Rodu o jeziku

NEDOUMICA (4)
Kako objektivno ocijeniti nečije ponašanje?

Piše Zvjezdana Šantek /07.07.2012./

Kako objektivno ocijeniti nečije ponašanje, nečiji tekst ili rad? Možemo li biti objektivni ako smo osobno uključeni? Teško. Ako nas netko prozove i uputi bilo kakvu vrstu kritike, nije neobično da ćemo se osjetiti napadnutim i reagirat ćemo subjektivno. Možda bi si trebalo ostaviti malo više vremena da se emocije slegnu? Vjerojatno ...

Jako mi je žao što je moj post o nedoumici i oslovljavanju Zvonko doživio kao „packu“. Nije mi to nikako bila namjera, mada sam ga, priznajem namjerno oslovila pretjerano s gospodin Zvonko Šimunjak.  Vidim po dužini novog Zvonkovog teksta da ga je kritika njegove kritike oneraspoložila.
- Kak bi rekli, skočil mu je tlak momentalno.-

No, da se ovo ne bi pretvorilo u trakavicu, treba znati kada treba stati. Zvonkove priče su mi previše drage i duhovite i nije mi gušt peckati bilo koga, pogotovo tako vrsnog i duhovitog pripovjedača kao što je on.

Ali, ako opet bude htio ukazati na kakve nepravilnosti, neka izabere neki drugi primjer, možda neki svoj vlastiti tekst. Tako se nitko neće osjetiti osobno prozvanim. Onaj tko dijeli kritike, ( bilo kakve vrste) treba znati primiti i odgovor ...

Kako je sam Zvonko napisao : ... „ Sva sreća kaj se Ružmarinka kratko poslije toga javila i napisala mi „da joj srčeko zatitra“... pak sam tu packu brzo prebolio ; Sad kad sam se smirio mogu o svem bistro razmisliti“.

Eto, sva sreća, i ja kažem. Kada je već spomenuta Ružmarinka (Snježana) moram reći da ovo što ona radi stvarno zaslužuje svaku pohvalu. Malo je žena koje tako nesebično rade na očuvanje tradicije. Malo je žena mlađe generacije koje uopće znaju same porubiti haljinu, a kamoli da znaju šivati narodne nošnje. Komplicirane i teške vezove da i ne spominjem, a pletenje zahtjevnih čarapa je priča za sebe. Zlatne ruke vrijedne i strpljive žene...A k svemu tome je i jako zgodna. Kome srce ne bi zatitralo kad ga pohvali jedna tako izuzetna osoba ?!

Pozdrav Zvonku i... naj mi kaj zameriti !

NEDOUMICA (3)

Piše Zvonko Šimunjak /06.07.2012./

Rodu o jeziku

„Mi sme ti prigorci jake fini ljudi i nikome ti mi ne ostaneme dužni; Pogotove ne onda ak te nešti za jezik povleče“. /Zvonko Simunjak/

U uvodu svog priloga „Kako nekoga osloviti?“pozvao sam naše čitatelje da se uključe u dijalog te da svojim komentarima podrže, ili špotaju objavljene priloge. Da uspostavimo jednu vrstu dijaloga, izmjene mišljenja, jer svi mi velimo : „Dosta nam je bilo jednoumlja i nametnutog mišljenja!“.

-Kad sam to pisal nisam ni računal s tim da bum ja prvi kaj bu dobil po papkima.-

Mora da sam Zvjezdanu malko naljutio pak me oprala. Oprala me zato jer je njezin pristup tekstu bio subjektivan. Poanta mojega teksta, u njezinom je komentaru jednostavno izostavljena, bila je da ponavljam:

„pokušam neke stvari razjasniti prvo sebi, a onda i drugima; ako se slažu mojim stavom odnosno pojašnjenjima”.

-sva sreća kaj se Ružmarinka kratko poslije toga javila i napisala mi „da joj srčeko zatitra...“        pak sam tu packu brzo prebolio; Sad kad sam se smirio mogu o svemu bistro razmisliti-.

Moja „Nedoumica“.

Sve mi se čini da opet stojim na početku. Iz prijašnje sam upao u drugu novu... nedoumicu. Dobro, nije to ništa čudno, jer taj pojam je dio naše svakodnevnice. Pred njom ne možeš pobjeći. Ponekad je možeš izbjeći.

Recimo da pustiš stvari da idu svojim tokom; Da ih odsjediš; „Im bu nekak“.

Da se u neke stvari uopće ne pačaš; „Imam drugog posla“.

Da pred očitim nepravilnostima zatvoriš oči i šutiš. „Im keej me briga“.

Ivka sigurno nije bila u nedoumici: „Dal da pozove na red onog kradljivca cvijeća ili da šuti“?

Za nju je njezin istup bio normalan, jer je ona živjela 40 godina u sredini gdje je ta tako zvana „civilna kuraža“ normalna pojava. Da je ona znala kakav će odgovor dobiti sigurno bi bila u nedoumici ili da napišem književno „ona bi se dvoumila“... ili moderno  „bila bi u dilemi“

Moja „nedoumica“ je bio naslov teksta kojim sam pokušao razjasniti: Kako nekoga osloviti,

a ne ukazati na pravopisne pogreške ili nekoga prozvati; u ovom slučaju Zvjezdanu i Ljubu                    -zašto sam napisao Ljubu, a ne Ljubicu ili Zvjezdančicu? I to je za mene jedna nova nedoumica; O tome drugi put-

A sad da malo porazgovaram sa Zvjezdanom. Napisala je: „Svaka dobronamjerna kritika je dobrodošla i zahvaljujem na njoj“ pa da vidimo!

Jako mi je drago da gospodin Zvonko Šimunjak....Nije potrebno pisat „gospodin“ uz ime i prezime; gospodin ide samo uz prezime, a nikako uz ime kao na pr. gospodin Zvonko, dok je gospodin Šimunjak OK, ali na internetu se uglavnom obraćamo jedni drugima sa „ti“ pa je onda obraćanje po vlastitom imenu OK ... pomno prati sve tekstove na ovom našem blogu ... Ivan je napisao da sam „urednik“ pa kako ja savjesno radim svoj posao...Posebno me veseli da je posvetio toliko vremena detaljnoj analizi mojeg teksta objavljenog prije  2 mjeseca... Nije to bila detaljna analiza tvojeg teksta. Izvadio sam samo jedan dio iz jedne tvoje rečenice. Iako se  trudimo biti pravopisno korektni, ipak, nismo lektori i profesori književnosti, pa nam se potkrade (svima) poneka nenamjerna greška u tekstu, poneko izgubljeno slovo od poslanog do objavljenog teksta, nedoumica kod tituliranja, u oslovljavanju itd... Što se pravopisa tiće, ovdje na blogu piši „kak ti je kljun zrasel“ i titulirati možeš svakoga kako hoćeš, samo ne vrijeđati odnosno upotrebljavati inferiorne titule koje zadiru u osobni integritet. Da li smo (ja) zato ponizni sluge  koji kao da žive u srednjem vijeku? Može biti...

Poslužio sam se osobnom zamjenicom „nama“ znači množina, dativ, a ne genitiv jednine; ne mogu čak ni sebe tu isključiti, ali činjenica je da bespotrebno cinframo i pretjerujemo. Koliko je god moguće ja to pokušavam izbjeći.

Stvarno se pitam zašto se takve stvari ne uče na vjeronauku ili da se uvede u pučkim školama predmet „ETIKE“ pa se malim klincima objasne sve te stvari koje će im olakšati život.

 Korektno međusobno ophođenje je preduvjet lijepog ponašanja.

Ovako ja velim: „KAJ IVICA NAVČI NEBU IVEK NIGDAR ZABORAVIL“

Moram priznati da sam bila u nedoumici kako u tekstu osloviti našeg župnika tako da sam pogledala web stranice župe Markuševec i doslovno prepisala dio koji se odnosi na ime i titulu svećenika „...Naš je župnik vlč. Zlatko Golubić predvodeći Misno slavlje ...“    Mislila sam kako na stranicama župe svakako znaju kako treba oslovljavati velečasnog Golubića točno i precizno. Gospodin Zvonko može pogledati  taj tekst i autoru toga teksta ukazati na propust, ukoliko je siguran što je 100 posto točno. Radi se o tekstu od 26.6. 2011 „  ČETRDESET GODINA SVEĆENIŠTVA ZLATKA GOLUBIĆA“

Ja pratim web-stranicu naše župe. Čak sam se sjetio i tog teksta kad sam pisao o „nedoumici“, ali ni na kraj pameti mi nije došlo da ga podvrgnem nekoj kritici ili analizi. Taj tekst je pisan sa toliko ljubavi i poštovanja prema našem župniku da je to milina za čitati. Kad bi ga analizirao i ispravljao, tekst bi izgubio svoju vrijednost i poruku. Međutim taj ti tekst ne bih preporučio kao smjernicu u oslovljavanju klera. Pročitaj ga još jednom i obrati pažnju na oslovljavanje.

Moram spomenuti i tekst našeg urednika bloga, Ivana Ročića : „Ulica Mrzljak u Markuševcu“ od 13.11.2010.g. Opis druge slike „Na samom smo početku ulice Mrzljak. S desne strane vidi se ograda (živica) koja skriva zgrade i veliko imanje Župnog dvora. Usput rečeno, sada tu stoluje velečasni župnik Zlatko Golubić.“ Pretpostavljam da je Ivan sigurno uzeo taj isti tekst kao smjernicu. Zanimljivo je da Zvonko tada nije reagirao na ovo, kako kaže „cinfranje“ jer da je, i da je tada podučio kako ispravno oslovljavati pripadnike klera, ja bih možda izbjegla ovu „kapitalnu“ pogrešku. Nisi ti napravila nikakvu „kapitalnu pogrešku“. Da si kojim slučajem umjesto gospodin napisala „drug velečasni XY“ (da se nekom ne štuca) onda bi to bila „kapitalna griješka“

Ne radi se o mojem reagiranju na nešto što je krivo napisano. Uopće mi nije namjera da nekoga korigiram. Ja  ću se potruditi doznati kako ga ispravno oslovljavati u pismu kako u budućnosti ne bi dolazilo do ovakvih nedoumica. Mora da se našem vrijednom župniku, ni krivom ni dužnom, ovih dana jako štuca. Ja mislim da nam on „nebu nikaj zameril“, a protiv štucavice zna on što treba napraviti. Kao svi kulturni ljudi težim uljudnom i korektnom ophođenju  i oslovljavanju. Normalna stvar je također da u izravnom kontakt u licem u lice nitko neće „cinfrati“. Tako po uvriježenom običaju kada razgovaramo sa župnikom, obraćamo mu se sa „velečasni“. To je u redu, „gospon velečasni je nacinfrano, to ti je recimo, -budući da si kajkavka pa bi rekla „gospun gospodine“ seljački-gradski, odnosno „gospon velečasni“ svjetovno - klerikalno.   Kada mu to ne bi bilo po volji, sigurno bi sugovorniku objasnio kako ga treba osloviti. Ne, neće ti reći, jer se na teologiji uči etika, a to nije nikakva uvreda. Meni se čak čini da ti to njima i paše, jer bi se oni već davno time pozabavili.

U svakom slučaju, Zvonkova poduka je primljena na znanje i ravnanje. Jedna druga stvar upada u oči, a to je tajming ove poduke. Zašto sada, zašto je izabrao upravo ove priloge za detaljnu analizu? Prilozi su sa bloga, obrađuju istu temu i tematika se poklapa. Bit će da mu doista smeta pogrešno tituliranje,… ne smeta me, dapače nasmijava me, a ja volim humor… a drugi razlog je upravo on sam ponudio u prvih 13 redova svojeg priloga. (Napomena urednika: podići tenzije, učiniti blog interesantnijim, iznošenjem oprečnih stavova sve to na finom i kulturnom nivou).

Lijepi pozdrav Zvjezdani … „im naj mi kaj zameriti“

I svim čitaocima bloga

Zvonko Simunjak

Nedoumica (2)  O oslovljavanju

Piše Zvjezdana Šantek  /29.06.2012./

Svaka dobronamjerna kritika je dobrodošla i zahvaljujem na njoj.

Velečasni Zlatko Golubić

Jako mi je drago da gospodin Zvonko Šimunjak pomno prati sve tekstove na ovom našem blogu. Posebno me veseli da je posvetio toliko vremena detaljnoj analizi mojeg teksta objavljenog prije  2 mjeseca. Iako se  trudimo biti pravopisno korektni, ipak, nismo lektori i profesori književnosti, pa nam se potkrade (svima) poneka nenamjerna greška u tekstu, poneko izgubljeno slovo od poslanog do objavljenog teksta, nedoumica kod tituliranja, u oslovljavanju itd...  Da li smo (ja) zato ponizni sluge  koji kao da žive u srednjem vijeku? Može biti...                          

Moram priznati da sam bila u nedoumici kako u tekstu osloviti našeg župnika tako da sam pogledala webstranice župe Markuševec i doslovno prepisala dio koji se odnosi na ime i titulu svećenika „...Naš je župnik vlč. Zlatko Golubić predvodeći Misno slavlje ...“    Mislila sam kako na stranicama župe svakako znaju kako treba oslovljavati velečasnog Golubića točno i precizno. Gospodin Zvonko može pogledati  taj tekst i  autoru toga teksta ukazati na propust, ukoliko je siguran što je 100 posto točno. Radi se o tekstu od 26.6. 2011 „  ČETRDESET GODINA SVEĆENIŠTVA ZLATKA GOLUBIĆA“

Moram spomenuti i tekst našeg urednika bloga, Ivana Ročića : „Ulica Mrzljak u Markuševcu“ od 13.11.2010.g. Opis druge slike „Na samom smo početku ulice Mrzljak S desne strane vidi se ograda (živica) koja skriva zgrade i veliko imanje Župnog dvora. Usput rečeno, sada tu stoluje velečasni župnik Zlatko Golubić.“ Zanimljivo je da Zvonko tada nije reagirao na ovo, kako kaže „cinfranje“ jer da je, i da je tada podučio kako ispravno oslovljavati pripadnike klera, ja bih možda izbjegla ovu „kapitalnu“ pogrešku.

Ja  ću se potruditi doznati kako ga ispravno oslovljavati u pismu kako u budućnosti ne bi dolazilo do ovakvih nedoumica. Mora da se našem vrijednom župniku, ni krivom ni dužnom, ovih dana jako štuca. Kao svi kulturni ljudi težim uljudnom i korektnom ophođenju i oslovljavanju. Normalna stvar je također da u izravnom kontaktu licem u lice nitko neće „cinfrati“. Tako po uvriježenom običaju kada razgovaramo sa župnikom, obraćamo mu se sa „velečasni“. Kada mu to ne bi bilo po volji, sigurno bi sugovorniku objasnio kako ga treba osloviti.

U svakom slučaju, Zvonkova  poduka je primljena na znanje i ravnanje. Jedna druga stvar upada u oči, a to je tajming ove poduke. Zašto sada, zašto je izabrao upravo ove priloge za detaljnu analizu? Bit će da mu doista smeta pogrešno tituliranje, a drugi razlog je upravo on sam ponudio u prvih 13 redova svojeg priloga. (Napomena urednika: podići tenzije, učiniti blog interesantnijim, iznošenjem oprečnih stavova sve to na finom i kulturnom nivou).

Lijep pozdrav

Nedoumica ...

Piše Zvonko Šimunjak /27.06.2012./

Ljeto je. Temperatura je u naglom porastu, EURO 2012 je za Hrvatsku “prošlost” i normalno je za očekivati da se porast temperature povisi u svim segmentima života te ostatak navijačkog adrenalina “ispuca” negdje drugdje; pa zašto to ne bi bilo ovdje na “Blogu Markuševec”? Zato pozivam naše čitatelje da se uključe u diskusiju da svojim komentarima daju podršku ili da zauzmu kritičan stav prema svakom objavljenom prilogu, da ga pohvale ili špotaju. 

Lijepo je da je Ivka prozvala kradljivca cvijeća “Sram ga bilo da mu ruke presušiju s terima štetu pravi”. Trebala ga je slikati.

Isto tak je lijepo da je Zvjezdana malo zaposlila našeg malog gradonačelnika. Neka oni osjete da su se vremena promijenila i da ljudi prate njihov posao.

Dopalo mi se kratko “prepucavanje” između Branka i Mirka, ovdje na blogu, u koje se

uključio i Ivan “O pozdravu kome, kako i kada?

Ko da je to važno? Je važno je ..,a i interesantno je, jer je izmjena argumenata bila na lijepom kulturnom nivou, kojeg na žalost u hrvatskoj sredini ima jako malo. (Vidi kradljivca cvijeća, sram ga bilo)

Evo ja ću se osvrnuti na dva priloga koji obrađuju istu temu “Križ na Mazalici”. Prvi prilog je napisala Zvjezdana Šantek 03.05.2012,  a drugi je od Ljubice Poščić 10.06.2012. Oba priloga su “na mjestu” sadržajno lijepo napisani sa popratnim fotografijama.

Međutim ima jedna stvar koja me “ubola u oko” ne bolno već me dovela na ideju da pokušam neke stvari razjasniti prvo sebi, a onda i drugima; ako se slažu mojim stavom odnosno pojašnjenjima.

Da bi uspostavio povezanost teme sa blogom uzimam, kao što sam spomenuo, dva priloga sa bloga. Nije mi namjera da korim ili podučavam već samo prenosim svoje znanje i svoja iskustva.

Kako nekoga osloviti?

Pretjerano tituliranje i neprimjerno oslovljavanje može biti i uvreda.

Kad Zvjezdana u svom prilogu nabraja prisutne posvećenju križa na Mazalici spominje nazočnost župnika velečasnog Zlatka Golubića.

Da vidimo jeli je tu nešto krivo napisano? Da bi to ustanovili moramo si pojasniti pojam župnika odnosno značaj riječi velečasni i sve to staviti u kontekst o... ili sa ..? ne znam ni sam, jer čini mi se da ne postoji neki  pisani priručnik na tu temu na hrvatskom jeziku za upotrebu u hrvatskom društvu.

Župnik je zaređeni svećenik koji stoji na čelu jedne župe,

a njemu su podređeni drugi službenici u župnom uredu kao na primjer vikar ili časna sestra.

U ovom našem slučaju: Zlatko Golubić je župnik župe “Svetog Šimuna i Jude Tadeja”.

Velečasni je epitet u samostalnoj upotrebi, koristi se pri oslovljavanju svećenika, a danas može i đakona.

Ima isto značenje kao u talijanskom reverendo, engleskom reverend ili u njemačkom Hochwürden.

Znači ako se ja osobno obraćam našem župniku onda velim:

“Velečasni Golubić lijepo Vas pozdravljam, kako ste?

To vrijedi u slučaju da ga poznajem i znam mu ime.

-           Ako ga ne poznajem i ne znam mu ime ali vidim po njegovoj odori ili ruhu, civilnom odijelu i bijelom kolaru oko vrata da pripada kleru oslovljavam ga sa jednostavnim: “Velečasni, oprostite što Vam se obraćam ...”

-           Ako opet pišem u nekom svom prilogu o nazočnosti našeg župnika jednom skupu,

onda bih napisao:

“... u nazočnosti župnika Zlatka Golubića ...”

Znači ja se ne obraćam njemu osobno, već navodim samo jednu činjenicu i ne trebam dodatno to cinfrati jednim epitetom odnosno atributom.

“... u nazočnosti župnika velečasnog Zlatka Golubića ...”

Da baš to cinfranje i pretjerano tituliranje nam je mana.

Kao ponizne sluge hoćemo “svojim gospodarima pokazati koliko ih štujemo”. Ko da živimo u srednjem vijeku. 

Tituliranje s velečasni, kojem u neklerikalnoj sredini (svjetovnoj) odgovara (adekvatno) gospodin, uz zanimanja ili društvene funkcije  bilo je nekada opće prihvaćeno pa čak i obavezno na području Austro-Ugarske monarhije. To lijepo možete vidjeti u krležinom “Gospoda Glembajevi”. To je danas prošlost na njemačkom, mađarskom pa bi trebalo biti i na hrvatskom jezičnom području.

Znam da je 50-godišnja “diktatura proleterijata” ostavila iza sebe jednu prazninu. Više generacija je odraslo sa pozdravom “Zdravo” i oslovljavanjem odnosno obraćenjem “Druže” i “Drugarice”. Da se oslobode tog “grijeha” prešli su na pozdrav i oslovljavanje onako “Kak su to naši stari delali”. Međutim, sve to izgleda nekako “šepavo” što se može pročitati u novinama, čuti na radiju i vidjeti na TV.

Kao što rekoh Velečasnom je adekvatna titula u svjetovnoj sredini Gospodin

Pa to možemo prenijeti na svakog drugog obnašatelja društvene funkcije kao na primjer: “Gradonačelnika”

“... u nazočnosti gradonačelnika Milana Bandić ...”

Ako vlastito ime izostavimo onda možemo napisati:

“... u nazočnosti gradonačelnika gospodina Bandića ...”

Ali modernije bi bilo :

“... u nazočnosti gradonačelnika Bandića ...”

Kod Ljubice mogu pročitati (ona samo prenaša govor Željka Hrastinskog) “Gospodin župnik, prečasni Zlatko Golubić.....”

I tu su neke stvari koje treba razlučiti da bi ih razumjeli odnosno o njima sudili ispravno ili pogrešno, pretjerano ili na mjestu.

Na prvi pogled za “gospodin” ne bi trebalo biti problema, ali samo na prvi pogled. U detaljnoj analizi on “pada”. Rekao sam da se pripadniku klera obraćamo sa “velečasni”.

Hajde da dodamo umjesto gospodin, velečasni u taj dio rečenice.

“Velečasni župnik, prečasni Zlatko Golubić ...”

Vidimo odmah da tu nešto ne štima da je to i za laika prenacinfrano.

Po onom što znamo do sad: Ako velečasni ne paše onda po logici ne paše i gospodin.

Prema tome ispravno bi bilo:

“... župnik, prečasni Zlatko Golubić ...”

Mogao bih time završiti da tu nije još pojam “prečasni”.

Svatko tko je čuo za pojam “velečasni” misli da je onda “prečasni” jedna stepenica više.

Pa i jeste, samo što se na tu stepenicu mora biti imenovan, a imenovanje vrši biskup prema funkciji koju obnaša svećenik.

Znači  kanonik, general, dekan ( povjerenici odjela ili redova) nose titulu “prečasnog” pa im se prema tome i obraćamo sa tom titulom.

Međutim običan čovjek rijetko kad zna tko ima kakovu titulu. Zbog toga mogu samo savjetovati: Obratite se

-  svakom čovjeku sa “gospodine”

- pripadniku klera sa “velečasni”

            - redovnici “časna sestro” ili samo sa “setro ... sa imenom”

            - biskup / nadbiskup “preuzvišeni” ili “ekscelencijo”

            - kardinalu “uzvišeni” ili “eminencijo”

            - papi “Vaša Svetosti” ili “Sveti Oče”

Vratimo se govoru Željka Hrastinskog:

Željko Hrastinski (ili gospodin Hrastinski, jer ga ne poznam osobno) zna da naš župnik ima titulu “preuzvišeni” pa je u redu da ga se tom titulom i oslovi;

Međutim da naš župnik nije nosilac te titule i da je tako oslovljen u nazočnosti “običnog puka” onda će župnik samo malim, skoro neprimjetnim smiješkom reagirati i pitat će se “jeli je  to tepanje namijenjeno meni ili je to dodvoravanje puku”. U prisutnosti više svećenika, a oni jako dobro znaju  “who is who” u crkvenoj hijerarhiji, bilo bi mu sigurno neugodno.

Lijep pozdrav,  Zvonko Simunjak

Kak se Zagrebčanci pozdravljaju

BOK nema veze s BOGOM

Si se sigurno pitaju, a posebno dotepenci, kak se to Zagrepcanci pozdravljaju sa „BOK“ (tak i pisu), a ne sa „BOG“? Ne to nemres tak lahko raztumaciti al bum probal.

Kak sme mi bili pod Avstrijom tak su nasi ljudi prevzeli puno njemackih reci i to ne u izvornom obliku, vec su si oni te onak prema svom uvu (Uho) pristimali.

BÜRGER postal PURGER = stanovnik grada
MÜHLSCHAUFEL postal MISAFLIN = smetnjak
SCHLAUCH postal SLAUF = crijevo itd,

a kak je nastal BOK to moram male poblize razjasnit:

Avstrijanci su bili jake fini ljudi i znali su se ponasati pa prema tom i den denes velimo, ak je nesti pristojan te se ljepe ponsa, “Becka Skola”.

Kad bi dosli v jenu trgovinu onda bi vam se trgovac kod pozdrava naklonil i rekel bi: “Mein Bücken”. Kaj znaci “moj naklon”. Ljudi so te prevzimali, a nisu bas doro ni razmeli a kamoli izgovarali, nastal vam je s vremenom “moj BOKN” (NAKLON) i polako samo tipicno za Zagreb tamo vu 50-tih ljet presli na “BOK” Inace su se prije pozdravljali sa “SERBUS” kaj je isto iskrivljeno od “SERVUS”.

Ja dok sam bil mali moral sam, se kaj sam ih srel od Jarka do Ceste (centar Markusevca), pozdravljati sa; “Hvaljen Isus”. Ak nekog nisam pozdravil, a taj me onda cinkal kod staroga, je onda sam imal jen problem vise. Inace smo zupniku morali reci “Hvaljen Isus i Marija”, ak smo same rekli “Hvaljen Isus” onda nas je pital: “A de ti je Marija”?

U skoli pak sa “Zdravo”. Bedaki misliju da je to srpski pozdrav paga nisti vise ne rabi, a zabili su
da molitva Blagorodici Mariji pocinje sa « Zdravo Marijo…. »

Staresi su se pozdravljli sa “Bog daj”, a na odlasku “s Bogom” ili po domaci

“ZBOGOM” Vas Zvonko Simunjak



Bok ili Bog
Nebi se slozio tvrdnjom gosp. Zvonka Simunjaka o nastanku pozdrava "BOK".

Taj uobicajni pozdrav koristi se toliko cesto u nasem katolickom narodu, a u ovom obliku "BOK" u sjevernom odnosno kajkavskom govornom podrucju. Hrvati u Bosni izgovaraju to u izvornom obliku "BOG" pri cemu i kajkavci kod pozdrava misle na BOGA.

Da bi dulji oblik pozdrava "Idi s Bogom" ili" Bog te pozdravil" skratili i prilagodili brzom nacinu komuniciranja koristi se skracenica" BOG" ili kod kajkavaca "BOK". Slican je primjer i kod pozdrava "Dobro jutro". Cemu dvije rijeci kad je dovoljna samo jedna"Jutro" i kod znacenja se nista ne mijenja.
Pozdrav rodnom kraju,
Mirko Tot


Jakob, Jakov ili Jakub



Zagonetno pitanje
Kako se službeno (osobna iskaznica) zove naš susjed Jakša Ročić (brat Štefa Pindeka) Jakob, Jakov ili Jakub ?

Nas osvajač brončane medalje, rodom iz kajkavskog Gorskog kotara, na OI u Kanadi zove se JAKOV Fak!
Poznato ljetovalište na našoj obali zove se Filip JAKOVKapelica na sljemenu zove se sv. JAKOB
Markuševčani bi rekli JAKUB

Uključite se u polemiku, komentirajte



Ej Ivane, Ivane,
moj bi ti Goethe rekao: "Warum in die Ferne schweifen? wenn das Gute liegt so Nahe".
Na Hrvatski jezik prevedeno znaci: "zasto u daljini trazit? ak je dobro tako blizu"
Eto takvi smo ti mi Hrvati, odnosno Simuncani. Samo nek je stranjsko, a domaceg se sramis.

Nisam ja napisal da Jakov nije hrvatsko ime, ali to je ime jednog drugog podneblja, a pod nasim su se nebom Jakovi zvali Jakobi ili Jakubi.
Za dokaz ti saljem jednu moju sliku koju sam napravio prosle godine na Sljemenu. Ej, reci mi sad da Sljeme nije nas kraj.
Pogledaj si sliku i objavi je da svi znaju i cuju. Ti pak molim te pitaj Jaksu, on ti je rod, kak mu pise u Krsnom listu. Ak pise Jakov onda nek ostane. Sve ostalo je iskrivljavanje cinjenica.

Pozdrav
Zvonko Simunjak



Još o imenu Jakov ili Jakob

Ime jedne osobe je onakvo kako se upise u knjigu rođenih. Zbog uspostavljanja identiteta, prvo upisano ime ostaje čak i onda ako se službeno zatraži promjena imena. Znači neizbrisivo. Iznimka je promjena identiteta za “krunske svjedoke” koji se na taj način zaštite od mogućih posljedica svojeg svjedočenja.
Uglavom su imena podređena nekom trendu, npr. vremenu kada se odabire i skoro uvijek su to roditelji koji odabiru ime. Ponekad stoji i određena “poruka” pod plastom izabranog imena.

Moje ime Zvonko, ima neko značenje, ali nema nikakovu specifičnost jednog podneblja. To je ime nastalo pod plastom jugoslavenstva, a nestat će skupa sa mojom generacijom. čisto sumnjam da će još neko u današnje vrijeme dati svome djetetu ime ZVONKO.

Znaci ipak neka specifičnost.

Ja imam i drugo ime zapisano u crkvenim knjigama.
Kad sam došao kod župnika Kreše Ivsića po papire za vjenčanje onda mi on veli: “MIHALJ evo ti župni krsni list i da ti je sa srećom”. To je bilo prvi i zadnji put da me netko spomenuo tim imenom.


Akademik Petar Simunović poznati hrvatski onomastičar, u jednom svom podužem razgovoru sa Vjesnikom, izjavljuje između ostalog:

U Hrvata je uobičajeno temeljno, stilistički neutralno službeno ime: Petar, Ivan, Miroslav, Vjekoslav. Moji kolege jezikoslovci, primjerice, ne bi se nikad potpisali onako kako ih neslužbeno, prijateljski zovemo: Lujo Jonke (jer je Ljudevit), Stipa Babić (jer je Stjepan), Dalja Brozović (jer je Dalibor), Božo Finka (jer je Božidar), Vlado Anić (jer je Vladimir).
U Srba, koji nemaju te duboke tradicije zapisom utvrđenog temeljnog imena, hipokoristični likovi preuzimaju tu službenu ulogu: Arsa (ne Arsenije) Jovanović, Jaša (ne Jakov) Prodanović, Koča (ne Konstantin) Popović, Peko (ne Petar) Dapčević, Peđa (ne Predrag) Milosavljević, Bata (ne Velimir) Živojinović itd.

Znači po njemu je Jakov srpsko ime sto je meni bas sve jedno. Ja sam samo htio podvuci činjenicu da u našem kraju nije bilo Jakova već Jakoba ili Jakuba sto i vise odgovara izvornom imenu u Novom Zavjetu JACOBUS APOSTOLUS ili JAKOB od Andjela preimenovan u ISRAEL prema Starom Zavjetu.
Po novom hrvatskom pravopisu imena se ne prevode već se uzima izvorno ime u izgovoru i u pismu Georg je u Engleskoj, Djordje u Srbiji, a Jura u Hrvatskoj

http://www.vjesnik.hr/html/1999/02/28/nkul.htm
Zvonko Šimunjak