Međutim i tu ima iznimaka.
30. kolovoza 1954. desio se nesvakidašnji događaj u Mirogojskoj mrtvačnici . U ponoć probudio se mrtvac koji je ležao na središnjem odru. Podigao je poklopac lijesa i išetao bos van.

2. dio
Posljednji tramvaj bio je na stanici i čekao polazno vrijeme za zadnju vožnju prema gradu. Malobrojni putnici koji su bili u tramvaju sa zaprepašćenjem su gledali u bosonogog čovjeka u crnom odijelu i kravati. Čudne misli prolazile su im po glavi. Nitko se nije usudio ništa pitati. Na stanici Gupčeva Zvijezda na Medvešćaku čovjek u mrtvačkom odijelu mirno je izašao iz tramvaja a ljudima koji su nastavili vožnju prema Draškovićevoj ulici je odahnulo.

3. dio
Kada je bosonogi došao do svoje kuće u Mlinarskoj ulici na Medvešćaku potiho je pokucao na prozor svoje kuće i još tišim glasom pozvao ukućane da mu otvore vrata. Probuđene ukućane uhvatio je neopisivi strah i trebalo im je mnogo vremena da skupe hrabrost i da ga puste u kuću. Nisu mogli vjerovali da se vratio njihov ukućan, i dalje su bili uvjereni da vide i da razgovaraju sa duhom.

4.dio
Sutradan ujutro 31. kolovoza 1954. godine oko 8:00 sati, da bi se uvjerili da razgovaraju sa živim čovjekom, krenuli su probuđeni mrtvac, njegova žena i sin tramvajem na Mirogoj da se uvjere da je lijes u mrtvačnici prazan. I doista u lijesu nije bilo mrtvaca.

5. dio
U 8:59 sati, žena, sin i probuđeni mrtvac ponovo su ušli u tramvaj koji je na toplom jesenjem suncu čekao na vrhu Mirogojskog brda polazak prema gradu. U tramvaju je u tom momentu bilo oko šezdeset putnika.

Odmah po ulasku u tramvaj žena je putnicima započela pričati o svom suprugu koji je jučer ustao iz mrtvih. Putnici su napeto slušali a naročito vozač tramvaja kojemu bi svake noći mogao ući novi mrtvac u tramvaj.

Točno u 9:00 tramvaj je krenuo nizbrdo prema gradu. Vozač se je pretvorio u «uho» zainteresirano je slušao ženinu priču i pritom zaboravio povući ručnu kočnicu koju je bio obavezan u nizbrdici koristiti. Kočio je samo električnom tračnom kočnicom. Tramvaj je jurio sve brže i brže. Vozač je i nadalje pažljivo slušao ženinu pripovijest te nije na primjetio preveliko ubrzanje tramvaja.
Kada se tramvaj počeo munjevito spuštati prema gradu uočio je smrtnu opasnost, maksimalno je povukao ručnu kočnicu ali nakupljeno jesenje lišće na tračnicama oslabilo je spoj kotača i tračnice i tramvaj je i dalje dobivao na ubrzanju.

Zadnje što je vozač mogao učiniti bilo je ispuštanje pijeska pod kotače tramvaja ali ni to nije pomoglo, tramvaj je jurio sve većom brzinom i na zadnjem zavoju koji se nalazi pored Zarazne bolnice «Fran Mihaljević» izletio iz tračnica prema drugoj strani ceste i prevrčući se udario u tri stabla i zaustavio se na čeličnom stupu koji je postavljen kao nosač tramvajske žice.

Rezultat nesreće bio je katastrofalan: 19 putnika je izgubilo život, među njim probuđeni mrtvac, njegova žena i njegov sin a 37 putnika je zadobilo po život opasne ozljede.

6. dio
Nakon iscrpne sudske rasprave presudom je utvrđena vozačeva krivnja jer je neoprezno i nepropisno krenuo i nije pravodobno kočio ručnom kočnicom. Ukinuta je tramvajska linija br. 15 Držićeva - Branimirova – Gupčeva zvijezda – Mirogoj a u sudskom rješenju, iz meni nepoznatih razloga, nisu spomenuti probuđeni mrtvac, njegova žena i njegov sin.

Matematika kviz
Nazivi računskih operacija