Sjećanje na djetinjstvo
Piše
Rudolf Pavleković /20.10.2014./
Markuševečka
legenda o zmaju
Stari
su Šimunčani pripovedali kak su za ono (davno) vrijeme ljudi išli u posjet
harvatskom kralju u njegov grad. No išli su po velikom i dugačkom tunelu. Tunel
je započinjal u zdencu pred Kapelicom Gospe Angelske u centru Markuševca. Gde
bi se svi spustili u velikoj košari. E a da bi prošli taj tunel u košaru su
prvo spustili telicu (mladu junicu) te su je tjerali ispred sebe do neke veće
prostorije, gde bi ju ostavili i sakrili se. Onda bi iz mraka dojuril veliki
zmaj, glave kakti auto kamion, pak bi junicu odvlekel u ponor. Još se pol vure
čulo njeno mukanje, a oni bi onda u miru
prešli do kraljevog grada.
Ova
legenda se očuvala do 60 tih godina prošlog stoljeća i mnogi Markuševčani znaju
za nju.
Do
danas je zdenac isti, samo je na njega postavljena betonska ploča i četvrtasti
kamen. Nekad je uz zdenac bila i ploča sa rimskim slovima. Gdje je završila ne
znam.
Jedanput
su nas fakini iz Sitara otpelali u „Šupljetarku“. U glavnom otvoru te potpuno
prezidane špilje nalazila se stražarnica. Taj objekt je sagradila JNA odmah iza
2 svjetskog rata. Iza te stražarnice je bil otvor tak odo 50 – 60 cm širok,
kroz koji smo se prevukli u unutrašnjost. Dokle got je baterija reflektorica
dosezala vidjela se špilja. Znači da bi i gornja legenda imala kakvu stvarnu
vezu sa tim podzemljem.
*
I
o čovječuljaku
 |
| Vražiček |
Jednom
sam čul kak su stari ljudi „Brežovani“ u jednom od naših „bunkera“ pripovedali
kako su svašta vidjeli i doživeli na našem Sljemenu.
Jedan je pričal, a ostali
su potvrdili da za to znaju, kak su neki Šelendići rušili bukve negdje oko
Mrzljaka (predio ispod Puntijarke). Onda su sjeli za gablec, su si zakurili
vatru i pekli špek i kobasice. Iz nekakve rupe je izašel čovečuljek (vražiček) sa žabom na
štapu, pak im je govoril vi pekli svi jeli. Onda je sa žabom mazal po njihovom
pečenju pak im se jako „gadile“.
No
čovječuljak (vražiček) je zgrabil kobasicu i zbrisal od kud je i došel, a ovaj kaj je
ostal bez, si je pomirišal pečenu žabu, pak je rekel da je i vrag za silu muhe
zobal, pak je pečenu žabu pojel, i rekel da takvoga pečenja još nije kušal. I
onda su opet čuli onoga krdaljivca kak viće, vi pekli, svi jeli ili ti peko ja
jeo, tak nekak.
Običaji i priče vezani
uz blagdan Svete Lucije
Napisali: Josip Šantek
Starček i Ivan Ročić /13.12.2013./
 |
| Sv. Lucija |
Uz blagdan Sv. Lucije
povezani su mnogi pučki običaji i razne pobožnosti. Evo nekih uz njih.
1/ U male posudice sije
se božićna pšenica, simbol kršćanstva, koja se na Badnjak stavlja ispod Božićne
jelke. Vjeruje se da ako pšenica lijepo izraste da će sljedeća godina biti
rodna i plodna.
2/ Običaj je da se u
posudicu s pšenicom stavi i lijepo ukrašena svijeća. U predvečerje treba nakratko
pogasiti svjetla, upaliti svijeću i sklopljenih očiju izmoliti Oče naš. Lucija je
zaštitnica očiju i sačuvati će nam dobar vid.
3/ Na kraju jedna stara priča o „Stolčeku i
coprnicama“ koju je od zaborava otrgnuo i na šimunskom dijalektu napisao Josip
Šantek Starček
Preljepe moje
Šimunčice, prekuražni naši Šimunčani!
Ste za male cuprije?
Trinajsti prosinec je
dan Svete Lucije.
Od starine se
pripoveda: Od Lucije počni stolčeka delati. Stolčeka delaš saki dan pu male, du
Badnjaka. Na Badnjak skri stolčeka pod kaput, i ojdi na polnoćku.
Napravi uvak: Žepe si
napuni prosom. Probaj da buš med zadnjimi u cierkvi. Stani na stolček i gledi.
Coprnice su okrenule gole riti k oltaru i vrišćiju a te vidiš same ti na
stoulcu. Kad te one skuže, briši kulike te noge nojsiju.
Dok bejžiš hiči oko
sebe proso. Coprnice očeju tebe ali moraju pobrati rasejani proso. Pazi se,
denes copernice imju opake motore, opake su one bajkerice, ni to denes kak je
negdar bilo dok su na mekli jašile.
Ak te vloviju buš bil
čevapčić na Coprijadi!
“Meni je Prigorje sve!”
Piše Ljubica Pošćić /28.06.2011/
Se je tu lepe,
se je tu naše
svud domaći je svet,
budem otišel prijatelu starom,
u najdražu Prigorsku klet.
Se je tu lepe,
se je tu naše,
svud domaći je svet,
volim tu dojti,
tu sem ti doma,
meni je Prigorje sve.
Moja susjeda Đurđa Hren, poklonila mi je jedan CD, koji rado slušam, obično nedjeljom, za vrijeme pripremanja ručka. Tako sam i ove nedjelje, slušajući taj CD, mislima odlutala u svoj Markuševec, u svoje Prigorje zeleno. A kako i ne bi kad je na tom CD-u jedna meni tako draga pjesma, a koju sam prvi puta čula, zahvaljujući vašem BLOGU.
Tada nisam znala da to pjeva prigorski zet – Dalmatinac.
U jednom razgovoru sa Đurđom, spomenula sam joj tu pjesmu i da mi se jako sviđa.
“Pa to pjeva moj zet Alen, nabavit ću ti ja taj CD, pa da čuješ i ostale pjesme. On ti je sam napisao tekst i komponirao tu pjesmu”.
Znala sam da joj se zet – kojeg na žalost, još nisam imala prilike upoznati – bavi muzikom, da ima svoje dečke, sa kojima svira i pjeva po svadbama,ali da je on napisao tu pjesmu, to nisam znala.
I u proljeće ove godine, Đurđa održala svoje obećanje i ja sam dobila taj CD.
CD je stvarno odličan, - pravo domaće - pjesmama je proputovao po cijeloj Hrvatskoj, od Dalmacije preko Like, Sesveta i Prigorja, Zagorjem do Međimurja, violinama iz Podravine, Slavonijom do Posavine i zaustavio se u Zagrebu.
“Meni je Prigorje sve” - u toj pjesmi, Alen je prošao putovima Prigorja, od Laza do Šestina, zaustavljajući se kod prijatelja starog, u najdražoj mu Prigorskoj kleti.
Prošlo je već pola stoljeća, kako sam i ja prolazila tim putovima.
Polaskom iz Markuševca, mi mladi, preko Laza, pješačili smo do Marije Bistrice i natrag, a naše obavezno zaustavljanje bilo je kod našeg prijatelja u Trnavi – Pipice.
Drago mi je kad vidim da i danas, mladi i stariji hodočašće - pješice - na Bistricu.
Sa korpom krizantema na glavi, za Dan mrtvih (Se svete), preko Gračana, pješačilo se do Mirogoja. Na tramvaj se nije išlo, da se krizanteme ne bi zdrobile, jer su tramvaji uvijek bili puni, a auti su bili pravi luksuz. Odmorili smo se malo na Tunelu i brzo dalje, da čim prije stignemo i dobijemo dobro mjesto za prodaju. Budući da tako rano – oko osam već smo bili na cilju – još nije bilo kupaca, prikratili smo si vrijeme malim - fruštikom - suha šunka, špek, luk i domaći kukuruzni kruh. Uz to obavezna jutarnja rakijica – šljivovica – naravno, samo za odrasle, a mlado vino – mošt – ponekad smo i mi mladi mogli dobiti čašicu. Nakon prodaje krizantema vraćajući se natrag, prikratili smo si put, vozeći se tramvajem od Zvijezde do Tunela.
Meni je Prigorje sve!
Pozdrav Pigorju - Ljubica Pošćić
Ivekovo školovanje
Piše Ivka Ježić /22.06.2011./
Evo, nastupili su skolski praznici. Roditelji i djeca, bake i djedi poceli se naveliko spremati na more. Maturalne norijade su prosle, upisi u srednje skole i falkultete blize se kraju. Ulice su opustosile. I ono malo djece koja su bila ponekad vani, nestali su. Sjede ispred televizora ili kompjutera. Kako smo mi i generacija nasih roditelja prosli skolovanje?
Prvi dan skole malog Iveka
Jednog dana rekao je tata." Ivek, moral bus u skolu". Znao je vec nesto malo pisati sa kamenom na zidu od staglja. Bio je jako znatizeljan, gledao je kako drugi pisu pa je od njih prepisivao. U kuci nisu imali olovke ili papira. Imali su samo jedan blajstift i tinovku, koje otac cuvao.
Dan prije skole otac je Iveka podsisal, sestra mu je odrezala nokte, morao se dobro oprati,narocito iz uha. Sve je on to uredno napravio jer se veselio ici u skolu. U jutro su ga obukli u najbolju odjecu koju su za njega prikupili. Dobio je od brata i cipele.
Okupilo se mnostvo djece ispred Pucke skole. Na pragu skole pojavio se gospon ucitelj Andrija Sirola i zupnik Josip Rocic. Ivek se od straha skamenio. Nesigurnim koracima krenuo je za njima u ucionicu. Sjeo je u veliku drvenu klupu kraj poznatog djecaka iz Descevca, decki na jednoj strani a curice na drugoj.
Strogim glasom ucitelj Sirola a za njim i zupnik Rocic naredili su djeci da se dignu. Sljedila je molitva i propovijed. Dobio je malu drvenu plocicu i kredu za pisanje. Jako se bojao ucitelja i zupnika, bili su jako strogi,
kaznjavali su batinama. Pozljivo je slusao i trudio se da zapamti svaku rijec.
Isao je tako nekoliko dana u skolu. Dani su postali hladni i kisoviti. Starije sestre i braca obukli se u jutro a za Iveka ako je nesto ili nista ostalo. Zbog toga cesto nije mogao ici u skolu. Bio je jako miran i poslusan,
dobar ucenik. Drugi red (jedinicu) nije nikada dobio. Opetovati razred, zbog cestih izostataka narocito u zimi nije morao. Malu maturu polozio je sa peticom i pohvalnicom. Za skolovanje u Zagrebu nije bilo novaca.
Vrijeme do polaska u zanat, tako je to odlucio otac, raditi ce na zemlji i ici za tezaka. Marjlivo je radio sve sto bi mu naredili, cekajuci da navrsi godine i krene u zidarski zanat. Javni prijevoz iz Markusevca bio je jako rijedak, u jutro i popodne vozio je kamion sa ceradom i to jedanput u smjeru.
Pjesacio je do Dolja, Mihaljevca, kasnije do Tunela i tramvajem do Selske ceste. U skoli se jako dobro snalazio, ali na radilistima mali "kumek" bio je izlozen raznim sprdacinama. Stari majstori ,kalfe nerijetko su
segrte i tukli. Morao je raditi najteze i najgore poslove, ici po gablec, piti, pusiti i tako dalje. Slali su ga cesto da kupi korak jegerbajsa, hamper stroma i razne bruge bedastoce. Smijali se naravno njegovom neznanju. Jedan zlocesti kalfa prikucao ga je visoko na zid za kaputic sa klanfom. Plakao je i molio da ga skinu, njima je to bilo jako zabavno. Sve je to on strpljivo podnosio i zavrsio je sa odlicnim uspjehom zidarski zanat.
Morao je ustajati jako rano da stigne na posao. Radio je za nadnicu, koja je bila jako mala. Ljeti je cesto hodao bos da sacuva cipele .Malu zaradu podljelio je sa sestram i bracom. Zivio je jako mirno i povuceno pa je tako tiho i mirno u 67-toj godini preminuo.
Lijepi pozdrav i ugodan dan, Ivka Jezic
Mama
Piše Ivka Ježić r. Hadžić /13.06.2011./
Kakvo su djetinstvo imala djeca ranih 30-tih godina, ostavsi bez mame? U cetvrtoj godini zivota ostao je moj tata Ivan bez mame, a u 14-toj bez oca.
Nakon smrti dragog prijatelja osjetio je prvi put zalost, osamljenost, bol u srcu. Vise se nije imao s kim igrati, smijati ili razgovarati. Njegove sestre, otac i braca bili su cijele dane u polju, sumi, radeci da prezive. Za razgovore ili njeznosti nije bilo vremena a na to se nije polagalo bas puno vaznosti.
Djeca su bila vise manje prepustena sama sebi. Djecu se (nerijetko) kaznjavalo batinama. Medu djecom vladao je zakon jacega. Mali Ivek bio je sicusno, jako sramezljivo i osjecajno dijete. Cesto je plakao jer fizickim obracunima nije bio sklon. Zbog toga je bio cesto izrugivan. Decki, muzi ne placeju.
U trenucima usamljenosti na pasnjaku Ferovec, pokusao se svom snagom sjetiti svoje mame. Kako bi bio sretan da je ima, ona bi ga sigurno stitila. Lezeci na ledima u visokoj travi, gledajuci u nebo, tiho je saputao: "MAMA... MAMA"!!
Odgovora nije dobio, povikao je iz sve snage, MAMA ali opet nista. Pokusao se sjetiti njezinog lica, kose,opet nista. Sjecao se samo jednoga njezinoga njeznog dodira. Jednog dana sjedio je ispred kuce, ugledao je Jurekovu mamu. Prisao joj je i sramezljivo je primio za ruku. Ona ga cvrsto zagrli, digne u zrak i njezno poljubi u celo. Ovoj osjecaj do sada nije osjetio, toplinu u srcu, nesto lijepo, skoro je ostao bez zraka. Sabasnim zlasicem upitao je strinu: "Smijem li ja vas zvati mama"? Ivek ja nisam tvoja mama, kuj bi rekli ljudi? Obecavao joj je placuci da bude dobar, ali nije koristilo.Tako su dani prolazili jedan za drugim. Ivek je sve cesce razmisljao o mami.
Plakati se nije usudio jer bi mu se izrugivali, govorili ruzne pogrdne rijeci. Sprdavali mu se. Nasao je utjehu u sumi, u samoci. Zavukao bi se u najguscu sumi te bi najglasnije sto je mogao zvao, MAMA. Zapitavsi oca za izgled mame, otac mu je kratko odgovorio:" Bila je lijepa i dobra".
Kada bi zatvorio oci, Ivek je cesto pokusao predociti sebi svoju lijepu i dobru mamu,bez uspjeha. Cesto mi je o tome pripovijedao i rekao da je imati mamu najvece bogatstvo.
Lijepi pozdrav i ugodan dan
Ivka Jezic
Na slici sestrinstvo u mladjim danima
Ova pjesma je napisana davno kad mi je jako nedostajao moj dom.
Jurek među zvijezdama
Piše Ivka Ježić /01.06.2011./
Evo još jedna priča koju mi je nekad davno ipričao moj tata Ivek.
Vec nekoliko dana nema Jureka vani. Prije par dana jako je kasljao. Ivek pitao za Jureka njegovu mamu, ali ona samo place i ne odgovara. Kaze smo, betezen je, lezi. Grunta Ivek, bi ga posjetil, pa on mi je najbolji prijatelj. Nikada se nismo posvadali, dobro cuvali nase tajne, igrali se zandara. Krene Ivek da posjeti Jureka, vise nije mogao izdrzati. Dode do vratiju stare drvene kuce i nalukne se unutra.
- Joj Ivek ne nutre, povikala je strina Ljubica, ne smes nutre.
- Zakuj strina?
- Jurek je jako betezen! Bu mrl, ima priljepcivi betek, susicu! Krv pljuje i nemre dihati. Cak smo i doktora zvali iz Zagreba. Doktor je rekel moral bi puno jesti. Masnu hranu, ali mi je nemamo.
Isusek dragi, pa nesme on mrieti, on je moj prijatelj.
Ode Ivek doma, zapitkuje oca.
- Tejta zakuj Jurek mora mrieti?
- Znas sinek tak mora biti, moral bi puno jesti, piti PAS tablete, a to puno kosta.
Slusa Ivek suznih ociju i ne meze vjerovati. Grunta si on kak da mu pomogne? Sjeti se odjendanput, kad bi mu ja dal svoje jelo, da se ne osusi, pa on ima susicu, morti bi to pomoglo?
Uzme Ivek drugi dan komadic kruha, malu pogacicu koju je dobio jucer od strine. Nosi on zavezlja svojem dragom prijatelju. Na pragu ga je zaustavila Jurekova mama.
- Nis vise ne pomaze, prekasno je, nemre vise dihati. Doktor je rekel nema mu spasa.
Sjedne Ivek na prag kuce, te palce i place. S kim bum se igral?
Sutradan rano ujutro probudi Iveka kric, plac i nariekanje.
- Jurek, sinek zakuj si nas ostavil?
Smogne Ivek kasno popodne snage, ude u sobu. U sobi mracno. Na prozorima plahte, zrcalo je pokrito krpom i gori mala svijecica. U jednoj posudi Sveta voda i mala grancica. Lezi Jurek na skolkami, lijepo pocesljan u svecanoj odori. Primi Ivek prijatelja za ruku, malo ga potrese, ali odgovora nema. Jako prestrasen izleti iz sobe.
Kod njega u kuci okupili se svi njegovi ukucani, tuzno sjede i nista ne govore.
- Tejta, tejta, Jurek je mrl! Kam bu on sad isel? Ti si bil jenput rekel, kad nesti mere da ide u nebe.
- Je sinek tak je.
- Kuj bu on tem delal?
Posjedne otac sina kraj sebe na samerlek.
- Ivek, glec, gore na nebu, si vec videl, mesec, zvijezde i sonce.To ti treba sve ljiepe pospremati. Mesec mora zglancati, navecer ga gurnuti van a ujutre ga lijepe pospraviti. Sonce isto tak. Zvijezde bu dobil u kosarici. Mora ih lijepe po nebu posipati, lijepe zglancati da buju lijepe blistale. Bu mu lijepe gore, bil je dober decec, kak si i ti sinek.
Obrise Ivek nos i suzne oci u rukav.
- Tejta ali ja sam sejne tuzen.
- Same ti budi tuzen, moras ga preboljeti.
Ne razumije Ivek, ali ak tejta tak velijju onda je to tak.
Lezao je mrtvi Jurek doma na skolkama dva dana, do sprevoda. Ivek nije imao snage oprostiti se od prijatelja, nositi Kriz, bilo ga strah. Doslo je vrijeme sprovoda. Dosao je vec i zupnik. Polozili su pokojnika u mali bijeli lijes i iznjeli ga u dvoriste. Rodbina i ljudi iz okolnih sela okupili su se oko lijesa. Majka place i nariece, ne moze se od sineka obvojiti. Nakon molitve i posvete zakucali su cavlima lijes. Cetvorica muskaraca dignu lijes na ramena te sprevud, predvoden zupnikom krene put do groblja. Cijelim putem molili se za mir duse maloga pokonjika. Poslije sprovoda okupila se rodbina i selo u kuci na karminama. Na karminama se nesto jelo i pilo. Za pokonjika bi se na stol stavio prazan tanjur.
Nakon nekog vremena otisao je Ivek prijatelju na grob. Nije vise mogao izdrzati, morao mu je nesto reci. Obecao mu da ce svaku vecer gledati u nebu da bi ga vidio. Prekrizi se Ivek, oprosti se i ode kuci.
Gledajuci svaku vecer u nebo, vidjevsi prvu vecernju zvijezdu, mahnuo bi rukom Jureku na pozdrav.
Tako je to radio dugo, dugo....
Bok Ivane!
Javljam se sa jednom pjesmom koju mi je prilikom posjete izrecitiral Štef Ročić Pindek.
Pjesma ima u sebi puno proturatnih elemenata pa sam ju zapisal i sa njegovim odobrenjem možemo je objaviti na blogu. Pjesma je nastala onaj dan kada su preko Markuševca letjeli JNA avioni i bombardirali TV-Toranj.
Pozdrav
Zvonko Šimunjak /31.05.2011./
Piše Ivka Ježić /27.05.2011./
Oj rakijo !
Autor Zvjezdana Šantek /07.01.2011./
Iako je Jura veliki ljubitelj rakije , on u degustaciju ulazi krajnje sumnjičavo i mora probati barem sedam, osam čašica da bi dao svoju ocjenu o kvaliteti pića.
Kada konačno popije 3/4 litre, onda bi tek možda mogao reći kakova je , samo kada bi mogao govoriti, jer, moć spoznaje = gubitak govora, suvislog . Kada pokušava opisati to što je upravo popio, to nikako ne ide riječima jer odebljali jezik ne da slovima da lijepo izađu kroz usta . Smeta im na razne načine: saplitanjem, guranjem, podmetanjem ili pak samom težinom. Slova tako izlaze izobličena i sasvim neprepoznatljiva. Riječi sastavljene od takovih slova, mogu naravno biti samo takve –izobličene i sasvim nerazumljive. Normalnom ljudskom uhu naviklom na koliko – toliko artikuliran govor , odgonetavanje ovih riječi postaje zadaća ravna dešifriranju hijeroglifa egipatskog pisma ili misija nemoguća.
Povratak kući, nakon takvih „degustacija“ je bio uvijek dugotrajan i nikada jednostavan.
Tako je bilo i ove večeri, to jest noći, jer ponoć je već bila prošla kad je krenuo doma. Hodao je posrčući i teturajući cestom , čak je i pao dva puta ,ali se ipak dizao na klecave i neposlušne noge. Nije baš bio siguran koliko je križanja prošao, a i cesta mu se učinila neobično uska i zavojita. Došavši pred svoju kuću , prvo malo sjedne u travu da odmori umorne noge ,a onda krene prema vratima .Ključ koji nekako uspije izvaditi iz džepa, nikako ne uspijeva ugurati u ključanicu. Pokušava on, ali ključanica tako uporno izmiče da odluči probuditi svoju ženu Jagu (iako je znao da to sa sobom nosi dodatne probleme, ali mislit će o tome sutra).
I kucne on dva ,tri puta ... Ništa...Udari skupljenom šakom jače po vratima, ali opet ništa...
I što sad da radi kada ga Jaga ne čuje da lupa na vrata ? Mora bacati kamenje u prozore trošne kućice ne bi li je tako probudio! Čut će ona svoje, samo kad on ukroti ove svoje neposlušne noge i uđe unutra.
U Jurinoj glavi se tada roje svakojake misli, a sve su nekako povezane s alkoholom. Tako je i sada, dok drmusa već rasklimanu kvaku na vratima uvjeren da je njegova bolja polovica pronašla njegovu sakrivenu zalihu vina i istrusila sve. Koji bi inače bio razlog da ga ne čuje?!
Je, popije on i vina, kad nema rakije ili kad ga časte . Tada često zaspi s glavom na stolu .
Zato i sada u smušenoj glavi jedino objašnjenje za ženin čvrst san je vino. A od rakije, po njegovom uvjerenju, je čovjek budan i spretan ,ma kooo....zmaj...! Evo, upravo kao on sada!
Vidi Jura da se svjetlo u kući konačno upalilo, ali vidi i neka nepoznata lica kako pospano izviruju kroz prozor !-Eee, ovo je zbilja preveć ;nema muža doma jednu večer
i već se usele nekakvi dotepenci! A Jaga ...Briga nju...Mogli bi ju odnesti skup s hižom !
-Jagaa, otpri vrata!- prodere se konačno Jura .
-Jaga , daj otpri ,kaj si se napila da tak spiš! I ko je to pri nami ...hik ! –nerazgovijetnu galamu mu prekine štucanje...
Nakon par sekundi upali se svjetlo pred kućom .
-Kakva Jaga ,pijanec jeden,nema tu nikakve Jage! Ti si skroz promašil hižu, bedak !-javio se muški glas iz kuće.
-Odma prestani kričati i beži doma, ili buš dobil po hrptu!- stiže mu i prijetnja upućena kroz prozor .
Jura se malo lecne, raširi oči s naporom i vidi da je kuća nekako veća ,a sad primijeti ,ta kuća ima žutu fasadu. Čudno ...
Vidi i on sada da to nije njegova kuća, ali kako je došao ovamo, još mu nije bilo jasno.
Ošamućen i iznenađen, promrmlja nerazumljivu ispriku, ili možda psovku i otetura dalje....Ali, noge su i dalje gumene, a glava tako teška ...
-I kak bi ja sad znal gde sam, kad su ti puti tak zmešani !... –mrmljajući sebi u bradu nastavi
Jura svoj teturavu potragu za kućom... i Jagom...I putem koji nije tak zmešan... /Ivka Ježić/
Ovo je priča koja bi spadala u neka rubna područja našega drušva, kad se malo više zaviri u čašicu događaju se i ovake pomalo trago-komične situacije kakva se dogodila našem glavnom liku Joži koji je zamijenio noć za dan. Ovakvih i sličnih istinitih priča ima vjerojatno mnogo više nego su neki od nas spremni priznati.
Bila je jesen, a vruće je bilo zadnjih dana kao usred ljeta. Neka sparina se uvukla u kuće i stanove; pravo bablje ljeto!
Josip se vraćao kući s posla, radio je na gradilištu kao zidar i bio je umoran. Umoran od posla umoran od sunca, umoran od sinoćnjeg lumperaja... Uglavnom, bio je umoran kao prebijeni pas. Nikako se nije mogao sjetiti kako je sinoć dospio kući, a niti koliko je popio.
Pa ne može Joža odbiti ljude kada ga počaste, a nije ni on zadnja svinja da ne bi uzvratio!
I tako... negdje kažu -zrno po zrno – pogača, kod Jože je pak bilo – čaša po čaša - lomača, jer, bilo mu je vruće, jako, jako vruće; jedino se toga sjećao.
Sada je samo jedva čekao da legne u krevet i da spava, spava, spava...
Jedva da se skinuo, a već je zaspao snom premorenog čovjeka, snom koji je graničio s bunilom. Spava Joža ,kad odjednom ga probudi truba nekog auta i on jednim okom poviri na sat. Kad tamo - 6 sati!!!
Skoči Joža , prokune budilicu jer nije zvonila u pola 6, obuče se na brzinu i onako neumiven izjuri van, trkom na autobus! Još mu nije bilo jasno kako je toliko spavao pa još jednom prokune prokletu uru. Napipa češalj u džepu i provuče ga kroz kosu ; sve to u turbo brzini.
Sjeti se ipak nekako da žena nije bila u sobi, a nije vidio ni malog Jožeka da spava. Vrag će
ih znati kuda su već odlutali, ali što me nisu probudili, bitange jedne. Sad je bio ljut i na ženu.
Kod mosta u Trnavi sretne jednog svog prijana , brata po vinu i lumperaju, koji ga veselo pozdravi, i pomalo začuđen upita – Kam tak žuriš ,Jožek ?
Joža se lecne na tako glupo pitanje i obrecnu se na prijana, - Na posel , kam bi drugam?!
Josip je bio vrlo savjestan radnik, bez obzira na „druženja“ poslije posla. Mrzio je i samu pomisao da bi mogao zakasniti . On nikada nije kasnio! Za njega je vrijedilo pravilo – bolje doći pola sata ranije nego minutu kasnije. Naravno, ovo pravilo se nipošto nije odnosilo na povratak kući. Posao je posao i on je do toga držao!
Prijan je pak ostao zabezeknuto gledati za njim .
Uđe Josip u autobus i stisne se na sjedalu s rastućom nelagodom i strepnjom. -Sad će mi onaj smrad od šefa krv na slamku piti, znam ja njega ; dupli posao će mi natovariti, taj gad samo čeka jedan krivi korak da me uzme na red... Ali,.. pokazat ću ja njemu ,... pokazat ću ja svima njima, gamadi pokvarenoj !...- i zaškripi snažno zubima . Kako je bio u velikoj brizi i još prilično mamuran od sna, nije vidio da u autobusu nema nikoga od njegovih stalnih ili povremenih jutarnjih suputnika.
Kada je prešao u tramvaj, primjeti on da se nekako jako smračilo, naoblačilo , što li...
-Kako sad to, pa ni kišobran nisam ponio! Pas materi prognozi i vremenu!-ljutio se Joža .
Ali, kada siđe s tramvaja , vidi on...mrači se sve više i više...Kao da će mrak , a tek je rano jutro! Ovdje nešto ne valja ,nikako ne valja..... Pogleda opet u nebo ; sunca definitivno nema, ali nema niti oblaka ... Jednostavno – smračilo se , sasvim se smračilo ...
Oblije ga hladan znoj, srce mu stane lupati sve brže ; imao je pravi napad panike!
Uzalud se pokušavao prisjetiti neke najavljene pomrčine Sunca. Počne sam sebe smirivati ... doći će netko ,netko će objasniti ljudima što se to zbiva. Nekakva civilna zaštita, policija ili
neka služba će uputiti ljude ...nekamo ...nije bio sposoban razmišljati od silnog straha....
Ali, ne, ništa se od toga nije dogodilo ,a sumrak se pretvorio u mrak. Dok se sad nešto sporijim i pomalo teturavim hodom primicao gradilištu koje je bilo u samom centru grada, vidio je skele zaštitnu ogradu, ali, ljudi ... gdje su ljudi? Sve mu se pomutilo od silnog straha i on se nasloni na zid neke zgrade, sav u jednoj vodi...Nije mogao shvatiti ove ljude koji prolaze ulicom !
Idu mrtvi –hladni nekim svojim poslom, a sve je gotovo! Smak svijeta prijeti ,a oni ...kao ovce
hodaju,...kao roboti, niti korak da bi malo rastegnuli! Htio im je viknuti - Dolazi smak svijeta, a vi ,telci jedni , niti korak niste rastegnuli!...
Gospođa srednjih godina, koja je prolazila tuda, pomalo nevoljko, ali ipak upita Josipa da li mu je dobro jer da je strašno blijed .
-Pa , ja, ovaj...ne znam ...nekako jesam, ali gospođo, šta je ovo, šta se to događa, za ime Božje?-propenta Joža pokazujući drhtavom rukom prema nebu.
-Ne znam na što mislite gospodine, meni se čini sve prilično normalno .-žena odgovori ,žaleći što nije samo prošla pokraj ovog čudnog svata.
-Ali gospođo, kako normalno, nije nikako normalno da je takav mrak , kako to može biti normalno? -gotovo je cvilio Joža
Tada žena shvati, nešto po tom njegovom staklastom pogledu, a nešto i po izdajničkom zadahu, da razgovara s nekim tko je zamijenio noć za dan i dan za noć te mu strpljivo, polako govoreći objasni:-Sada je pola osam sati gospodine i sve je potpuno u redu, samo se vi smirite. No, vidjevši da to neće biti dovoljno detaljno objašnjenje, doda :-Pola osam popodne! Večer je , VEČER gospodine, ne jutro...
Žena produži dalje odmahujući glavom , a Josipu je trebalo malo više vremena da te nove informacije nađu put do njegove pomućene svijesti. Eto ,do prije par minuta je bio spreman na najgore, na kraj, a gle sad...Osjeti olakšanje ,ali se začas ponovo zabrine. Tko ga je sve vidio da ide na „posao“ ? Što li će misliti? Morat će izmisliti neki tobožnji fuš, jer ako bi njegovi pajdaši doznali za ovu zabunu, hmm ...ne bi imao mira dok je živ!
I tako, sretan što je preživio sumrak dana, uđe u prvu birtiju gdje se pije s nogu i trgne jednu duplu ljutu da se oporavi od ovog traumatičnog iskustva...
Kraj...
Se je tu lepe,
se je tu naše
svud domaći je svet,
budem otišel prijatelu starom,
u najdražu Prigorsku klet.
Se je tu lepe,
se je tu naše,
svud domaći je svet,
volim tu dojti,
tu sem ti doma,
meni je Prigorje sve.
Moja susjeda Đurđa Hren, poklonila mi je jedan CD, koji rado slušam, obično nedjeljom, za vrijeme pripremanja ručka. Tako sam i ove nedjelje, slušajući taj CD, mislima odlutala u svoj Markuševec, u svoje Prigorje zeleno. A kako i ne bi kad je na tom CD-u jedna meni tako draga pjesma, a koju sam prvi puta čula, zahvaljujući vašem BLOGU.
Tada nisam znala da to pjeva prigorski zet – Dalmatinac.
U jednom razgovoru sa Đurđom, spomenula sam joj tu pjesmu i da mi se jako sviđa.
“Pa to pjeva moj zet Alen, nabavit ću ti ja taj CD, pa da čuješ i ostale pjesme. On ti je sam napisao tekst i komponirao tu pjesmu”.
Znala sam da joj se zet – kojeg na žalost, još nisam imala prilike upoznati – bavi muzikom, da ima svoje dečke, sa kojima svira i pjeva po svadbama,ali da je on napisao tu pjesmu, to nisam znala.
I u proljeće ove godine, Đurđa održala svoje obećanje i ja sam dobila taj CD.
CD je stvarno odličan, - pravo domaće - pjesmama je proputovao po cijeloj Hrvatskoj, od Dalmacije preko Like, Sesveta i Prigorja, Zagorjem do Međimurja, violinama iz Podravine, Slavonijom do Posavine i zaustavio se u Zagrebu.
“Meni je Prigorje sve” - u toj pjesmi, Alen je prošao putovima Prigorja, od Laza do Šestina, zaustavljajući se kod prijatelja starog, u najdražoj mu Prigorskoj kleti.
Prošlo je već pola stoljeća, kako sam i ja prolazila tim putovima.
Polaskom iz Markuševca, mi mladi, preko Laza, pješačili smo do Marije Bistrice i natrag, a naše obavezno zaustavljanje bilo je kod našeg prijatelja u Trnavi – Pipice.
Drago mi je kad vidim da i danas, mladi i stariji hodočašće - pješice - na Bistricu.
Sa korpom krizantema na glavi, za Dan mrtvih (Se svete), preko Gračana, pješačilo se do Mirogoja. Na tramvaj se nije išlo, da se krizanteme ne bi zdrobile, jer su tramvaji uvijek bili puni, a auti su bili pravi luksuz. Odmorili smo se malo na Tunelu i brzo dalje, da čim prije stignemo i dobijemo dobro mjesto za prodaju. Budući da tako rano – oko osam već smo bili na cilju – još nije bilo kupaca, prikratili smo si vrijeme malim - fruštikom - suha šunka, špek, luk i domaći kukuruzni kruh. Uz to obavezna jutarnja rakijica – šljivovica – naravno, samo za odrasle, a mlado vino – mošt – ponekad smo i mi mladi mogli dobiti čašicu. Nakon prodaje krizantema vraćajući se natrag, prikratili smo si put, vozeći se tramvajem od Zvijezde do Tunela.
Meni je Prigorje sve!
Pozdrav Pigorju - Ljubica Pošćić
Ivekovo školovanje
Piše Ivka Ježić /22.06.2011./
Evo, nastupili su skolski praznici. Roditelji i djeca, bake i djedi poceli se naveliko spremati na more. Maturalne norijade su prosle, upisi u srednje skole i falkultete blize se kraju. Ulice su opustosile. I ono malo djece koja su bila ponekad vani, nestali su. Sjede ispred televizora ili kompjutera. Kako smo mi i generacija nasih roditelja prosli skolovanje?
Prvi dan skole malog Iveka
Jednog dana rekao je tata." Ivek, moral bus u skolu". Znao je vec nesto malo pisati sa kamenom na zidu od staglja. Bio je jako znatizeljan, gledao je kako drugi pisu pa je od njih prepisivao. U kuci nisu imali olovke ili papira. Imali su samo jedan blajstift i tinovku, koje otac cuvao.
Dan prije skole otac je Iveka podsisal, sestra mu je odrezala nokte, morao se dobro oprati,narocito iz uha. Sve je on to uredno napravio jer se veselio ici u skolu. U jutro su ga obukli u najbolju odjecu koju su za njega prikupili. Dobio je od brata i cipele.
Okupilo se mnostvo djece ispred Pucke skole. Na pragu skole pojavio se gospon ucitelj Andrija Sirola i zupnik Josip Rocic. Ivek se od straha skamenio. Nesigurnim koracima krenuo je za njima u ucionicu. Sjeo je u veliku drvenu klupu kraj poznatog djecaka iz Descevca, decki na jednoj strani a curice na drugoj.
Strogim glasom ucitelj Sirola a za njim i zupnik Rocic naredili su djeci da se dignu. Sljedila je molitva i propovijed. Dobio je malu drvenu plocicu i kredu za pisanje. Jako se bojao ucitelja i zupnika, bili su jako strogi,
kaznjavali su batinama. Pozljivo je slusao i trudio se da zapamti svaku rijec.
Isao je tako nekoliko dana u skolu. Dani su postali hladni i kisoviti. Starije sestre i braca obukli se u jutro a za Iveka ako je nesto ili nista ostalo. Zbog toga cesto nije mogao ici u skolu. Bio je jako miran i poslusan,
dobar ucenik. Drugi red (jedinicu) nije nikada dobio. Opetovati razred, zbog cestih izostataka narocito u zimi nije morao. Malu maturu polozio je sa peticom i pohvalnicom. Za skolovanje u Zagrebu nije bilo novaca.
Vrijeme do polaska u zanat, tako je to odlucio otac, raditi ce na zemlji i ici za tezaka. Marjlivo je radio sve sto bi mu naredili, cekajuci da navrsi godine i krene u zidarski zanat. Javni prijevoz iz Markusevca bio je jako rijedak, u jutro i popodne vozio je kamion sa ceradom i to jedanput u smjeru.
Pjesacio je do Dolja, Mihaljevca, kasnije do Tunela i tramvajem do Selske ceste. U skoli se jako dobro snalazio, ali na radilistima mali "kumek" bio je izlozen raznim sprdacinama. Stari majstori ,kalfe nerijetko su
segrte i tukli. Morao je raditi najteze i najgore poslove, ici po gablec, piti, pusiti i tako dalje. Slali su ga cesto da kupi korak jegerbajsa, hamper stroma i razne bruge bedastoce. Smijali se naravno njegovom neznanju. Jedan zlocesti kalfa prikucao ga je visoko na zid za kaputic sa klanfom. Plakao je i molio da ga skinu, njima je to bilo jako zabavno. Sve je to on strpljivo podnosio i zavrsio je sa odlicnim uspjehom zidarski zanat.
Morao je ustajati jako rano da stigne na posao. Radio je za nadnicu, koja je bila jako mala. Ljeti je cesto hodao bos da sacuva cipele .Malu zaradu podljelio je sa sestram i bracom. Zivio je jako mirno i povuceno pa je tako tiho i mirno u 67-toj godini preminuo.
Lijepi pozdrav i ugodan dan, Ivka Jezic
Mama
Piše Ivka Ježić r. Hadžić /13.06.2011./
Kakvo su djetinstvo imala djeca ranih 30-tih godina, ostavsi bez mame? U cetvrtoj godini zivota ostao je moj tata Ivan bez mame, a u 14-toj bez oca.
Nakon smrti dragog prijatelja osjetio je prvi put zalost, osamljenost, bol u srcu. Vise se nije imao s kim igrati, smijati ili razgovarati. Njegove sestre, otac i braca bili su cijele dane u polju, sumi, radeci da prezive. Za razgovore ili njeznosti nije bilo vremena a na to se nije polagalo bas puno vaznosti.
Djeca su bila vise manje prepustena sama sebi. Djecu se (nerijetko) kaznjavalo batinama. Medu djecom vladao je zakon jacega. Mali Ivek bio je sicusno, jako sramezljivo i osjecajno dijete. Cesto je plakao jer fizickim obracunima nije bio sklon. Zbog toga je bio cesto izrugivan. Decki, muzi ne placeju.
U trenucima usamljenosti na pasnjaku Ferovec, pokusao se svom snagom sjetiti svoje mame. Kako bi bio sretan da je ima, ona bi ga sigurno stitila. Lezeci na ledima u visokoj travi, gledajuci u nebo, tiho je saputao: "MAMA... MAMA"!!
Odgovora nije dobio, povikao je iz sve snage, MAMA ali opet nista. Pokusao se sjetiti njezinog lica, kose,opet nista. Sjecao se samo jednoga njezinoga njeznog dodira. Jednog dana sjedio je ispred kuce, ugledao je Jurekovu mamu. Prisao joj je i sramezljivo je primio za ruku. Ona ga cvrsto zagrli, digne u zrak i njezno poljubi u celo. Ovoj osjecaj do sada nije osjetio, toplinu u srcu, nesto lijepo, skoro je ostao bez zraka. Sabasnim zlasicem upitao je strinu: "Smijem li ja vas zvati mama"? Ivek ja nisam tvoja mama, kuj bi rekli ljudi? Obecavao joj je placuci da bude dobar, ali nije koristilo.Tako su dani prolazili jedan za drugim. Ivek je sve cesce razmisljao o mami.
Plakati se nije usudio jer bi mu se izrugivali, govorili ruzne pogrdne rijeci. Sprdavali mu se. Nasao je utjehu u sumi, u samoci. Zavukao bi se u najguscu sumi te bi najglasnije sto je mogao zvao, MAMA. Zapitavsi oca za izgled mame, otac mu je kratko odgovorio:" Bila je lijepa i dobra".
Kada bi zatvorio oci, Ivek je cesto pokusao predociti sebi svoju lijepu i dobru mamu,bez uspjeha. Cesto mi je o tome pripovijedao i rekao da je imati mamu najvece bogatstvo.
Lijepi pozdrav i ugodan dan
Ivka Jezic
Na slici sestrinstvo u mladjim danima
. 
Ova pjesma je napisana davno kad mi je jako nedostajao moj dom.
Plave sjene /Nostalgija/
Autor Ivka Jezic r. Hadzic /08.06.2011/
U domovini mojoj postoji krajolik jedan.
Malen kao dlan,topao mekan kao san.
Tamo mozes cuti tisinu,
pa i zagrliti pitomu divljinu
Nigdje agacije tako ne mirisu,
a sume mahovinom jos samo tamo disu.
Rosne staze zovu noge bose.
Stare vrbe nad potokom njisu svoje kose.
Samo tamo spavam najsladim snom.
Samo tamo sjene nisu sive,vec u plavom.
Tamo je moj rodni dom.
Lijepi pozdrav
Autor Ivka Jezic r. Hadzic /08.06.2011/
U domovini mojoj postoji krajolik jedan.
Malen kao dlan,topao mekan kao san.
Tamo mozes cuti tisinu,
pa i zagrliti pitomu divljinu
Nigdje agacije tako ne mirisu,
a sume mahovinom jos samo tamo disu.
Rosne staze zovu noge bose.
Stare vrbe nad potokom njisu svoje kose.
Samo tamo spavam najsladim snom.
Samo tamo sjene nisu sive,vec u plavom.
Tamo je moj rodni dom.
Lijepi pozdrav
Jurek među zvijezdama
Piše Ivka Ježić /01.06.2011./
Evo još jedna priča koju mi je nekad davno ipričao moj tata Ivek.
Vec nekoliko dana nema Jureka vani. Prije par dana jako je kasljao. Ivek pitao za Jureka njegovu mamu, ali ona samo place i ne odgovara. Kaze smo, betezen je, lezi. Grunta Ivek, bi ga posjetil, pa on mi je najbolji prijatelj. Nikada se nismo posvadali, dobro cuvali nase tajne, igrali se zandara. Krene Ivek da posjeti Jureka, vise nije mogao izdrzati. Dode do vratiju stare drvene kuce i nalukne se unutra.
- Joj Ivek ne nutre, povikala je strina Ljubica, ne smes nutre.
- Zakuj strina?
- Jurek je jako betezen! Bu mrl, ima priljepcivi betek, susicu! Krv pljuje i nemre dihati. Cak smo i doktora zvali iz Zagreba. Doktor je rekel moral bi puno jesti. Masnu hranu, ali mi je nemamo.
Isusek dragi, pa nesme on mrieti, on je moj prijatelj.
Ode Ivek doma, zapitkuje oca.
- Tejta zakuj Jurek mora mrieti?
- Znas sinek tak mora biti, moral bi puno jesti, piti PAS tablete, a to puno kosta.
Slusa Ivek suznih ociju i ne meze vjerovati. Grunta si on kak da mu pomogne? Sjeti se odjendanput, kad bi mu ja dal svoje jelo, da se ne osusi, pa on ima susicu, morti bi to pomoglo?
Uzme Ivek drugi dan komadic kruha, malu pogacicu koju je dobio jucer od strine. Nosi on zavezlja svojem dragom prijatelju. Na pragu ga je zaustavila Jurekova mama.
- Nis vise ne pomaze, prekasno je, nemre vise dihati. Doktor je rekel nema mu spasa.
Sjedne Ivek na prag kuce, te palce i place. S kim bum se igral?
Sutradan rano ujutro probudi Iveka kric, plac i nariekanje.
- Jurek, sinek zakuj si nas ostavil?
Smogne Ivek kasno popodne snage, ude u sobu. U sobi mracno. Na prozorima plahte, zrcalo je pokrito krpom i gori mala svijecica. U jednoj posudi Sveta voda i mala grancica. Lezi Jurek na skolkami, lijepo pocesljan u svecanoj odori. Primi Ivek prijatelja za ruku, malo ga potrese, ali odgovora nema. Jako prestrasen izleti iz sobe.
Kod njega u kuci okupili se svi njegovi ukucani, tuzno sjede i nista ne govore.
- Tejta, tejta, Jurek je mrl! Kam bu on sad isel? Ti si bil jenput rekel, kad nesti mere da ide u nebe.
- Je sinek tak je.
- Kuj bu on tem delal?
Posjedne otac sina kraj sebe na samerlek.
- Ivek, glec, gore na nebu, si vec videl, mesec, zvijezde i sonce.To ti treba sve ljiepe pospremati. Mesec mora zglancati, navecer ga gurnuti van a ujutre ga lijepe pospraviti. Sonce isto tak. Zvijezde bu dobil u kosarici. Mora ih lijepe po nebu posipati, lijepe zglancati da buju lijepe blistale. Bu mu lijepe gore, bil je dober decec, kak si i ti sinek.
Obrise Ivek nos i suzne oci u rukav.
- Tejta ali ja sam sejne tuzen.
- Same ti budi tuzen, moras ga preboljeti.
Ne razumije Ivek, ali ak tejta tak velijju onda je to tak.
Lezao je mrtvi Jurek doma na skolkama dva dana, do sprevoda. Ivek nije imao snage oprostiti se od prijatelja, nositi Kriz, bilo ga strah. Doslo je vrijeme sprovoda. Dosao je vec i zupnik. Polozili su pokojnika u mali bijeli lijes i iznjeli ga u dvoriste. Rodbina i ljudi iz okolnih sela okupili su se oko lijesa. Majka place i nariece, ne moze se od sineka obvojiti. Nakon molitve i posvete zakucali su cavlima lijes. Cetvorica muskaraca dignu lijes na ramena te sprevud, predvoden zupnikom krene put do groblja. Cijelim putem molili se za mir duse maloga pokonjika. Poslije sprovoda okupila se rodbina i selo u kuci na karminama. Na karminama se nesto jelo i pilo. Za pokonjika bi se na stol stavio prazan tanjur.
Nakon nekog vremena otisao je Ivek prijatelju na grob. Nije vise mogao izdrzati, morao mu je nesto reci. Obecao mu da ce svaku vecer gledati u nebu da bi ga vidio. Prekrizi se Ivek, oprosti se i ode kuci.
Gledajuci svaku vecer u nebo, vidjevsi prvu vecernju zvijezdu, mahnuo bi rukom Jureku na pozdrav.
Tako je to radio dugo, dugo....
Bok Ivane!
Javljam se sa jednom pjesmom koju mi je prilikom posjete izrecitiral Štef Ročić Pindek.
Pjesma ima u sebi puno proturatnih elemenata pa sam ju zapisal i sa njegovim odobrenjem možemo je objaviti na blogu. Pjesma je nastala onaj dan kada su preko Markuševca letjeli JNA avioni i bombardirali TV-Toranj.
Pozdrav
Zvonko Šimunjak /31.05.2011./
KAD BU SE OVE PREŠLE ?
Jenoga su dana nad naše seele
Doletili željezni tići.
Iskoristili su svoje silničke momente,
Hitili su bombu na naš kulturni dom,
Sve su nam uništili , čak i naše instrumente.
Sad mi Šimunski muzikaši
Čepime vu mrzlom rovu i branimo zemlju Hrvatsku
Si mislime i mislime
Kak su to oni,
Toulike ljet,
Nam naudili ljubav bratsku.
Čepime mislime, mislime i čepime.
Ja sam Slavek primaš
Pak kad ove se projde,
A i u duši prebrodim veliku zimu,
Prodal bum ov mrzlji ščap,
prokletu pušku u stare željeze
i kupil si bum novu primu.
Ja sam pak Imbra bračist
A moja je mitraljeta veča i jača
I kad se ove projde
Prodal bum tog vraga za staro željezo
Bum sebi i Dugom
Kupil jenoga brača.
A ja sam Alem, beglajter,
A onim prek sam dve puške zarobil
Pak kad se ove projde i mir se skrasi
Za staro željezo bum ih zdrobil.
Za nekaj penez kaj zato bum dobil
Na Šimunskom bum proščenju
Deklami čislo kupil
Pak nekaj bum i zdečkimi vu bertiji zarajtal
Ostavil si bum sam tolike
Da si morem nazaj kupiti beglajta.
Ja sam Tureš bajsista,
Z granatom sam tenka trefil,
Se onak vu kukurizu odglajsal.
Kad se ove prejde z volima ga bum van zvlekel
Za staro željezo ga prodal
Si kupil bum novoga bajsa.
Stjpan Ročić Pindek ……..(1991)
Jenoga su dana nad naše seele
Doletili željezni tići.
Iskoristili su svoje silničke momente,
Hitili su bombu na naš kulturni dom,
Sve su nam uništili , čak i naše instrumente.
Sad mi Šimunski muzikaši
Čepime vu mrzlom rovu i branimo zemlju Hrvatsku
Si mislime i mislime
Kak su to oni,
Toulike ljet,
Nam naudili ljubav bratsku.
Čepime mislime, mislime i čepime.
Ja sam Slavek primaš
Pak kad ove se projde,
A i u duši prebrodim veliku zimu,
Prodal bum ov mrzlji ščap,
prokletu pušku u stare željeze
i kupil si bum novu primu.
Ja sam pak Imbra bračist
A moja je mitraljeta veča i jača
I kad se ove projde
Prodal bum tog vraga za staro željezo
Bum sebi i Dugom
Kupil jenoga brača.
A ja sam Alem, beglajter,
A onim prek sam dve puške zarobil
Pak kad se ove projde i mir se skrasi
Za staro željezo bum ih zdrobil.
Za nekaj penez kaj zato bum dobil
Na Šimunskom bum proščenju
Deklami čislo kupil
Pak nekaj bum i zdečkimi vu bertiji zarajtal
Ostavil si bum sam tolike
Da si morem nazaj kupiti beglajta.
Ja sam Tureš bajsista,
Z granatom sam tenka trefil,
Se onak vu kukurizu odglajsal.
Kad se ove prejde z volima ga bum van zvlekel
Za staro željezo ga prodal
Si kupil bum novoga bajsa.
Stjpan Ročić Pindek ……..(1991)
Piše Ivka Ježić /27.05.2011./
Razmisljala sam par dana, pitala nekoliko mjestana, moje ukucane, mlade ljude o temama koje ih interesiraju. Odgovor je uvijek bio isti. Kak je negdar bilo u Markusevcu, o starim obicajima, o govoru i slicno.
Evo za pocetak ispricati cu vam dvije koje mi je pripovjedao, Ivek (moj tata) dijete siromasnih roditelja. Njegova mama, moja baka umrla je u 36-oj god. prilikom 15-og (petnaestog) poroda. Tata i starije sestre odgajale bi ostalu malu djecu. Sedmero djece umrlo je u ranoj djecjoj dobi, od gladi!
Na Ferovcu
Moj tata, od rane mladosti cuvao je svinje i krave svima u selu na Gornjoj Njivici na Ferovcu, po potrebi i vislje u brdima. U maloj torbi od domaceg platna dobio bi koricu kruha i komadic suhoga sira, rijetko kada malo speka. U sumi na izvoru pio je vodu i jeo sumske plodove.
Krave je morao na vrijeme dotjerati doma, prije mraka. Bojao se ici po mraku po sumi, klanjcu. Jedna dobra dusa ispricala mu je jednu lijepu pricu koju je on i meni cesto pricao:
„Ivek detece, pazi dobre kad sonce na one strane gore dotekne vrhe drvec, cul bus ciiiissss, jer sonce ti je jake vrouce. Brze priberi krave i bez domov, tak bus dosel na vrieme. Znas Ivek, tam daljeke ti je more i kad sonce dotekne vodu, iste se tak fest cuje ciiissss.“
U to vrijeme Ivek nije znal kaj je more, jos dugo, dugo vremena je proslo dok je videl more. Ja sam, pazljivo slusajuci i gledajuci zalaz sunca isto tako cula ciiiiissss. Iskreno receno, cujem ga uvijek!
Prvi put u Zagrebu
Evo za pocetak ispricati cu vam dvije koje mi je pripovjedao, Ivek (moj tata) dijete siromasnih roditelja. Njegova mama, moja baka umrla je u 36-oj god. prilikom 15-og (petnaestog) poroda. Tata i starije sestre odgajale bi ostalu malu djecu. Sedmero djece umrlo je u ranoj djecjoj dobi, od gladi!
Na Ferovcu
Moj tata, od rane mladosti cuvao je svinje i krave svima u selu na Gornjoj Njivici na Ferovcu, po potrebi i vislje u brdima. U maloj torbi od domaceg platna dobio bi koricu kruha i komadic suhoga sira, rijetko kada malo speka. U sumi na izvoru pio je vodu i jeo sumske plodove.
Krave je morao na vrijeme dotjerati doma, prije mraka. Bojao se ici po mraku po sumi, klanjcu. Jedna dobra dusa ispricala mu je jednu lijepu pricu koju je on i meni cesto pricao:
„Ivek detece, pazi dobre kad sonce na one strane gore dotekne vrhe drvec, cul bus ciiiissss, jer sonce ti je jake vrouce. Brze priberi krave i bez domov, tak bus dosel na vrieme. Znas Ivek, tam daljeke ti je more i kad sonce dotekne vodu, iste se tak fest cuje ciiissss.“
U to vrijeme Ivek nije znal kaj je more, jos dugo, dugo vremena je proslo dok je videl more. Ja sam, pazljivo slusajuci i gledajuci zalaz sunca isto tako cula ciiiiissss. Iskreno receno, cujem ga uvijek!
Prvi put u Zagrebu
U Descevcu vlada veliko uzbudenje. Ivek pe zutra v Zagreb. Njegova starija braca i otac nosili su svaki mjecec triesce za potkurivanje gospodi u Novu Ves. Nesto malo voca prodavali su na Jelacic placu. Mali kos pripasali su mu na slabasna leda. Cijelu noc nije spavao od uzbudenja, jer Zagreba jos nije videl.
Veselju nije bilo kraja. Ranon zorom krenuli su na put pjesice, preko Bacuna, Mihaljevca, Gupceve Zvijezde u Novu Ves. Bosonog u rubaci i hlacama od domaceg grubog platna sa malim skrljakom na glavi, brzo je koracao za ocem. Stigli oni u Novu Ves. Pozvone oni, a na vratima se pojavi mrska neoprijazna gospodja. Pozdravio je Ivek glasno sa Faljen Isus ali odgovora nije bilo. Gleda on, cudi se zasto mu nije odgovorila, a on ju je tak ljipe pzdravil. Kak je ona to oblecena? Ima sasma drugu obleku, nema ni rubec na glavi! Lijepo obucena gospa uzela je bez rijeci trijesce, platila, porinula malog Iveka grubo na stranu te zalupila vrata.
Preko Kaptola spustili su se na Jelacic plac. Otac i brat nosili su i nesto voca za prodati. Razrogacenih ociju, skoro bez daha gledao je Ivek Zagreba. Sve je to njemu novo, nepoznato. Dirao je rukicama kuce, laterne, sve oko sebe. Stao pred Jelacic bana na konju i nije mu jasno zakuj je tak mrzli.
Kupio mu je tata jedan himpern bonbon, prvi u zivotu. Stavil ga je u usta malo cical, ali bonbon slizav brzo mu je pobegel. Poceo je plakati, nareikati jer on bi ga rad jos duge cical.
Gleda Ivek gleda znatizeljno oko sebe i spazi Gradsku kavanu. Sjede tu ljudi lijepo obuceni i neke pijeju. Zacudjeno se zagleda u lijepe stolice, stolove, njemu nepoznati namjestaj i sve drugo.Tek je bio naucio malo citati tako da je jedva procital natpis. - Tejta kuj je te Gradska kavana? - pitao je oca , koji mu je objasnio koliko je znao, ali Ivek to nije bas razumio. Dosao je blizu ograde, gledao znatizeljno, njemu cudne stvari. Cuo je i neku cudnu muziku. Neki neprijatan covijek (konobar) mahao je rukom da ga otjera ali on to nije razumio. Ostao je stajati i gledati tako dugo dok je otac dosao po njega. - Tejta, a kuj oni to pijeju, neke crnoga iz oni mali loncekov? - Kavu Ivek, kavu sinek piju gospoda! - Isusek kavu kuj je te?. Zakuj drziju loncek z dva prsta a mali tak sprajcaju? - Otac mu na to nije znao odgovoriti.
Pojeli su ono malo kruha i sira koji su sa sobom donjeli i uputili se doma. Ivek se toliko umorio da vise nije mogao hodati. Zato, na Gupcevoj Zvijezdi sjeli su u tramvaj. Prvi put u zivotu. Sjedne Ivek gleda I ne moze vjerovati. - Tejta, gde su konji, kak bu tramvaj isel ? - Na elektriku detece. - Na letriku, a kuj je te? - Struja Ivek,svetle. Sve je to za njega bilo strasno novo i nepoznato tako da vise nije nista pitao a bio je i jako umoran od Zagreba.
Lijepi pozdrav, Ivka Jezic
Veselju nije bilo kraja. Ranon zorom krenuli su na put pjesice, preko Bacuna, Mihaljevca, Gupceve Zvijezde u Novu Ves. Bosonog u rubaci i hlacama od domaceg grubog platna sa malim skrljakom na glavi, brzo je koracao za ocem. Stigli oni u Novu Ves. Pozvone oni, a na vratima se pojavi mrska neoprijazna gospodja. Pozdravio je Ivek glasno sa Faljen Isus ali odgovora nije bilo. Gleda on, cudi se zasto mu nije odgovorila, a on ju je tak ljipe pzdravil. Kak je ona to oblecena? Ima sasma drugu obleku, nema ni rubec na glavi! Lijepo obucena gospa uzela je bez rijeci trijesce, platila, porinula malog Iveka grubo na stranu te zalupila vrata.
Preko Kaptola spustili su se na Jelacic plac. Otac i brat nosili su i nesto voca za prodati. Razrogacenih ociju, skoro bez daha gledao je Ivek Zagreba. Sve je to njemu novo, nepoznato. Dirao je rukicama kuce, laterne, sve oko sebe. Stao pred Jelacic bana na konju i nije mu jasno zakuj je tak mrzli.
Kupio mu je tata jedan himpern bonbon, prvi u zivotu. Stavil ga je u usta malo cical, ali bonbon slizav brzo mu je pobegel. Poceo je plakati, nareikati jer on bi ga rad jos duge cical.
Gleda Ivek gleda znatizeljno oko sebe i spazi Gradsku kavanu. Sjede tu ljudi lijepo obuceni i neke pijeju. Zacudjeno se zagleda u lijepe stolice, stolove, njemu nepoznati namjestaj i sve drugo.Tek je bio naucio malo citati tako da je jedva procital natpis. - Tejta kuj je te Gradska kavana? - pitao je oca , koji mu je objasnio koliko je znao, ali Ivek to nije bas razumio. Dosao je blizu ograde, gledao znatizeljno, njemu cudne stvari. Cuo je i neku cudnu muziku. Neki neprijatan covijek (konobar) mahao je rukom da ga otjera ali on to nije razumio. Ostao je stajati i gledati tako dugo dok je otac dosao po njega. - Tejta, a kuj oni to pijeju, neke crnoga iz oni mali loncekov? - Kavu Ivek, kavu sinek piju gospoda! - Isusek kavu kuj je te?. Zakuj drziju loncek z dva prsta a mali tak sprajcaju? - Otac mu na to nije znao odgovoriti.
Pojeli su ono malo kruha i sira koji su sa sobom donjeli i uputili se doma. Ivek se toliko umorio da vise nije mogao hodati. Zato, na Gupcevoj Zvijezdi sjeli su u tramvaj. Prvi put u zivotu. Sjedne Ivek gleda I ne moze vjerovati. - Tejta, gde su konji, kak bu tramvaj isel ? - Na elektriku detece. - Na letriku, a kuj je te? - Struja Ivek,svetle. Sve je to za njega bilo strasno novo i nepoznato tako da vise nije nista pitao a bio je i jako umoran od Zagreba.
Lijepi pozdrav, Ivka Jezic
Oj rakijo !
Autor Zvjezdana Šantek /07.01.2011./
Iako je Jura veliki ljubitelj rakije , on u degustaciju ulazi krajnje sumnjičavo i mora probati barem sedam, osam čašica da bi dao svoju ocjenu o kvaliteti pića.Kada konačno popije 3/4 litre, onda bi tek možda mogao reći kakova je , samo kada bi mogao govoriti, jer, moć spoznaje = gubitak govora, suvislog . Kada pokušava opisati to što je upravo popio, to nikako ne ide riječima jer odebljali jezik ne da slovima da lijepo izađu kroz usta . Smeta im na razne načine: saplitanjem, guranjem, podmetanjem ili pak samom težinom. Slova tako izlaze izobličena i sasvim neprepoznatljiva. Riječi sastavljene od takovih slova, mogu naravno biti samo takve –izobličene i sasvim nerazumljive. Normalnom ljudskom uhu naviklom na koliko – toliko artikuliran govor , odgonetavanje ovih riječi postaje zadaća ravna dešifriranju hijeroglifa egipatskog pisma ili misija nemoguća.
Povratak kući, nakon takvih „degustacija“ je bio uvijek dugotrajan i nikada jednostavan.
Tako je bilo i ove večeri, to jest noći, jer ponoć je već bila prošla kad je krenuo doma. Hodao je posrčući i teturajući cestom , čak je i pao dva puta ,ali se ipak dizao na klecave i neposlušne noge. Nije baš bio siguran koliko je križanja prošao, a i cesta mu se učinila neobično uska i zavojita. Došavši pred svoju kuću , prvo malo sjedne u travu da odmori umorne noge ,a onda krene prema vratima .Ključ koji nekako uspije izvaditi iz džepa, nikako ne uspijeva ugurati u ključanicu. Pokušava on, ali ključanica tako uporno izmiče da odluči probuditi svoju ženu Jagu (iako je znao da to sa sobom nosi dodatne probleme, ali mislit će o tome sutra).
I kucne on dva ,tri puta ... Ništa...Udari skupljenom šakom jače po vratima, ali opet ništa...
I što sad da radi kada ga Jaga ne čuje da lupa na vrata ? Mora bacati kamenje u prozore trošne kućice ne bi li je tako probudio! Čut će ona svoje, samo kad on ukroti ove svoje neposlušne noge i uđe unutra.
U Jurinoj glavi se tada roje svakojake misli, a sve su nekako povezane s alkoholom. Tako je i sada, dok drmusa već rasklimanu kvaku na vratima uvjeren da je njegova bolja polovica pronašla njegovu sakrivenu zalihu vina i istrusila sve. Koji bi inače bio razlog da ga ne čuje?!
Je, popije on i vina, kad nema rakije ili kad ga časte . Tada često zaspi s glavom na stolu .
Zato i sada u smušenoj glavi jedino objašnjenje za ženin čvrst san je vino. A od rakije, po njegovom uvjerenju, je čovjek budan i spretan ,ma kooo....zmaj...! Evo, upravo kao on sada!
Vidi Jura da se svjetlo u kući konačno upalilo, ali vidi i neka nepoznata lica kako pospano izviruju kroz prozor !-Eee, ovo je zbilja preveć ;nema muža doma jednu večer
i već se usele nekakvi dotepenci! A Jaga ...Briga nju...Mogli bi ju odnesti skup s hižom !
-Jagaa, otpri vrata!- prodere se konačno Jura .
-Jaga , daj otpri ,kaj si se napila da tak spiš! I ko je to pri nami ...hik ! –nerazgovijetnu galamu mu prekine štucanje...
Nakon par sekundi upali se svjetlo pred kućom .
-Kakva Jaga ,pijanec jeden,nema tu nikakve Jage! Ti si skroz promašil hižu, bedak !-javio se muški glas iz kuće.
-Odma prestani kričati i beži doma, ili buš dobil po hrptu!- stiže mu i prijetnja upućena kroz prozor .
Jura se malo lecne, raširi oči s naporom i vidi da je kuća nekako veća ,a sad primijeti ,ta kuća ima žutu fasadu. Čudno ...
Vidi i on sada da to nije njegova kuća, ali kako je došao ovamo, još mu nije bilo jasno.
Ošamućen i iznenađen, promrmlja nerazumljivu ispriku, ili možda psovku i otetura dalje....Ali, noge su i dalje gumene, a glava tako teška ...
-I kak bi ja sad znal gde sam, kad su ti puti tak zmešani !... –mrmljajući sebi u bradu nastavi
Jura svoj teturavu potragu za kućom... i Jagom...I putem koji nije tak zmešan... /Ivka Ježić/
Sumrak dana
Autor Zvjezdana Šantek /17.12.2010./
Autor Zvjezdana Šantek /17.12.2010./
Ovo je priča koja bi spadala u neka rubna područja našega drušva, kad se malo više zaviri u čašicu događaju se i ovake pomalo trago-komične situacije kakva se dogodila našem glavnom liku Joži koji je zamijenio noć za dan. Ovakvih i sličnih istinitih priča ima vjerojatno mnogo više nego su neki od nas spremni priznati.
Bila je jesen, a vruće je bilo zadnjih dana kao usred ljeta. Neka sparina se uvukla u kuće i stanove; pravo bablje ljeto!
Josip se vraćao kući s posla, radio je na gradilištu kao zidar i bio je umoran. Umoran od posla umoran od sunca, umoran od sinoćnjeg lumperaja... Uglavnom, bio je umoran kao prebijeni pas. Nikako se nije mogao sjetiti kako je sinoć dospio kući, a niti koliko je popio.
Pa ne može Joža odbiti ljude kada ga počaste, a nije ni on zadnja svinja da ne bi uzvratio!
I tako... negdje kažu -zrno po zrno – pogača, kod Jože je pak bilo – čaša po čaša - lomača, jer, bilo mu je vruće, jako, jako vruće; jedino se toga sjećao.
Sada je samo jedva čekao da legne u krevet i da spava, spava, spava...
Jedva da se skinuo, a već je zaspao snom premorenog čovjeka, snom koji je graničio s bunilom. Spava Joža ,kad odjednom ga probudi truba nekog auta i on jednim okom poviri na sat. Kad tamo - 6 sati!!!
Skoči Joža , prokune budilicu jer nije zvonila u pola 6, obuče se na brzinu i onako neumiven izjuri van, trkom na autobus! Još mu nije bilo jasno kako je toliko spavao pa još jednom prokune prokletu uru. Napipa češalj u džepu i provuče ga kroz kosu ; sve to u turbo brzini.
Sjeti se ipak nekako da žena nije bila u sobi, a nije vidio ni malog Jožeka da spava. Vrag će
ih znati kuda su već odlutali, ali što me nisu probudili, bitange jedne. Sad je bio ljut i na ženu.
Kod mosta u Trnavi sretne jednog svog prijana , brata po vinu i lumperaju, koji ga veselo pozdravi, i pomalo začuđen upita – Kam tak žuriš ,Jožek ?
Joža se lecne na tako glupo pitanje i obrecnu se na prijana, - Na posel , kam bi drugam?!
Josip je bio vrlo savjestan radnik, bez obzira na „druženja“ poslije posla. Mrzio je i samu pomisao da bi mogao zakasniti . On nikada nije kasnio! Za njega je vrijedilo pravilo – bolje doći pola sata ranije nego minutu kasnije. Naravno, ovo pravilo se nipošto nije odnosilo na povratak kući. Posao je posao i on je do toga držao!
Prijan je pak ostao zabezeknuto gledati za njim .
Uđe Josip u autobus i stisne se na sjedalu s rastućom nelagodom i strepnjom. -Sad će mi onaj smrad od šefa krv na slamku piti, znam ja njega ; dupli posao će mi natovariti, taj gad samo čeka jedan krivi korak da me uzme na red... Ali,.. pokazat ću ja njemu ,... pokazat ću ja svima njima, gamadi pokvarenoj !...- i zaškripi snažno zubima . Kako je bio u velikoj brizi i još prilično mamuran od sna, nije vidio da u autobusu nema nikoga od njegovih stalnih ili povremenih jutarnjih suputnika.
Kada je prešao u tramvaj, primjeti on da se nekako jako smračilo, naoblačilo , što li...
-Kako sad to, pa ni kišobran nisam ponio! Pas materi prognozi i vremenu!-ljutio se Joža .
Ali, kada siđe s tramvaja , vidi on...mrači se sve više i više...Kao da će mrak , a tek je rano jutro! Ovdje nešto ne valja ,nikako ne valja..... Pogleda opet u nebo ; sunca definitivno nema, ali nema niti oblaka ... Jednostavno – smračilo se , sasvim se smračilo ...
Oblije ga hladan znoj, srce mu stane lupati sve brže ; imao je pravi napad panike!
Uzalud se pokušavao prisjetiti neke najavljene pomrčine Sunca. Počne sam sebe smirivati ... doći će netko ,netko će objasniti ljudima što se to zbiva. Nekakva civilna zaštita, policija ili
neka služba će uputiti ljude ...nekamo ...nije bio sposoban razmišljati od silnog straha....
Ali, ne, ništa se od toga nije dogodilo ,a sumrak se pretvorio u mrak. Dok se sad nešto sporijim i pomalo teturavim hodom primicao gradilištu koje je bilo u samom centru grada, vidio je skele zaštitnu ogradu, ali, ljudi ... gdje su ljudi? Sve mu se pomutilo od silnog straha i on se nasloni na zid neke zgrade, sav u jednoj vodi...Nije mogao shvatiti ove ljude koji prolaze ulicom !
Idu mrtvi –hladni nekim svojim poslom, a sve je gotovo! Smak svijeta prijeti ,a oni ...kao ovce
hodaju,...kao roboti, niti korak da bi malo rastegnuli! Htio im je viknuti - Dolazi smak svijeta, a vi ,telci jedni , niti korak niste rastegnuli!...
Gospođa srednjih godina, koja je prolazila tuda, pomalo nevoljko, ali ipak upita Josipa da li mu je dobro jer da je strašno blijed .
-Pa , ja, ovaj...ne znam ...nekako jesam, ali gospođo, šta je ovo, šta se to događa, za ime Božje?-propenta Joža pokazujući drhtavom rukom prema nebu.
-Ne znam na što mislite gospodine, meni se čini sve prilično normalno .-žena odgovori ,žaleći što nije samo prošla pokraj ovog čudnog svata.
-Ali gospođo, kako normalno, nije nikako normalno da je takav mrak , kako to može biti normalno? -gotovo je cvilio Joža
Tada žena shvati, nešto po tom njegovom staklastom pogledu, a nešto i po izdajničkom zadahu, da razgovara s nekim tko je zamijenio noć za dan i dan za noć te mu strpljivo, polako govoreći objasni:-Sada je pola osam sati gospodine i sve je potpuno u redu, samo se vi smirite. No, vidjevši da to neće biti dovoljno detaljno objašnjenje, doda :-Pola osam popodne! Večer je , VEČER gospodine, ne jutro...
Žena produži dalje odmahujući glavom , a Josipu je trebalo malo više vremena da te nove informacije nađu put do njegove pomućene svijesti. Eto ,do prije par minuta je bio spreman na najgore, na kraj, a gle sad...Osjeti olakšanje ,ali se začas ponovo zabrine. Tko ga je sve vidio da ide na „posao“ ? Što li će misliti? Morat će izmisliti neki tobožnji fuš, jer ako bi njegovi pajdaši doznali za ovu zabunu, hmm ...ne bi imao mira dok je živ!
I tako, sretan što je preživio sumrak dana, uđe u prvu birtiju gdje se pije s nogu i trgne jednu duplu ljutu da se oporavi od ovog traumatičnog iskustva...
Kraj...
Nema komentara:
Objavi komentar