Jesenska šetnja šumom
Piše Zvjezdana Šantek /21.11.2011./
Nakon nekoliko lijepih, mada prohladnih jesenskih dana, zadnjih nas dana obavija gusta magla, mraz i hladnoća. Ista takva magla, ako ne i gušća, spušta se s političkih visina i taloži se nad glavama običnog puka. Zamagliti, zamutiti, ocrniti političke protivnike; već uobičajen način komunikacije političara koji se smješkaju s retuširanih plakata svojih stranaka u predizborno vrijeme. Mediji nas neprestano informiraju o situaciji u zatvoru. Prisilna zanimacija hrvatskog puka je praćenje raznih hapšenja, privođenja, puštanja, pa opet privođenja naših moralnih vertikala izvrnutih u totalnu horizontalu. Remetinec je postao pretijesan... ima tu stanara iz svih stranaka. A izbori su pred vratima ... Ruku na srce, izbor nam i nije naročit ...
Prošle godine, otprilike u ovo vrijeme glavna tema u našim novinama i svim ostalim medijima je bilo hapšenje Ive Sanadera. Bile su tu i afere s našim gradonačelnicima, političarima i gospodarstvenicima. Sada, oko godinu dana kasnije, iz dana u dan pratimo suđenje bivšem premijeru. Dokazi koji se za sada prilažu u ovom postupku su takvi da uglavnom ništa ne dokazuju i ne pokazuju. Ono što najviše zanima javnost je povrat otuđenih dobara. Kao u svakom sličnom slučaju, to je najvažnije, ali nikada nitko od njih nije vratio ni kune. Sve te procese plaća ionako prezadužen hrvatski narod kojem se dnevno serviraju nove, sasvim šuplje informacije koje ne govore ništa bitno.
Kako bi izbjegli novu porciju zatvorskih i sudskih zavrzlama s tv ekrana, prošetali smo šumom, udahnuli malo svježeg zraka i napravili par jesenskih snimaka...
1.Kod Mazalice, mjesto gdje se spajaju Stari i Novi potok; lijevo je Stari a desno mali, gotovo neprimjetan Novi potok 11.11.2011.
2. Juco je uredio izvor
3. ...pa se sada zove Jucin izvor
4. Gorsko zrcalo
5 .Sunčanica
6.Ispod Hornjaka(Ornjaka)
7.Povratak...iznad Tisove peći
8 ...a samo 5 dana kasnije inje je zabijelilo grane, a magla zatvorila vidike....
9. Hrast u inju...
Stigla je jesen...
Piše Zvjezdana Šantek /16.10.2011./
Nakon dugog, toplog ljeta stigla nam je jesen. Dugotrajna ljetna suša ostavila je traga na plodovima jeseni. Gljiva nema, a kestena je puno manje nego prošle godine; da se primijetiti da su „ježice“ sitnije, kao i to da ih na pojedinim stablima kestena ove godine i nema. No, za par puta ispeći ili skuhati, kestena se uvijek može naći i nabrati. Kestenove šume gdje se sasvim sigurno može ubrati koji kilogram ovih ukusnih plodova nalaze se i na „Ravnom“, ili kako ovdje kažu „ na Ravna“. Tako smo i mi krenuli u šumu, ali oči, po navici, traže gljive (kojih nema niti za lijek). Možda ih bude nakon koje obilnije kiše ako malo zatopli? Prošlo ljeto je bilo bogato gljivama, jesen nije bila loša, ali ova godina je po pitanju gljiva i kestena ispod svakog prosjeka. No, jesen je tek počela ... Kada bi kestena bilo kao žira, to bi već bila druga priča. Prije par dana susreli smo u šumi susjedu Jagu, koja se prisjetila kako je godina 1968. bila izvanredno dobra što se tiče količine kestena. Te godine ona je sa svojim suprugom Đurom nabrala u cijeloj sezoni 2,5 tone kestena koje su prodali slastičaru Vinceku. On je otkupljivao kesten za kesten pire i kolače. Sakupljali su u svojoj šumi, i još su uzeli dio šume u zakup. Nije se moglo samo tako brati po tuđoj šumi; svatko je brao u svojoj šumi i vreće kestena su se prodavale „peku“ ili slastičarnama. To je bio lijep prihod za kućanstvo, pa nije bilo svejedno ako je stranac ili susjed ubrao ono što je pripadalo vlasniku šume. Danas je zadovoljstvo prošetati i udahnuti malo svježeg zraka, a usput ubrati koju kilu kestena. Zadovoljni, vraćamo se kući noseći sa sobom maleni djelić šume i jesenskog ugođaja...
1.Stigla je jesen i kesteni
2.Pogled na Gradišće, Zrnetinu i Medvedski breg u pozadini
3.Šumski put s Ravna prema Cikovim krčima
4a.Žir ispod hrasta
4.b Cikovi krči
5.Pogled na usjek kojim teće Novi potok
6.Nakon berbe
7.Pogled
Gipsovom stazom do Brestovca i Sljemenskog tornja
Piše Zvjezdana Šantek /07.09.2011./
Danas smo odlučili krenuti na izlet središnjim dijelom Medvednice, do Sljemenskog tornja koji se nalazi na samom vrhu(1033m nadmorske visine).
Krenuli smo oko 9.20 od ulice Nad Tunelom, (koja je doslovno nad tunelom), potražiti Gipsovu stazu, stazu kojom su navodno trenirali brat i sestra Kostelić u svojim mladim, bolje reći dječjim danima. Prvobitna namjera je bila Leustekova staza, ali kako ona nije (nekima !) dosta strma i zahtjevna, krenuli smo tražiti Gipsovu stazu. Na pl. karti nosi oznaku 57.a, ali u šumi ne nosi nikakvu oznaku, pa kako se tko snađe. Prvo smo došli na Leustekovu stazu, pa po grebenu iznad Leustekove, na stazu koja prolazi ispod 1.stupa žičare, dalje, spuštanje lijevo, pa malo lutanja i vraćanja prema Gračanima i konačno se našli na stazi (57a). Zašto nema pristojne oznake s brojem? Staza je dosta strma, mjestimice poput Hornjaka i Tisove peći, ali ipak nešto blaža.
Na toj stazi jedna zanimljivost, a tiče se mladih biciklista željnih uzbuđenja. Naime, na nekoliko mjesta na stazi dečki su si uredili zavoje, podložili ih zemljom i granjem da lakše uđu u opasni i strmi zavoj, a čak su napravili nekakvu skakaonicu, tako da morate dobro naćuliti uši i otvoriti oči da se ne sjuri kakav biciklist meteorskom brzinom na vas, na izuzetnoj strmini. Dvojica takvih su se sjurili prema nama, sreća da smo ih čuli. Na takvoj strmoj i uskoj stazi to nekako ne očekujete; da ih roditelji vide ovdje kako se strmoglavljuju, srce bi ih strefilo. Ah, ta mladost... Dobro da se mladi bave sportom, no ovo je, bez obzira na zaštitnu kacigu i štitnike, opasno.
1. Nad tunelom
2. Stup žičare koja više ne vozi
3. Ostali su samo stupovi i sajle kao podsjetnik da je ovdje nekada prolazila žičara
4. Zanimljiv detalj sa Gipsove staze;ovo je naime priručna skakaonica za bicikliste koji se strmoglavljuju ovuda
5. Pogled na istok; Pečovje, Oštrec; Lipa i Rog iza
6. Stup žičare
Došli smo i do 6. stupa žičare, pa kad smo već stalno u njenoj blizini, da se podsjetimo ...
Sljemenska žičara zauvijek je prestala prevoziti putnike na vrh Sljemena 30. lipnja 2007. Tada se odlučilo da je kvar motora neisplativo popraviti, te je žičara prestala s radom.
Planirana gradnja nove žičare je negdje zapela.Da li su u pitanju samo neriješeni pravno-imovinski odnosi, prostorni plan ili nedostatak sredstava, nije poznato.Malo se u zadnje vrijeme zna o tome kako napreduje taj projekt.Vjesnik je prije 3 godine pisao o tome. Dan danas je situacija ista.
Jedan od važnih uvjeta gradnje nove žičare je gradnja podzemne garaže za oko 1200 automobila(ako se ostalo pri prvobitnim idejama), i parkirnim mjestima za autobuse obzirom da se namjerava ograničiti promet motornim vozilima prema vrhu Medvednice. Prema ideji, 400 metara duža trasa tako bi kretala od Dolja; stara trasa se ne bi mijenjala, osim što bi se dobila međustanica na Brestovcu. Nova žičara bi bila građena tako da zadovoljava sve europske standarde, imala bi veći kapacitet; kabine bi primale do 8 putnika, a to znači 1500 putnika u satu i vozila bi brzinom od 6 m u sekundi, dok je stara vozila brzinom od 3 m u sekundi, te je tada vožnja starom žičarom trajala 23 minute. Korisnicima naše stare žičare je dobro poznato da je promet njome morao biti prekinut svako malo kod jačeg bočnog vjetra, a pravo je čudo da nikada nije bilo ozbiljnijih incidenata.Slučaj iz srpnja 1973. kada je grad zahvatilo olujno nevrijeme i ljudi su ostali zarobljeni u kabinama i do 24 sata, sretno je završio i svi su bili spašeni (i neozlijeđeni)! Kabine su izdržale nalete vjetra koji su čupali stoljetna stabla s korijenjem kao od šale. Kako je pisao Vjesnik, kada je žičara puštena u promet 1963.godine, bila je to najduža trasa (4017m) jednoužne žičare u Europi sa samo jednim pogonom. Dakle, naš stari Sljemenski lift je otišao u mirovinu nakon 44 godine rada, a za novi se još uvijek ne zna kada bi mogao početi prevoziti putnike jer nikakvi radovi nisu ni započeli. Ako se namjerava voditi računa o utjecaju povećanog automobilskog prometa na kvalitetu zraka, te biljni i životinjski svijet Medvednice, onda bi žičara bila bolja opcija. Bilo bi dobro da se smanji količina ispušnih plinova, a ne obrnuto... Kako se i inače ne vodi naročita briga o zaštiti šuma i voda, te životinjskom i biljnom svijetu (osim na papiru), uz kronični nedostatak novca, cijeli taj projekt je jedno veliko pitanje, tim više što je stara žičara uglavnom radila s gubitkom. Šteta, ipak je žičara puno značila izletnicima i ugostiteljima na vrhu Medvednice, pogotovo radnim danom. Autobus trenutno vozi tek 3 puta na dan, termini vožnji nisu baš pogođeni, tako da je vrlo slaba posjećenost preko tjedna.
Malo smo zastali kod planinarskog skloništa Snopljak gdje se može natočiti svježe vode. Sklonište je podigao Pl. savez Zagreba 2008.g.u spomen na prvi izlet Hrvatskog planinarskog društva na Sljeme,3. lipnja davne 1875.godine.
Mi smo odlučili obići i nekadašnju bolnicu za liječenje tuberkuloze na Brestovcu. Brestovac je tužni podsjetnik na neko prošlo vrijeme. I svi se moramo opet čudom čuditi kako to da se na Medvednici ništa ne isplati popravljati, zaštititi ili obnoviti. Ovakvo mjesto s prekrasnim pogledom ostavljeno da potpuno propadne, a bolnica je radila do 1968.godine. Kakva šteta !
7. Na stazi 57
8. Planinarsko sklonište Snopljak; spomen na prvi izlet Hrv.pl.društva na Sljeme 1875.g.
9. Glavna zgrada nekadašnje bolnice Brestovac
Kako je Brestovac vrlo zanimljiv, ostavljamo ga za sljedeću, zasebnu priču. I ovdje su posjekli šumu, naš teren za vrganje ovdje, nepovratno je izgubljen. Šume nestaju, glupo je više i pisati o sveprisutnoj devastaciji šuma na svakom koraku i na svakoj strani Zagrebačke gore. Najljepša stabla vrhunske kvalitete dan za danom masovno nestaju, ostaje razbacano granje, posvuda. Nitko ništa ne čisti. Stotine Rombacha ne bi više pomoglo da se u Hrvatske šume uvede red.
No, nakon Brestovca eto nas opet na stazi 57, i ubrzo na vrhu kod restorana „Zlatni medvjed“, iza kojeg stoji Sljemenski tv toranj.Toranj je visok 169 m. a izgrađen je 1973.godine.
10. Nekadašnja žičara i nekadašnji skijaš-korisnik
11. Restoran Zlatni medvjed i TV toranj u pozadini
12. Pogled na Zagorsku stranu s vidikovca
13. Crveni spust
Bacili smo pogled s vidikovca na Zagorsku stranu i prošetali do Crvenog spusta na kojem se održavaju slalomske utrke svjetskog skijaškog kupa za žene i muškarce. Odmor kod ugostiteljskog objekta „Stara lugarnica“ uz brzinski objed. Grah je ukusan, a štrudla od jabuka za 5. Povratak kući već uobičajenim putem kada se vraćamo na Mark Trnavu. Prema Runolistu, Šumarevom grobu, na Gornji i Donji Mrzljak. Skretanje s puta na Sela, Jelovečku šiju te kroz Banju na branu Trnava. Vrijeme nas je lijepo poslužilo, bilo je vedro i pomalo oblačno; malo vruće na nižim dijelovima staza, ali zato ugodno svježe na Sljemenu. Za kraj jedna karikatura i šaljivi stihovi Sljemenskog vuka, Vladimira Horvata, graditelja 500 stuba.
Do priče s Brestovca....Pozdrav čitateljima bloga
14. Odmor uz zalogajčić kod Stare lugarnice
14.a. Karikatura Vladimira Horvata uz njegove šaljive stihove
Uz Stari potok do Hunjke i Kapelice Majke Božje Sljemenske
Piše Zvjezdana Šantek /26.06.2011./
Danas (23.6.2011.) smo krenuli iz M.Trnave u 9.30 na naš izlet. Sunce je već od jutra pripeklo, u 9 sati bilo je već 24 stupnja C. Želimo stići do Hunjke, ali nemarkiranim stazama, pa na planinarsku stazu 26 i po vrhu Medvednice do Kapelice Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata. Tako smo umjesto stazom 23 kojom inače idemo na Hunjku, krenuli dalje prateći tok Starog potoka i kod vodocrpilišta na Starom potoku skrenuli s kolnog puta desno. Mještani taj tok dalje uzvodno zovu Srebrna žila (izvor je nešto ispod Male Hunjke). Vodene bujice su opet izderale puteljak kojim hodamo, te dio vode i dalje teče putem, umjesto koritom potoka. Prolazimo pokraj starog vodocrpilišta Zaobljak i nastavljamo desnom stranom, nešto strmijim usponom.
Slike 1.a. 1.b.
1.a. Bujicama izderan puteljak
1.b . Ove bukve rastu iz kamena
Uspinjemo se stazama koje nemaju markacija, poznate su uglavnom ljubiteljima gljiva.
Ovim putem pozdravljamo jednog od njih, našeg mještanina Mirka Tot i njegovu suprugu.
Mirko, iako već mnogo godina bere vrganje u Njemačkoj, vjerojatno još pamti „svoje terene“ ovdje, u prigorskim šumama. Penjemo se cik-cak kroz šumu i usput očima pretražujemo šumsko tlo, da nam slučajno ne promakne koji vrganj. Tako smo i stigli do širokog kolnog puta prema Hunjki, puta,koji je izgleda, dodatno pošljunčan i proširen (kao autocesta). Ovim putem se može u Markuševec, M. Trnavu, Vidovec i do Gorščice. Nadam se da ovaj kolni put nije sređen zbog teških kamiona koji prevoze trupce iz šume. Markuševec, Trnava, Bidrovec i Vidovec su izloženi opakom,da kažem drvocidu, jer se šume iznad tih mjesta sjeku nemilice, kao da ne postoji sutra. No, možda će kamioni sutra dovoziti sadnice?! Hm...Teško...
Slike: 2b. 3.
2b. Vedro nebo
3. Osvježenje u hladu na putu za Hunjku
Nakon kratkog odmora i okrepe u Maloj Hunjki idemo dalje na stazu 26, po samom vrhu Medvednice. Staza vodi od Hunjke pa sve do Grafičara, a mi njome idemo do Kapelice Majke Božje Sljemenske. Tamo se planiramo spustiti preko Činovničke livade do Sljemenske ceste, pa na „Runolist“. Pogled s ove staze na zagorsku stranu je krasan. Zagorje... kao iz bajke.
Slike: 4. 5.
4. Mala Hunjka iz debele hladovine....
5. Na stazi br.26
Ne skrećemo za Puntijarku već idemo dalje i dolazimo do lijepog turističkog objekta „Snježna
kraljica“. Kako je danas blagdan, a cijeli ovaj tjedan je u znaku tri praznika, stolovi u svim ugostiteljskim objektima uz put su, manje-više popunjeni. Određeni broj ljudi spojio je praznične dane sa starim godišnjim odmorom te su neki otputovali na more i udaljenije destinacije. Da nije tako, bila bi i veća gužva ovdje na Sljemenu.
Slike 8.a, 9.a. 10.
8.a Lijepi, novi turistički objekt Snježna kraljica
9.b. Livada uz Snježnu kraljicu na kojoj se može igrati mali nogomet ili samo odmarati....
10. Panj-cvjetnjak uz cestu nasuprot Snježne kraljice
Dolazimo i do Kapelice Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata. Kapelica je izgrađena 1932.god.zaslugom isusovca Josipa Milera, a po nacrtu arhitekta Denzlera. Izgrađena je u čast 1000.-te obljetnice hrvatskog kraljevstva i 1300.te obljetnice pokrštenja Hrvata. Za uređenje interijera kapelice su zaslužni ugledni hrvatski akademski slikari i kipari: Vanja Radauš, Josip Turkalj, Radoje Hudolin i Mirko Stupica, a ovaj sakralni objekt se doista lijepo uklapa u šumski ambijent.
Slike:12.a, 13.
12.a. Kapelica Majke Božje Kraljice Hrvata(ili Majke Božje Sljemenske).
13. Unutrašnjost kapelice
Spuštamo se do Činovničke livade, te dalje stubama do Sljemenske ceste.
Oronulo zdanje nekadašnjeg restorana i prenoćišta „Željezničar“ još se nije počelo obnavljati.. Silazimo kroz šumu do „Runolista“ gdje smo po običaju uzeli štrudle i krenuli dalje prema
Bikčevićevoj stazi i dalje na Mrzljak. Uz put, našli smo par sasvim bijelih vrganja, raspucanih kapa. Vrućina tako djeluje na vrganje.
Slike:14a 14.b, 15. 16. 17.a.
14.a. Činovnička livada s tv-tornjem u pozadini
14.b. Minuta predaha
15. Stube prema Sljemenskoj cesti
16. Ovdje skrećemo prema Runolistu
17.a. S bočne strane planinarskog doma Runolist uredno složena nacijepana drva
Nakon što smo se konačno spustili do D.Mrzljaka noge su potražile osvježenje u hladnoj vodi potoka. Nije mala kilometraža za nama, a još do doma ima barem 5-6 km. Od D. Mrzljaka do Sela i Jelovečke Šije je bio vjerojatno najtopliji dio puta jer je staza na otvorenom, pa je vrućina bila teže podnošljiva. Mali predah u prorijeđenoj hrastovoj šumi čije tlo je prekriveno
borovnicama. Ne možemo odoljeti usprkos umoru, da uberemo malo borovnica. Ali, kako mi nismo strpljivi Kinezi, a bobice su sitne, nije to danas bio posao za nas pa smo nakon dopola napunjene posudice odustali. Idemo dalje i jedva smo dočekali da opet uđemo u šumsku hladovinu. Kroz Banju se spuštamo na branu. Sada slijedi hodanje kroz mjesto, asfaltom,
a to je nakon mekog šumskog tla baš neugodno za noge. Uglavnom, oko 7 i pol sati na izletu, minimalno 25 kilometara propješačeno danas, a s obzirom na ovako topao dan - sasvim dovoljno. Pozdrav čitateljima bloga !
Slike:18b. 18. 21. 22 . 23
18.b .Pogled na grad od D.Mrzljaka
18. Na putu kod Donjeg Mrzljaka opet ovakvi prizori
20. Borovnice na Jelkovečkoj šiji
21. Berba borovnica
23. Kod brane Trnava stoji živahni pčelinji neboder
Prvi vrganji
Piše Zvjezdana Šantek /05.06.2011/
Danas smo krenuli u šetnju šumom oko 8.30, a već je u to doba jutra bilo jako sparno. Cijelu proteklu noć je lijevala kiša kao iz kabla, te smo se nakon silne grmljavine i kiše ponadali ponekoj lisičici, pa možda čak i vrganju. Odlučili smo se popeti na Ravno, te dalje onako kako nas gljive budu vodile... Prošla godina je bila doista dobra što se tiče vrganja, blagvi je bilo puno kao rijetko koje godine, dok je lisičica bilo vrlo malo. Ukoliko bi ova godina, po pitanju kvalitetnih gljiva, bila upola dobra kao prošla, svi bi bili sasvim zadovoljni. Čim se mjestom pročuje da su vrganji počeli rasti, kod nas nastane prava gljivarska groznica. Svi najednom pohrle u šume; reuma i artritis budu barem na kratko zaboravljeni, a bol se odjednom lakše podnosi.
Prošle smo godine ostali zabezeknuti kada smo na opakoj strmini ugledali berača na štakama. Kako li je došao gore, a kako će se tek spustiti?! Nije nam bilo jasno. Izgleda da je potraga za vrganjima dobar motiv za kretanje, jer kako bi to malo gipsa ili otečeno koljeno moglo spriječiti gorljivog berača gljiva da detaljno pročešlja par kilometara šumskih terena?!
Što se naše današnje potrage tiče, već smo mislili da danas neće biti ništa od berbe, kad upravo na stazi, pred nama, par vrganja...
Pa još jedan, pa par lisičica i mic po mic skupilo se dovoljno za dobru večeru.
Gušt je tražiti i pronaći vrganj, a što se samog jela tiče, mnogi berači uopće ne vole jesti gljive. Uživaju u samoj berbi.
Usputna degustacija....
Nešto se žuti u lišću;konačno jedna lisičica....
Evo i dva mala vrganja,napokon....
Još jedan vrganj uz stazu
I još tri komada
I opet uz stazu
Nema komentara:
Objavi komentar