Mirko Tot - Moji strastveni hobiji

Zvuci rodnog kraja

Piše Mirko Tot /09.10.2013./

Folklor Markuševec 60-te

30 godina vozim se kroz ta mala mjestanca da bi došao do aerodroma-do svojega hobija. Tako je to bilo i u nedjelju 6. listopada. Vremenske prognoze za taj dan bile su veoma dobre. 2/8 kumulanti, vjetar slab, pritisak zraka 1015 HP, vidljivost 10-15 kilometara. U malom mjestancu Bahr, na putu prema aerodromu naišao sam na podulju kolonu automobila koja se nije micala. Na povećem parkiralištu ispred robne kuće održavao se te nedjelje sajam starina. Buvljak, mislim da se zove po naški. Sve je bilo zakrčeno ljudima i automobilima. To je i mene prisililo da se pomirim sa situacijom i pričekam da se sav promet malo razrijedi.

U pretincu na vratima sa moje strane, već po običaju, malo naših tamburica u obliku CD-a  "Tamburaški spomenar" kupljen nedugo u Bogovićevoj ulici. šest CD-a sa 120 originalnih hitova. Sa mojim skromnim smislom za očuvanje zraka i okoline, ugasim motor i kroz prorez autoradija uguram "Razigranu Šokadiju" sa Mirjanom Primorac i Slavonskim bećarima. Kroz spušteni prozor proviri srednevjekovni muškarac. Mlađi je od mene kao i većina ljudi kad jednom navršiš sedamdesetu. Valjda su mu do ušiju doprli "zvuci rodnog kraja". Zemljače, otkud si? Iz Markuševca - odgovorim!

Sav razdragan i iznenađen uzvikne: O jebote, daj male navini. Spustim prozor do kraja a da bi udovoljio njegovoj želji, na desno okrenem taj poželjni "navini". Najednom vidim četvero ljudi, dva muška i toliko ženski sa prepletenim rukama na leđima. Uhvatiše se u kolo a i on među njima. Okrenuše drmeš. Kolona ispred mene odmakla se već prilično daleko a trubljenje iza mojih leđa nadjačalo je tamburice. Od kuda ste pajdaši? pitam ih prije nego polako krenem da smirim sirene iza sebe. Iz Velike Gorice-reče mi žena narječjem koje sam konzumirao majčinim mlijekom. O, jebote, i nastavim vožnju da bi se kasnije vinuo u nebesa iznad prekrasno sređenih polja i vijugave rijeke Rajne.

Pozdrav rodnome kraju M.T.

Vrijeme kao faktor
Piše Mirko Tot /29.02.2012./

Kada se na zagrebačkom Griču oglasi top točno bi moralo biti 12 sati. Naravno samo u jednome dijelu Evrope. "Vrijeme" kao čimbenik određuje sva zbivanja na našoj planeti i svemiru oko nas. "Vrijeme" u Einsteinovoj teoriji relativnosti presudni je faktor te jednadžbe i temeljna istina fizike. Prastaro računanje vremena počinje u stvari položajem sunca. Jedan puni okretaj Zemlje oko svoje osi zovemo 1 dan odnosno 24 sata. Jedna putanja Zemlje oko Sunca je mjerilo za jednu godinu, odnosno 365 dana.

Polovicom 17 stoljeća osnovan je u Grinviču, u blizini Londona opservatorij kojeg su astronomi i fizičari iskoristili da bi teoretski povukli "crtu" od sjevrnog do južnog pola takozvani nulti meridijan. Ta crta- meridijan ne služi samo da bi se od nje naš globus dijelio na istok i zapad, nego i za određivanje vremena takozvanog GMT, odnosno srednje grinvičko vrijeme. Da se zemlja oko svoje osi okreće na sat 15 stupnjeva 360:24=15 logično je da 15 stupnjeva istočno od Grinviča je jedan sat ispred Grinviča a 15 stupnjeva zapadno je 1 sat iza Grinviča. To usklađivanje vremena sprovodi se do 180. meridijana a koji je točno na suprotnoj strani Grinviča odnosno globusa i jednako udaljen u pravcu istoka i zapada. Znači kada je po Grenviču 12 sati na suprotnoj strani na 180. meridijanu su 24 sata, odnosno ponoć. Upravo tu počinje novi datum za astronome GRANICA DATUMA.

A sada o našem Gričkom topu. Da bi se bivšim moreplovcima koji su koristili samo jedra i vjetar olakšalo pribaviti vremenske prognoze gradili su se u većim lukama opservatoriji da bi moreplovce opskrbili u ono doba sa grubim vremenskim informacijama. Točno u 1 sat poslije podne pala bi sa stupa iznad opservatorija jedna kugla na krov opservatorija koja bi označavala točno vrijeme. Nisu li se opservatoriji mogli graditi u samoj luci onda se iz daljine u isto vrijeme oglasio top. Normalno bi bilo da su kugla ili top označili točno podne, odnosno 12 sati, ali to nije bilo moguće jer su upravo u to vrijeme astronomi bili mnogo zauzeti očekivanjem sunca na najvišoj točki neba da bi utvrdili točno 12 sati, i bili bi pritom ometani od kugle ili grmljavine topa. Tako nam govore stare knjige.

U Edinburgu u Škotskoj i u Sydneju u Australiji zadržali su još tu tradiciju i topovi se ne oglašuju točno u podne, nego jedan sat poslije. Tu tradiciju naš Grički top nije prihvatio tako da se naši gradski golubovi točno na sekundu vinu u nebesa a da bi se potom pojedinačno sakupili oko stare bakice i sitno nadrobljenog kruha. Tu igru ponavljaju već desetljećima na užitak prolaznika a pogotovo male djece na našem Jelačić placu. Mali dodatak: Zašto se kazaljke sata pomiču sa lijeva na desno a ne obratno? Prije skoro 5.000 godina promatrali su ljudi" putovanje" sunca na nebu. Zabivši jedan štap u pijesak primijetili su da sjena štapa mijenja položaj. Sunce izlazi na istoku tako da je sjena štapa bila na drugoj, zapadnoj strani. Putovanjem sunca prema zalazu, odnosno zapadu, sjenka se pomicala prema istoku. Promatrajući taj štap u pijesku iz ptičje perspektive sjena se kretala sa lijeve na desnu stranu, kao i danas naše kazaljke. Sreća je u tome da su ti sunčani satovi otkriveni sjevernije od ekvatora. U suprotnome, ta bi se sjena kretala u obratnome smjeru.

Pozdrav rodnome kraju M.T.



Pilot - Mirko Tot !
Piše Ljubica Poščić /10.11.2011./

Pilotiraju  sin i otac

Po običaju svaki dan do nas navrati naš sused Štefek Ročić (Pindek), na čašicu razgovora.
Tako je bilo i ovog ljeta kada smo bili u Markuševcu. Budući da mu pričanje viceva leži, obavezno ispriča dva, tri i nasmije nas do suza te pita svoju strinu Baru:
”Strina kad bu opet bažulj z rizancima”.
“Štefek pa ti znaš da se bažulj kuha pu zime a ne pu ove vručine, muraš se strpeti dok prejdu ove vručine, pa ti ga bum skuhala pun lonec, da ga buš imel tri dana kuj za jesti”.

“Joj strina baš ti fala, znaš kad sam bil sad v Njemačke pri Zvonku bile mi je prekrasno, svakam me vojdil i pune toga sam videl. A njeguv šogor Mirko vojzil me avijunom na ručak, samo nas dva, ne znam ti ja de smo te bili, prešli smo jeno stu šezdeset kilometri, tak je rekel.

Kuj da vam veljim, bile je prekrasno, divan pogled odzgora na rieku Rajnu, fino jelo, ali tvuj bažulj z rizancima, strinica, nema mu ravne, faljel mi je, muram reći”.
“A ni te bile strah vujziti se z Mirkem, im ste se mogli zrušiti”.
“Ni strinica ni, im ti on te dobre vojzi, dober ti je on pilot, svaka mu čast “.

Pa da Štefek imaš pravo” umješam se u razgovor, “Da vam nešto ispričam. Kad se vjenčala od tvog strica Mirka (Pindeka), kćer Mirjana, išle smo ja i moja mama, koja je tada bila kod mene u posjeti, na svadbu u Düsseldorf. Bilo je prekrasno, Markuševčani na okupu, nema nam ravnih, svadba po domaći, pjesma i tanec do zore.

Bilo je to na žalost, vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj i naravno da se poveo razgovor o strahotama koje su zadesile našu zemlju. Pita me Barica, Mirkova žena, kad idemo doma, ako bi nešto mogla poslati po nama svojoj mami, budući da smo koristili svaku mogućnost da pomognemo i olakšamo život našim bližnjima.

Nazovem ti ja Baricu i govorim joj da idemo doma pa ako hoće može nešto spremiti da to odnesemo njezinima. Nije me htjela opterećivati paketima, jer je mislila da smo dosta natrpani svojim stvarima, pa neka joj dam moj tekući račun da bi mi poslala nešto novaca pa da to dam njezinoj mami kad smo dolje. Barice nema smisla, govorim joj, da mi šalješ novce, ja ču joj dati koliko veliš pa ćeš mi vratiti kad dođemo natrag. Dogovoreno, zadatak izvršen i vratimo se mi natrag.

Bila je subota, 11 sati, zvoni telefon a ono Mirko pri telefonu. Kad smo stigli, kak je bilo, jesmo li daleko od flughafena Loemühle? Nismo daleko, od aerodroma do nas je samo 12 km. Pita me ako mogu za sat vremena stići do tamo, da bi mi donesel novce kaj sam dala njegovoj punici.
Zašto na aerodrom pa dođi ti kod nas doma kad si već kod aerodroma. Veli mi da bi on rado došel,
ali bude doletel avionom i ima samo pola sata vremena pa ne može u tih pola sata stići do nas.

Avionom???- mislila sam da nisam dobro čula, pa od Krefelda do Recklinghausena su autom samo 70 km, kakvim avionom, pa to je aerodrom samo za male privat avione a ne velike putničke - avionom??? Malim avionom, govori mi, ako mogu doći nađemo se tamo u restoranu na kavici za sat vremena. Dobro može, odgovaram i ne vjerujem u to što sam čula.

Muž na poslu, nemam prijevoz pa pitam svoju prijateljicu Edith dali bi me odvezla do aerodroma. Naravno, govori mi, ali što ču na tom aerodromu? Objasnim joj stvar a ona ostala bez riječi, gleda me i pita jesam li ja to dobro razumjela. Nisam bila ni ja baš tako sigurna da će stvarno doći avionom, pa nije valjda to prvoaprilska šala u zakašnjenju.

Na vrijeme smo stigle na aerodrom i sa terase promatramo nebo i evo ga, mali aviončić spušta se na pistu, pristaje blizu zgrade i stvarno izlazi najprije pilot - Mirko a zatim njegov kopilot iz aviona, nevjerojatno nije bila šala to je stvarno bio on. Pozdravili se, popričali, popili kavicu, vratil mi novce, pola sata brzo prošlo i moraju natrag.

Gledamo ih sa terase, još jedan pozdrav mahanjem rukom dok su čekali na pisti dozvolu za start, polijetanje. Pogledom pratimo taj mali avion dok polako nestaje u plavetnilu neba, a ja još uvijek nisam mogla doći k sebi od iznenađenja, da je moj Markuševčan - Šimunčan iz Trnave, Mirko Tot - pilot i da avionom doleti da mi vrati svoj dug. Nije bilo za vjerovati.

To je bilo prije 17 godina Štefek moj, zato ti vjerujem da je dobar pilot, koji još uvijek uživa u svom hobiju, u plavim visinama”. “Naj mi reći da si te doživela, pa to stvarno ni bile za veruvati”, bilo je sve što je prokomentirao Štefek jer je i on ostao bez riječi.

Pozdrav, Ljubica Pošćić


Njegov majestet "Boletus edulis" (vrganj)

Piše Mirko Tot /09.06.2011/

Puno pozdrava mojim mještanima Zvjezdani i Ivanu Šantek, zaljubljenicima u prirodu i vrganje. Istu "manu" ponio sam prije mnogo godina sa sobom, a i moja supruga Barica ostala je neizlječiva.
Njegov majestet "Boletus edulis",naš VRGANJ, taj jedini muški od svih gljiva, lav i gazda, koji nam često zadaje mnogo muke i truda dok ga opazimo. Lukave je prirode. Sad je ovakav, sad onakav. Samo da nas zavara, sakriva se jednom ovdje, drugi puta opet negdje drugdje gdje ga niti ne očekujemo.
Mijenja boju i oblik, a kada ostari, zaželi si svoj mir, pokrije se velikim šeširom da bi se nemoćan i star vratio ponovno majci Zemlji iz koje je ponikao.
Jao "Boletus edulisu" ako ga naše izvježbano oko opazi." Našel sam jednoga"- kao kod zgoditka na lutriji, pretvara se naše zadovoljstvo u pravi krik. Tek umuknemo ako smo kojim slučajem naišli na vise njih. Tu se pritajimo, okrećemo okolo da nam koji slučajno ne izbjegne oku i da netko od ostalih ne opazi našu sreću. I kada nam je kosara puna, važno se pojavljujemo pred društvom. glumeći pravog specijalistu. Nisi rekao niti "keks" i evo ga u tavi. Kuhinja zamiriši po šumi i čistoj prirodi, a on može poskakivati i "cvrčati" u tavi kolika mu je volja, dok ga prelijeno jaje ne smiri do kraja.
PS:
U našem Hrvatskom jeziku muškog je roda. Oblik i boja te gljive ovisi o vrsti drveća u susjedstvu gdje iznikne. Tako u hrastovoj sumi izgleda drugačije nego u borovoj ili smrekovoj šumi. Radi toga samo dobri poznavatelji svih oblika i boja nemaju problema prilikom sakupljanja te jestive delikatese.
Ima mnogo teorija o pojavljivanju i rastu te jedinstvene sladokusice. Do danas uzgajivačima gljiva nije pošlo za rukom patvoriti taj jedinstveni šumski plod, posebnog okusa i mirisa.
U sjevernijoj Evropi pojavljuju se tek početkom rujna i do kasno u jesen. U Njemačkoj, u kojoj je sve normirano i određeno, smijete ponijeti iz sume najviše dva kilograma - za osobnu potrošnju. To se skoro nikada ne kontrolira, ali zakon postoji i za to.
Pozdrav rodnome kraju



PUNI MJESEC I USKRS
Piše Mirko Tot /22.04.2011./
Nekoliko milijuna godina vjerno nas prati. Neumorno oblijeće nasu planetu niti ne znajući kakovu ulogu mu odrediše stari mudraci. Mjesec, taj prirodni satelit naše Zemlje, dobio je već početkom četvrtog stoljeća "zadatak" da svake godine nama katolicima "odredi" dan slave Isusovog uskrsnuća.
Katolički praoci na jednom koncilu početkom četvrtog stoljeća odrediše da se Uskrs slavi prema putanji Mjeseca oko Zemlje. Kada je na našoj planeti dan točno dugačak kao i noć, na sjevernoj polukugli je PRVI DAN PROLJECA. Ove godine se zbio 20.ozžujka. Prvi PUNI MJESEC u proljeće imamo u ponedeljak 18.travnja i PRVA NEDJELJA poslije punog mjeseca, 24. travanj, je USKRSNA NEDJELJA. Tako jednostavno, i za sva vremena svih Rimokatolika diljem svijeta, osim nekih istočnih kršćana koji upotrebljavaju drugi kalendar.
I upravo zbog te konstelacije, prvi dan proljeća i prvog PUNOG MJESECA u proljeće, desilo se da Uskrs već 152 godine nije bio tako kasno kao ove godine.
To nama u svetom Šimunu nipošto ne smeta, da na taj najveći praznik nas katolika, ne odemo na Uskrsnu misu, poslije na kavicu u obližnji kafić, a narezana domaća šunka sa mladim lukom, i tvrdo skuhana domaća jaja, čekaju pripremljena u kući. A ako se i "domaća kaplica" slučajno nade u blizini, imamo razloga da zahvalimo Isusu na uskrsnuću i PUNOM MJESECU koji nas i dalje prati u tome beskrajnom prostoru.

Sretne Uskrsne blagdane i pozdrav rodnome kraju
M.T.



Večernjakova domovnica
Piše Mirko Tot /17.03.2011./
 

Bad Homburg - Dvorac i vrtovi

Bad Homburg, lijepo, i već stoljećima poznato lječilište evropskih careva i ostale aristokracije, bio je 12.3. 2011. domaćin velikog iseljeničkog skupa Hrvata. Grad se nalazi sjeverno od Frankfurta i na samim obroncima gorja Taunus, a ujedno je i GRAD PRIJATELJ sa našim lijepim Dubrovnikom. U organizaciji Večernjeg lista-inozemno izdanje, i pod pokroviteljstvom Ministarstva obrazovanja i kulture Republike Hrvatske, dodjeljivale su se nagrade i priznanja popularnim hrvatskim iseljenicima pod nazivom "Večernjakova domovnica".Od nogometaša profesionalaca, pa do naših poznatih pjevača i glumaca koji djeluju izvan domovine kao i naših amaterskih klubova. Bili su predloženi i izglasani od čitalaca Večernjeg lista. Mojoj supruzi i meni, pripala je čast da budemo pozvani, /260 kilometara daleko od mjesta življenja, /makar naša popularnost doseže samo do našeg kućnog praga. Ali, kao već desetljećima vjerni čitalac Večernjeg lista, a neki puta i nezgodan kritičar "odužila" nam se redakcija Večernjaka, na čemu im zahvaljujemo.

Uz bogati i interesantni večernji program, bez mahanja stranačkim iskaznicama i političkog mudrovanja, pokazalo se da se i na ovakav način možemo družiti jedni sa drugima. Uz nazočnost gradonačelnika Bad Homburga i našeg gradonačelnika Dubrovnika,/ jako sličan našem pokojnom Stefu "Pipici"/ prisutni su bili i ambasador Rep. Hrvatske iz Berlina, ministar Mesić iz Zagreba kao i nekoliko voditelja konzularnih predstavništva. Predstavnici Katoličkih misija kao i još neki Hrvati, poznati svojim djelovanjem u njemačkom javnom životu isto nisu izostali. U samom centru grada i uz već iz 19.stoljeca poznati park, kojim su se šetao, nitko drugi već osobno njemački car Wilhelm II. čiji je dvorac u neposrednoj blizini njemu služio kao ljetna rezidencija, nalazila se sala koja je ugostila nas 600 Hrvata kao i priličan broj Nijemaca-uzvanika većinom javnih radnika i političara.

Uz veoma bogati i raznovrsni "švedski stol", dobrom kapljicom crnjaka iz Konavljanskih podruma, i odličnom glazbom, ostala nam je ta večer u lijepom i ugodnom sjećanju, a gospodin Stipe Puda- glavni urednik inozemnog izdanja, s kojim cesto komuniciram, neki puta i veoma polemički, obećao nam je poziv i za slijedeću godinu.
Pozdrav rodnome kraju
M.T.



Helgoland
Piše Mirko Tot /04.02.2011./

Helgoland, najistureniji je njemacki otok u sjevernom moru, 50 kilometara udaljen od kopna sa veoma bogatom i burnom prosloscu.
1720 godine nakon velike olujne plime razdvojen je na dva dijela, jedan ravni i pjescani a drugi dio okomit kao klisura i nastanjen. Na manjem pjescanom otoku koji jedva viri iznad mora-nadmorka visina na najvisoj tocki je 2 metra - nalaze se 3 poletno-slijetne i veoma kratke asfaltirane piste okrenute u vise smjerova radi cestih promjena pravca vjetra tako da prilikom slijetanja pilot ima mogucnost prizemljiti se uvijek protiv vjetra, inace bi pista bila prekratka i avion bi zavrsio u moru. Da bi na otok mogao doci vlastitim avionom potrebno je najmanje 100 sati letackog iskustva zbog specificnosti otoka. Nas mladi sin Igor i ja posjetili smo 18.lipnja 2010. avionom - dvosjedom taj jedinstveni otok. Meni je to bio treci let na taj otok.

Do 1890 godine otok je pripadao Engleskoj a u zamjenu njemacke kolonije Sanzibar Englezi predali otok Njemackoj. Vec u samom pocetku II. svijetskog rata, prosinca 1939 godine engleski bombarderi prvi puta napadaju otok a vec u svibnja 1940 i po drugi puta, nakon toga Hitler nareduje da se u stijenama iskopaju bunker- sistemi za zastitu stanovnistva. Pred sam kraj izgubljenog rata 1945 godine izaslanici otocana pokusavaju otok predati Englezima kako bi bili zasticeni od totalnog razaranja iz zraka zbog cega su od Gestapo-a svi likvidirani par mjeseci prije same kapitulacije Hitlerove Njemacke, nakon cega svi otocani napustaju otok da bi spasili zivote. Englezi 1946 sa 6.700 tona dinamita unistavaju sva sklonista u zidinama sagradena od otocana.To je do danas najjaca podzemna ekspozija konvencionalnim nacinom.

1949 njemacki parlament jednom zamoldbom okupacionim snagama koji su bili stacionirani u Njemackoj moli da se otok ponovno vrati Njemackoj sto ovi i odobravaju i nakon toga pocinje ponovno naseljavanje otoka. Otok je "okicen" sa bezbrojnim antenama kojima su NATO snage mogle kontrolirati citavi zracni prostor sjeverne Evrope. Danas je otok nastanjen sa oko 4.000 otocana koji se jedva mogu obraniti od tisuce turista koji dnevno, a pogotovo vikendom velikim brodovima sa kopna dolaze na jednodnevni izlet koristeci bescarinski soping koji je odobren otoku i tako omogucava ekzistencija otocana.


Pilot i kopilot prilikom leta


Pogled iz aviona Schwapheim


Aerodrom Langeoog


Helgoland - Autoput prolazi ispod rijeke Ems


Helgoland - Igor i Mirko


Helgoland - Igor Tot


Helgoland - Mirko Tot


Južna strana otoka, more skoro poravnato s kopnom


Helgoland - Mirko Tot


Helgoland - Pogled na glavni otok



Moji strastveni hobiji
Avioni


Ovim hobijem bavim se već 27 godina i ako me zdravlje i dalje "miluje" nastavit ću još par godina.
Puno pozdrava, Mirko Tot


Jedrilice



Najljepši užitak kod letenja je jedrenje. Sam sa sobom, bez buke motora, ja i dragi Bog iznad mene.

Ova jedrilica, model LS4, visoke aerodinamične kvalitete sposobna je da sa 1000 metara visine jedri 46 kilometara u daljinu zahvaljujući konstrukciji krila sa jako malim otporom zraka. Poliječe se sa vitlom, oko 900 metara dugom ćeličnom sailom koja se na jednom kraju poletne staze namotava na jedan kolut ili sa vućom aviona.

Polijetanje sa vitlom je prilično "veselo". Uspon je nagli tako da si za 25 sekundi na 350-400 metara. Da bi se ostalo u zraku dulje vremena, nekad i po nekoliko sati, potrebne su dobre vremenske prilike.

Oblaci zvani kumulanti koji se u skupinama stvaraju na nebu, pokazatelji su vertikalnog strujanja zraka i to od dolje prema gore. Kod idealnih prilika, visoka baza oblaka, mogu se postići i visine do 3 tisuče metara nadmorske visine. Letjeti se mora ćim više tako da se neki puta u prolječe, nakon vremenske stanke zbog loših zimskih uvjeta, primječuje prilikom prvog leta mala nesigurnost.

Ovaj hobi zahtjeva i određeni stupanja zdravlja, zbog toga potrebni su redoviti liječnički pregledi, a za produljenje dozvole letenja, i određeni sati godišnje prakse. Hobi je relativno skup, ali ako se uštedi na drugim stvarima pušenje, izlasci/ moguče je financirati. Koliko je taj sport opasan, evo jedne uzrečice:
Najopasnije kod letenja je vožnja autom do aerodroma.
Puno pozdrava mome rodnom kraju

Hobi-letenje



Hobijem kojim se bavim vec sad skoro 30 godina zahtjeva i mnogo rada i odricanja. Da bi se moglo u proljece, nakon zimske pause ponovno poceti letjeti sa ispravnim letjelicama potrebno je preko zime uloziti mnogo slobodnog vremena u klubskoj radionici u dotjerivanju sportskih rekvizita, u ovome slucaju dva motorna aviona i pet jedrilica koje posjeduje nas klub.Prije pocetka sezone u klub dolazi posebni inspektor, strucnjak, inzinjer aeronautike da bi pregledao ispravnost naseg ulozenog amaterskog rada i tek se onda dobiva zeleno svijetlo za prvi let. I na ovoj slici se vidi raskopljeni avion prilikom transporta iz radionice do poletne staze.

Godine 2004, u cetiri dana i sa tri prenocista, obletio sam unutarnje granice cijele Njemacke. Bilo je to 2.762 kilometara zracne linije, na prosjecnoj visini od 3000 fita a koju odreduje konfiguracija terena i zracni propisi. Cekao sam danima pogodne vremenske prilike i pozitivne prognose prije nego sam se odlucio poletjeti. Njemacka ima preko 300 sportskih aerodroma, poneki sa asfaltiranom poletnom stazom a vecim dijelom travnatom. Kod planiranja ove avanture bile su potrebne temeljite pripreme sto cini citav podhvat jos interesantijim. Svaka etapa, a bilo ih je 13, imala je svoje posebnosti. Polijecem sa 55 litara benzina sa specificnom tezinom od 0.72 kg/l koji mi mora u svakom slucaju biti dovoljan do sljedeceg aerodroma, pod uvjetom da taj doticni aerodrom ima vlastitu benzinsku stanicu sto nije posvuda slucaj, i kod planiranja to se mora uzeti u obzir. Zahvaljujuci izvrsnoj dokumentaciji koja je potrebna prilikom planiranja ovakovog leta unaprijed se izracuna duljina i vrijeme leta svake etape. Bio je lipanj mjesec i oci se nisu mogle zasititi ljepote prirode.

U malom mjestu Görlitz, na rubu grada uz samu granicu sa Poljskom i rijeku Neisse koja dijeli te dvije drzave a sjevernije od Görlitza se spaja sa rijekom Odrom, iz straha da mi Poljaci ne provale u avion i "posude" si koji instrument, prespavao sam u travi uz avion.Slijedeceg dana zbog slabo prespavane noci bila mi je etapa nesto kraca nego planirano. Letio sam do Peenemünde na samoj sjevernoj spici otoka Usedom. 2.800 metara asfaltirana staza za slijetanje, djelomicno ostecena od engleskog bombardiranja krajem drugog svjetskog rata.Tu je Hitlerova avijacija, sakrivena u podzemnim bunkerima u pokrajnoj sumi, isprobavala rakete sa dalekim dometom poznate pod kodnim imenom V1 i V 2. Danas se tu nalazi prikladan muzej na tu temu. Dalje me put vodio uz obalu Istocnog i Sjevernog mora a beskrajnog uzivanja krajolika nikako da se zadovoljim.
Pozdrav rodnom kraju, M.T.


2010. iza nas
Piše Mirko Tot
Kao i prošlih stotine godina iza nas, i ova je bila puna ratova, razaranja, bijede i glada.
Promatramo li iz svemira, Zemlja se doima mirno poput svjetlucavo bijelo-plavog bisera koji treperi na crnoj podlozi svemira. Već milijarde godina taj prekrasni okrugli svemirski brod slijedi svoju putanju oko sunca a u susjedstvu sa još sedam planeta, koji su svi mrtvi, brodovi bez posade.
Zemlja sa nama ljudima, životinjama i biljkama nešto je posebno i jedinstveno i iz samog tog razloga briga je i obaveza svih naših "kapetana" i "moćnika" da se prema našem svemirskom brodu odnose brižno, da "moć" koju su stekli na izborima ili si prigrabili silom ne koriste za ratove i uništavanja .Samo ako su razumni naš svemirski brod Zemlja moći će nastaviti svoja vječna putovanja oko Sunca jer drugog broda nema gdje bi se mogli ukrcati, a poražavajući je za sve živo na našem" brodu" ako "kapetani" to ne shvaćaju.
Mir i sloga medu ljudima, vjerama i narodima!
Pozdrav rodnom kraju,  M.T. 

Pogled iz Svemira (astronomija)


Mirko Tot je na internetu pronašao fotografije Zemlje, snimljene sa Međunarodne orbitalne svemirske stanice ISS (International Space Station), koje želi podijeliti sa posjetiteljima bloga Markuševec.


Svemirska stanica se nalazi u niskoj orbiti oko Zemlje na visini od oko 360 kilometara. Stvarna visina se mijenja po nekoliko kilometara jer otpor atmosfere snižava orbitu a povremeno se vrši korekcija (podizanje) orbite. Stanica dnevno gubi od 65 do 100 metara u visini. Trajanje jedne orbite (ophoda oko Zemlje) je oko 92 minuta. Stanica je do sada napravila preko 37.500 orbita.

Kako se već za dvije godine (2012) planira slanje turista u orbitu oko Zemlje, pogledajte kako će turistima izgledati pogled na našu planetu.

Pozdrav rodnom kraju! M.T., Mirko Tot