O svemu pomalo

Vezani post:   Najstariji popis markuševečkih stanovnika

Adamček i Kampuš: Popis kmetova i robova Hrvatskih županija “Conscriptiones dicarum“

Piše Rudolf Pavleković  /20.10.2014./

Dodatak uz prezimena kmetova opisanih u ovom tekstu. Uz prezime je dodatak latinski ing koji znači strana – stranac. To znači da su ti kmetovi dovedeni izvan područja Zagrebačke biskupje.

Napuštajući pred Turcima svoje zemlje preko Kupe, pokrenuo se veliki val seobe Hrvata prema razmjerno sigurnijim krajevima: današnjem Hrvatskom zagorju, Međimurju, Gradišću, pa čak i dalje preko Dunava na sjever. Koliko je ovamo stiglo izbjeglica, dovoljno pokazuje primjer tek jednog vlastelinstva, Krapinsko-kostelskog. Na njemu je broj stanovnika u samo stotinu godina porastao (i pored svih gubitaka od rata, gladi i epidemija) ravno dva i pol puta!

Zbog ugroženog opstanka Kraljevine, u Zagrebu – opkoljenom od Turaka s istoka i juga – Sabor je 1591. g. proglasio opći ustanak. Iz godine u godinu on je odobravao s plemićkih vlastelinstava težake i zaprege za popravak porušenih utvrda i mostova.

Ta javna tlaka bila je kmetu najteža od svih daća. Tu su na njegova leđa padali i put i povratak, vrlo često ugrožen od Turaka pa radovi na pripremi građe a onda težak posao na gradilištu – sve o sirotinjskom kmetskom zalogaju.

Ali, izdržavanje vojske i ostale ratne potrebe iziskivali su sve više novca. U samo 40 godina, Hrvatska sa Slavonijom izgubila je tri četvrtine svoje porezne snage. Godine 1553. imala je oko četiri tisuće “dimova”, a 1596. jedva tisuću! (“Dim” je bila porezna jedinica, a naziv je dobila po ognjištu oko kojeg se okupljala velika patrijarhalna obiteljska zadruga.). Da bi iscijedio traženi porez iz oronulih sela ratom opustošene Hrvatske, Sabor je propisao da porezna jedinica više nije “dim”, nego svaka pojedinačna kućica hrvatskog kmeta i građanina. Tako je nastao “Conscriptiones dicarum”, popis kraljevskog poreza za 1598. godinu, s podrobnim spiskovima svih feudalnih podložnika: kmetova, gornjaka, građana pa čak i plemića-jednoselaca, koje do tada za porez nisu popisivali. Godinu-dvije nakon tog popisa mnogi od njih više neće biti na životu. Pokosit će ih epidemija “crne smrti”, kuge koja je harala Hrvatskom 1599./1600. godine. Kako su zapisali kroničari, neki su krajevi tada ostali bez živih, koji bi sahranili mrtve.

Iako je spomenuti tursko-austrijski rat okončan 1606. godine, turska je carevina imala još dovoljno snage da i krajem 17.stoljeća sa silnom vojskom stigne do Beča i carsku prijestolnicu drži pod opsadom mjesecima. Tek po završetku tog rata turska sila u Europi počinje slabiti.

Popis obveznika kraljevskog poreza iz 1598.godine – za razliku od kasnijih urbara – ne daje opširnije podatke o poreznim obveznicima, o veličini kmetskih selišta i zakupnini (činžu) podložnika prema feudalnim gospodarima. Ipak se može, na temelju nekih drugih izvora, steći izvjesna slika i o tome.

Kmetovi su u Hrvatskoj većinom držali tzv. kvartalna selišta, tj. četvrtine od cijelog selišta koje je kasnije normirano na 15 rali oranica i okućnice, uz još nešto sjenokoša. Ali i takva su se selišta obrađivala u ono doba vrlo primitivno. Još je na veliko u upotrebi bio drveni plug, a seljak bi svake godine ostavljao “na ugaru” (tj. da se odmori neobrađena) cijelu trećinu svoje zemlje. Zato mu ni prinosi žitarica nisu bili veći nego tri do šest puta toliko, koliko je sjemena posijao. I još je morao stalno strahovati hoće li mu ljetinu uništiti tuča ili suša, ako je ne odnese poplava ili ne unište štetočine. Zato je za seljačkim stolom glad bila čest gost i u doba mira, a o ratnim vremenima da se ni ne govori. I kmet i građanin trgovišta (kakva su bila Zagreb, Krapina, Sisak, Samobor i sl.) morali su svom vlastelinu davati, uz činž u novcu, i dio svog uroda: vina, pšenice, prosa, zobi, svinja i meda, kao i obavezne “darove” gospodarevoj smočnici: tovljenu perad, jaja i sir. Crkva je neumitno uzimala svoju desetinu od svih vrsta uroda.

U Hrvatskoj onog vremena još nisu znali za tako važne namirnice kao što su kukuruz i krumpir. Iako je Amerika otkrivena cijelo stoljeće prije nastanka našeg dokumenta “Conscriptiones dicarum”, još će stotine godina proći dok se kulture iz Novog svijeta (kukuruz, krumpir, duhan, pa i budući zagorski puran) ne prošire do naših krajeva. Najunosnija grana gospodarstva u tadašnjoj Hrvatskoj bilo je vinogradarstvo. Kad se ono stalo oporavljati od turskih provala, feudalna gospoda počela su istiskivati seljaka s tog najunosnijeg tržišta. Da bi osigurali svoj monopol u trgovini vinom, pretvorili su kmetski činž – koji se do tada plaćao novcem – u naturalnu daću. Uz to su zaveli pravo prvokupa za vlastelina, a na kraju i kmetsku tlaku. Ona je stalno narastala pa je dosegla i pet dana u tjednu “od sunca do sunca”. Takva je obaveza hrvatskog kmeta praktički do kraja isključila iz tržišta seljačkih proizvoda i pretvorila ga u besplatnog slugu na grofovskom majuru. Kako dokazuju povjesničari, taj povratak u kmetstvo unazadio je Hrvatsku prema Europi više nego svi ratovi s Turcima. To je postalo sudbinom generacije s kraja XVI stoljeća i njihovih potomaka.

Seljaku neizdržive prilike izazvale su masovan bijeg kmetova od njihovih vlastelina. Zagorci su bježali preko Sutle u Štajersku ili dalje u Kranjsku, a kmetovi Kaptola na imanja Zrinskog ili pod okrilje Vojne krajine. Opustjela zemlja sve je teže osjećala nestašicu radnih ruku. Zato i plemići u Saboru – kako svjedoče saborski zapisnici – tih godina često raspravljaju o odbjeglim kmetovima. Žale se kako im kmetove “odvlače i noću”, optužuju Zrinskog kako na svoju Božjakovinu prihvaća i odbjegle kmetove Kaptola. U to je doba u Hrvatskoj bilo toliko bjegunaca i odmetnika da je Sabor 1610. g. donio posebne zaključke radi hvatanja “zločinaca i skitnica” (čitaj: kmetova u bijegu). Kao pojačanje vlastelinskim slugama koji su lovili ljude izvan zakona, Sabor je samo Zagrebačkoj županiji dodijelio dva banderija banskih haramija. U tu svrhu povukao ih je s granice prema Turskoj: kmet je feudalcu bio opasniji neprijatelj od Turaka.

Kmetove se lovilo kao divljač, a za primjer na gradskom trgu su im se otsjecale ruke i noge. Nepopravljivi Hrvatski plemići (jobagioni) bacali su se u ruke celjskim Grofovima u vlast, a ovi bi ih zatvarali u tamnice na Medvedgradu iz kojih nije nitko izašao živ.

 Zbog neizdrživog života kmetova na feudalnim imanjima ( 99 posto su ih držali strani jobagioni, grofovi i plemstvo 1 reda, a svi su bili stranci), u Zagrebačkoj Biskupiji izbilo je nekoliko pobuna štriberaca (kmetova bezzemljaša) u tom 16 stoljeću. Mnogi i mali plemić hrvatskog roda ostal je bez glave u tom razdoblju, a kamoli nemočni kmeti na kojima su se gospoda, posebno Celjski iživljavali do istrebljenja.

Ugarsko Hrvatskim kraljevima žalili su se naši plemići i redom dobivali stare pravice, no to nije ništa vrijedilo. Sila Boga ne moli. Tek nakon totalnog pogroma kmetova, kralj u Budimu je donio odluku da se Celjske kazni sa oduzimanjem posjeda Medvedgrada. Tada zapravo počinje gradski život oko Griča i Vlaške ulice. Uspostavlja se trgovina i usluge. No tek dolaskom Marije Tereze na čelo Austro Ugarske kod nas se ukida kmetstvo čitaj robovlasništvo.O ovim bunama može se i na netu nači dovoljno podataka, pa nema potrebe da ih i ja opisujem.

Rudolf Pavleković

Najstariji popis markuševečkih stanovnika
Piše Jurica Kravaršćan   /10.10.2014./

U članku su korišteni podaci iz knjige Josip Adamček i Ivan Kampuš:
Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV. i  XVI.stoljeću.

Briljantni hrvatski povjesničari Josip Adamček i Ivan Kampuš objavili su 1976.godine spomenutu knjigu. Ona je danas neizostavno štivo za sve povjesničare i istraživače obiteljskih rodoslovlja. Autori su obradili
spise "Conscriptiones dicarum" koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu.
Popis je nastao 1598.godine na poticaj Hrvatskog sabora; a sadrži cjelovit popis poreznih obveznika te njihov staleški status. U vrijeme stalnih ratnih sukoba sa Turcima, Hrvatska je teritorijalno svedena na "ostatke ostataka" i kronično manjka novca za obranu. Sabor donosi odluku da se od te godine (1598.) porez ima prikupljati od svake porte (kućna vrata, prag), pa su popisom obuhvaćeni svi vlasnici kuća - porezni obveznici: kmetovi, gornjaci, slobodnjaci te plemići jednoselci i plemići armalisti (grbovno
plemstvo).
Popis nam otkriva važne podatke za Markuševec i njegove stanovnike; vlasništvo zemljišnog posjeda, stalež, broj kuća... Neposredno doznajemo i tko su bili najstariji markuševečki rodovi i u kojim su selima popisani.

Judicatus PRIGORIAE et MARKUSSEWCZ reverendorum dominorum CAPITULI ecclesiae Zagrabiensis (judikat Markuševec Zagrebačkog kaptola)

In BACHUN
Marcus Bensek inquilinus - Marcus Czelych inquilinus,  Mattias Jwrinowich inq.  Andreas Selendich inq.  Mattias Scherbych inq.  Clemens Malowych colonus, - Gregorius Mihalych inq.  Andreas Kerzych colonus  Michael Zelnik inq.  Ambrosius Jwrdanych inq. - Ambrosius Graberzky inq.  Mattias Heriawych inq.

In DESCHEWCZ
Lucas Kerzttych inq.  Gregorius Kowach inq.  Martinus Ponthar inq.  Gregorius Hlidy inq.  Andreas Bokwnich inq.   Ambrosius Kobazych inq.   Michael Simwakowych inq.

In PREZTECHNO
Stephanus Swbar colonus

Domova 25, gornjaka 19,kmetova 6

In TERNAWA POPOWCZ in montibus
Ambrosius Jwrkowich inq.  Mattias Trempethich inq.   Ambrosius Rottchich inq.   Blasius Zawalich inq. 
Simon Jwrkowich inq.   Nicolaus Bobych inq.   Stephanus Horwatt inq.   Petrus Widowych inq.   Martinus Czyk inq.   Mattias Kowach inq.   Joannes Jwrkowich colonus    Antonius Kowach inq.   Paulus Herczegh     inq.

In BYDROSCZY

Casparus Herczegh inq.   Mattias Franchak colonus   Petrus Herczegh inq.   Ambrosius Zteplych col.   Michael Ilych inq.   Gregorius Ztoikowich inq.   Nicolaus Ilych inq.   Emericus Herczegh inq.

In STEPHANOWCZ

In WYDOWCZ Georgius Petthek inq.   Mattias Bartolowich col.   Martinus Pawlowich inq.  Simon Turchin col.    Laurentius Kowach inq.   Simon Turchin inq.   Joannes Prekzawecz inq.  Joannes Kwrek inq.   Gregorius Prekzawecz inq.    Antonius Banich col.    Petrus Werbanych inq.   Michael Hozianych inq.    Blasius Jalchewych inq.   Petrus Marichich inq.

Domova 27, gornjaka 21, kmetova 6

Uspoređujući strukturu i stalež stanovnika sa ostalim selima podno Medvednice; većina stanovnika Markuševca su upisani kao lat. inquilini (gornjak ili želir), dočim su žitelji ostalih sela (Šestine, Gračani, Remete) uglavnom upisani kao lat. coloni (kmetovi).
Inkvilin (gornjak ili želir) - kategorija feudalnih podložnika koji za razliku od kmetova nisu obrađivali selište nego su bili bezemljaši ili korisnici sasvim malih parcela (1/6 do 1/4 selišta). Gornjaci su najčešće
stvarali nove krčevine i na njima uzgajali vinograde - najunosniju kulturu tog vremena. Bili su slobodni mijenjati feudalnog gospodara i seliti se.
Colonus (kmet) - feudalni podložnik koji od gospodara uživa selište (u pojam selišta ulazi: okućnica, oranice, livade, šuma) i ne smije napuštati feudalnog gospodara, te mu je dužan davati feudalna davanja i tlaku (rad).

Jurica Kravaršćan

Pored kapelice Sv. Vide u Trnavi

Nešto o starim markuševečkim prezimenima
Piše Jurica Kravaršćan /08.09.2014./

Iako je čitav podsljemenski kraj naseljen još od antičkih vremena, pisani tragovi o njegovim stanovnicima su vrlo oskudni do kasnog srednjeg vijeka. Prostor današnje župe Markuševec je oduvijek zemljišni posjed zagrebačkog kaptola, a njegovi stanovnici podanici zagrebačkog biskupa. Na teritoriju Republike Hrvatske se prezimena javljaju sporadično od kraja 15. stoljeća, uglavnom u plemićkih obitelji. Ni u prvoj polovini 16.stoljeća upotreba prezimena nije uobičajena. Veliku novinu donosi Tridentski crkveni sabor (održavan s prekidima od 1545.-1565.), nakon kojeg upotreba prezimena postaje sve učestalija a župnici počinju voditi matične knjige.

Najranije sačuvane crkvene matične knjige za sjeverozapadnu Hrvatsku nalazimo iz druge polovine 17.stoljeća. Upravo župa Markuševec ima sačuvanu matičnu knjigu rođenih i vjenčanih koja se vodi od 1669.-1789.godine. To je zaista jedna od najstarijih sačuvanih matičnih knjiga kontinentalne Hrvatske. Pisana je latinskim jezikom a vodio ju je župnik Juraj (parochus Georgius). Spomenuta markuševečka prezimena su vjerojatno u upotrebi i do sedamdeset godina ranije, no kako nema pisanog traga, u to ne možemo biti sigurni. Župljani su upisani kao krštenici, roditelji krštenika (supružnici) ili kumovi. Svatko je upisan imenom i prezimenom! Ovdje navodim neka prezimena i prvu godinu pojave u matičnoj knjizi rođenih:

30.05.1669. kumovi na krštenju Georgius Kravarschan et Margaretha Sorman (Kravaršćan, Zorman),
1669.: Kirinich (Kirinić), Bensek (Benšek) , Jurkovich (Jurković) i Kellek (Kelek)
1670.: Shantak (Šantek),Hagjak (Hađak), Jurin, Czik (Cik), Janbrechak (Jambrečak), Sarkovicz (Žarković)
1672.: Spichek (Špiček),
1673.: Simunkovic (Šimunković) ,
1675.: Franchak (Frančak), Turek
1676.: Malecz (Malec), Puntarich (Puntarić)
1677.: Novak, Papec
1678.: Shelendic (Šelendić)-na nekim mjestima pisano i Szelendich, Kerhen (Krhen)
1682.: Kurek, Svhorepecz (Suhorepec),
1683.: Vidovich (Vidović), Kovac (Kovač)
1684.: Habus (Habuš), Glivar (Gljivar)
1685.: Herceg, Novosel, Mikulich (Mikulić)
1687.: Skreblin (Škreblin)
1688.: Valekovich (Valeković)
1692.: Gerdinich (Gerdinić)
1694.: Jurdanich (Jurdanić)

Stoljeće unazad  1914.

Piše Mirko Tot  /14.05.2015./

Austro-Ugarska monarhija 1914.g.

Mnoge stvari desile su se diljem svijeta prije jednog stoljeća, te davne 1914. Albert Einstein postaje članom akademije znanosti u Berlinu. Pančo Vila stao se na čelo seljaka Meksika protiv veleposjednika i ugnjetača. Osnovana je prva redovita avionska linija na Floridi. Evropska socijaldemokratkinja Rosa Luxemburg uhapšena i osuđena zbog svojeg proturatnog govora, a mi Hrvati plaćamo u krunama i halerima i živimo pod Austro-Ugarskom monarhijom.

Župa naša Svetošimunska broji jedva 2 tisuće duša a svi u grubim platnenim nošnjama satkanim, skrojenim i sašivenim domaćim rukama. Od vještica, coprnica i vražičkov ljudi su se jedva mogli obraniti a za djecu su to bila posebno opasna stvorenja pogotovo noću. Ta su sva čudesa nestala a samo dragi Bog zna gdje su se sakrila i hoće li se ponovno pojaviti. Govor naš "dumači" JU-JE ili JE-JU (rastopi si ovo lijepo na jeziku) na Jalačić placu, pred Kaptolom i po Novoj Vesi odavao je naše kumekovo porijeklo, kada smo konjima dolazili po veš gradskih frajli da bi si naše kumice zaslužile koju krunu na novoj vešmašini POTOK.

 Nema primjera iz tog doba da je nekog kojim slučajem "ubila struja." Učitelj, pop i veterinar skoro su bili jedini koji si nisu morali umakati prste u tintu nego su se potpisivali perom. Sa mrtvacem na odru proveli smo spavajući cijelu noć u istoj prostoriji dok ga se nismo konačno riješili, a taj jadni sobičak koji je služio svima, pun mirisa od tamjana i sladunjavog raspadajućeg tijela zračili smo danima.

Mustači našeg vladara Franje - Josipa bili su u modi kod domaćih muževa, kao i nevinost mladenke, a svekrva je jedva dočekala da to provjeri poslije prve prospavane noći sineka i snahe.

Da nije bilo tog 28. lipnja i te nesretne 1914 godine da nije bilo Sarajeva i devetnaestogodišnjeg studenta Gavrila Principa koji je sa nekoliko revolverskih hitaca usmrtio Austro-Ugarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanta i žemu mu Sofiju koji su došli u "posjetu" na silu anektiranoj Bosni, vjerojatno bi povijest 20. stoljeća izgledala sasvim drugačije. Bio je to razlog za početak prvog svjetskog rata. I to kod nas na Balkanu u košnici kultura, vjera, zabluda i zaostalosti.

Kada je 1918. istrošen sav barut i kada su umuknule puške a brojenje mrtvih i ranjenih i dalje se nastavilo, izdahnula je i šestogodišnja Dunavska monarhija Austro-Ugarska. Krune i halere zamjenjuju dinari i pare. Imamo novog kralja a država se zove Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu počinje nama Hrvatima nova odiseja koja traje još i danas.

Pozdrav rodnome kraju M.T.

Čitam u novinama

Piše Zvonko Simunjak /30.04.2014./

Orugli stol nakon predstave u  KC Pešćenica

Rado sam se odazval pozivu za donaciju u korist podsljemenskih penziča. Ja bih im se rado pridružil, ali ja sem ti vu velikem poslu... il mi se te samo tak čini. Kaj god započnem nemrem zavšiti do kraja. To tak pre nije bile. Neznam jel to zbog politike.. denes ti je politika za sve kriva ili pak zbog lošeg vremena i tih velikih vručina kaj nam prekomerno mozak izsušavaju.  Nesam navčil na drugog krivicu prehitavat pak si onda mislim da bi te mogla biti moja poodmakla dob.

 Ja još nesam vu penziji i nemrem se same tak opustiti. Imam sakakvih brig a kak bogme  čitam puno i gledam televiziju (joj bogec kak se pak ono veli po hrvatski, televizija) brine me i ta kriza u Hrvatskoj, a se mi se čini (vala Bogu) da je ta kriza zaobišla Sveti Šimun i osatlo Podsljeme.

Ono nazoveš ljude da im čestitaš Božić ili Novo leto, ili tak nekak da se malo pospominaš,  te jenog pak drugog, nema ih na skijanju su cuješ. Pak na blogu čitam da bu zabava ovakva, sad pak onakva.  Penziči se raspištoljili i drmaju se, pak ak male bolje prislušneš, se čak čuje kak im kosti zveckaju. Kad sam bil za Engelsku Nedelju tam, kam god sam došel od Mikuliča i Gračana pa se do Vidovca, veselica za veselicom.  Je ljepo je te si ja mislim. Tak treba dočekati smak sveta, jer ovak kak je sad, velimi stric, moj sused,  ti je Zvonkec moj, gore neg smak sveta:  „Kad ti je sudnji dan  onda se polažu računi, a znaš oni kaj su krali ti nemaju račune. Nemaš računa, znači kral si. Kod svevišnjeg ti nema muljanja. Nemreš ti njemu podvaliti tam nekakve zakonske paragrafe, prepisane ili kupljene diplome“.

Te Bog pita: „A do je pisal te paragrafe?  Ja sam ih same 10 napisal i to u kamenu stijenu. Ste ih negdje zakopali i nemrete ih više najti?“.

Kak pred Bogom istinu govoriti moraš, pak mu buš rekel da ih je Šeks napisal.

Si moreš mislit kaj ti bu odgovoril. Ak očekuješ božju milost, naj moj Zvonkec pred Bogom ni s Bogom Šeksovo, ni ime njegve družbe, nigdar spumenuti. Sad ti buju pak izbori i si oni kaj su nam ovu kašu zakuhali sad veliju oni da buju od te kaše sarmu napravili. Oni znaju kaj se ima vu kaši i sa malo zelja buju to pod sarmu ljudima ponudili. Znaš kad su ljudi gladni onda ti oni se prežvakaju i se zaboraviju“.

Naj stric tak; Ipak ti hvala kaj si mi male neke stvari pojasnil.

Lijep pozdrav i dobru zabavu želim

Zvonko Simunjak