Zbrda zdola

Članska  iskaznica OKUD-a  Prigorec  iz 1966 godine

Piše  Branko Lukačin /04.05.2013./

Dragi moji!

Evo  javljam  se  na   prijedlog   naše  Katarine  Ročić - Čmarec i šaljem  presliku  moje

članske  iskaznice OKUD-a  Prigorec  iz 1966 godine, dok  je  predsjednik  bio  Branko  Jantol, izdane  1.veljače 1967 godine. Član  sam  bio do svibnja 1968 godine, kad  sam  morao na odsluženje vojnog roka u Pulu. Nažalost  zbog  odlaska u Njemačku 1970 godine, nisam više  aktivno  sudjelovao.

Tada je društvo djelovalo u jednoj prostoriji tadašnjeg društvenog doma na prvom  katu,  gdje je  tada i bio ured  matičara Lovre Jelekovića. Soba je bila  iznad  današnjeg kafića  Zdenac, pored kojeg  je tada bila  jedna od  najmodernijih trgovina, samoposluživanje  PP-Maksimir.

Društvo  je  tada vježbalo u prvoj sobi stare škole (stara škola nalazila se na mjestu današnje  ambulante). Rušenjem zida preostale dvije sobe spojili smo u jednu, tu je bio naš plesnjak gdje je subotom ili nedjeljom, ako se ne varam, svirao sastav Libertas.

Toliko  mi je ostalo u sjećanju, nadam se da naš Zvonko Šimunjak  ima  više materija za priču iz tog vremena.

Šaljem vam svima puno pozdrava iz Muenchena

Branko  Lukačin

Stara markuševečka škola

Piše Ivan Ročić /26.04.2013./

Snimak Lidija Kralj

Lidija Kralj u svojoj arhivi posjeduje jednu od zadnjih snimki stare makuševečke škole. Škola se nalazila na početka ulice Štefanovec s lijeve strane pored novo izgrađenog dječjeg vrtića. Umjesto da se škola sruši (vjerojatno po nalogu gradonačelnika Bandića, da će on tu graditi starački dom, „moš mislit“) mogla se adaptirati i prenamijeniti u muzej koji bi pored stalne postave nudio i mnoge druge  sadržaje i događaje. Bio bi to Podsljemenski kulturni događaj najvišeg ranga. Sakupilo bi se na jednom mjestu i sačuvalo od propadanja povijesno-kulturno blago na čemu bi nam buduće generacije bile jako zahvalne.

Stari dokument iz 1928. god., dozvola za otvaranje trgovine 
Piše Zvjezdana Šantek /26.04.2013./

Kako se ovih dana prikupljao otpad i pretraživale stare stvari, u
staroj kući je Branko pronašao staru dozvolu iz 1928.g. za otvaranje obrta,
u stvari trgovine, koju je Ivanov i Brankov pradjed Jakob želio otvoriti.

Na Gorščici obnovljena kućica od sijena

Piše Zvjezdana Šantek /30.10.2011./

Ivan je danas bio sam na Gorščici pa je fotografirao potpuno obnovljenu (mada još nije sasvim završena) kućicu od sijena koju je Jura izradio. Odlično izgleda, a uloženo je puno truda, volje i naravno, drvene građe...

Ljudi razgledavaju i svima se sviđa ...

Lijepi pozdrav!!!

Drugi puta ćemo napraviti još par slika ...

Ivan i Zvjezdana

1.a.Obnovljena kućica od sijena; ulaz

2.a. Unutrašnjost kompletno u drvu 

3.a.Drveni strop

Stara (srušena) slamnata kućica na Gorščici

Preslika iz Večernjeg lista




EUROVISION SONG CONTEST, DÜSSELDORF 2011

Najveca muzicka manifestacija na svijetu odrzava se tako reci pred mojim vratima ili slikovitije prikazano to ti je kao da ides iz Markusevca na Maksimirski stadion.
Obavezno to moramo vidjeti i dozivjeti. Za karte smo se predbiljezili vec u studenom i sa puno srece dobili smo ih tako rec prije mjesec dana. Skupe su al nije bitno. Takvo sta dozivis mozda samo jednom u zivotu. Osim toga znam da ce Nijemci napraviti nesto super, super. Bar sto se tehnike tice. A show? I tu su postali maheri. Opusteno inteligentno zabavno. Za to je garant Stefan Raab i Anke Engelke. Stefan je entertainer koji je i sam nastupao na Euroviziji 2000 godine sa svojom kompozicijom “Wadde hadde dudde da”, i dobio neocekivano 5. mjesto. Pjesma koja se uopce ne moze prevesti, jer i na njemackom ne znaci nista, bila je ustvari ironicno podsmijehivanje na sam koncept Eurosonga onog vremena. Ustvari njegova izjava “Da se i sa najvecom gluposcu i nemuzikalnoscu moze postici dobar plasman na EUROSONGU” se ostvarila.

-Izgleda da su u Hrvatskoj jos uvijek tog misljenja-
Od onda Raab vodi glavnu rijec u odabiru njemackog priloga za EUROVISION SONG CONTEST,

Da je bio u pravu potvrdjuje to njemacki uspjeh u zadnjih par godina. To je njegov uspjeh; LENA je njegov “proizvod”.

 

Vec sam izbor mjesta za odrzavanje “EUROVISION SONG CONTEST 2011” , ESPRIT ARENA u Düsseldorfu, dao je naslutiti nesto dotad nevidjenog.

ESPRIT-Arena je osmisljena kao multifunktionalna arena u kojoj se “moze igrati i nogomet” sa 65 000 sjedecih mjesta. U vrijeme kada se arena planirala, najbolji nogometni klub Düsseldorfa “Fortuna Düsseldorf” je bio cetvrtoklasni i nije postojala nikakova sansa da bi se sa njihovom igrom mogla popuniti barem polovica arene. Njezino nastajanje je popraceno skandalima. Popularni CDU gradonacelnik Düsseldorfa gubi vecinu u gradskoj skupstini. Raspada se koalicija sa FDP-om. Firma koja ju je gradila, a ksanije i vodila odlazi u stecaj. Grad kao 100 % vlasnik preuzima arenu i polako je puni sadrzajem. Sjedista su obojena razlicitim bojama, izmjesano, tako da i kod samo 10 000 posjetilaca, dobro rasporedjenih, dobijete utisak kada gledate neki TV -prijenos iz nje, da je popunjena.

Medjutim ovog puta, za finalnu vecer, trazila se “karta vise” po basnoslovnim cijenama.

Isplatilo se. Dojam nezaboravan, vanzemaljski. Imas dojam da se STAR TREK “ENTERPRISE” spustio.
Cekas da se pojave Captain KIRK i Mr. SPOCK. Ozvucenje ko u transu. Masa od 39 000 ljudi te guta, al te ne davi vec si sretan da si tu sa njima. To nema cijene. Potpuno razumijem ljude koji su htjeli dati par isuca eura za jedno mjesto u prvim redovima.

Dvadesetpet nacija je u finalu ali publika je odasvuda, obucena i opremljena svojim nacionalno repoznatljivim bojama i rekvizitima. Nema razlike finalisti ili ne finalisti. Svi su veseli i zabavljaju se.
Trazim pogledom hrvatske boje, sahovnicu. Slusam da cujem nasu rijec, nista. Penjem se stepenicama visoko, na terasu; Nikoga, sami smo sa nasom malenom zastavom i salom oko vrata.

To nam malo kvari raspolozenje. Al samo na pocetku. Brzo zaboravljamo, jer imamo nasu Lenu i Dinka Merlina... Blago nama.

Dino je sa svojom trupom fantasticno zabavan. Pjesma je divna i arena je na nogama. Sve se bojim da ne pobijedi. Boze mili tko ce to platiti u Sarajevu. Njemacka je potrosila 25 mil. Eura, al jos uvijek manje nego Oslo i Moskva.

Slovenka Maja Keuc ima nevidjen glas i sexi izgled. Njena pratnja su cure u godinama, prave domace babe, al imaju nevjerojatan sex-appeal; Ono kak se na engleskom veli “bitch” ili na njemackom “schlampe”, a na hrvatskom bi zvucalo uvredljivo iako tako ne mislim. Ona najveca ima i najvece sise. Mora ih flasterima zaljepit da ne ispadnu, javlja njemacka zuta stampa, al ne misle negativno, vec lustig.

Hrvatski prilog stvarno nije imao sanse. Melodija, turbofolk preveden na diskosong, pre jednostavna. Melos koji se nigdje ne slusa osim u “turbofolk diskotekama”, a gdje one postoje znate i sami. Performance bez dinamike. Darija mu ne moze dati sadrzaj svojim lamatanjem ruku, a mjenjanje haljina je stari trik. Kod Danijele je upalio, crno bijelo, dan i noc. Bilo je popraceno sadrzajem pjesme; Ali danas to vise nitko ne radi. Vrijeme se promijenilo, al u Hrvatskoj izgleda nije.

Darija ima lijep, skolovan glas. Moze pjevat bez deranja. Vidi se da nije Dalmatinka. Ne iskoce joj vratne zile. Ali Boze mili velika je, previsoka. Za glavu veca od drugih. “Joj moral bi lojtru donesti da se popnem na nju”, kak se to po domaci veli. Gledam ju i ne mogu se oteti dojmu da nije transsexualac i da samo svojim prirodnim talentom glumi zensko. Ono sto je danas najvaznije u show- bisnissu, sto ga cini interesantnim i bez toga ne prolazi ni jedan show je Sex-Appeal. Darija ga ima ko jedan obelisk. Lijepo ga je za gledat, ali sto ga duze gledas ti dosadi.

Hrvatskoj treba jedan Stefan Raab. Mlad talentiran, opusten, uspjesan. Znate kaj je on po zanimanju? Mesar, izuceni mesar. Danas nekakva diploma nije vise garant sposobnosti. Morate se dokazati.
Vas Zvonko Simunjak

U Jugoslaviji smo bili okruženi brigama
Piše Ivan Ročić /12.02.2011./

Kažu da smo u bivšoj državi Jugoslaviji bili okruženi BRIGAMA. Provjerimo jeli dosta tako?
Bugarska,
Rumunjska.
Italija,
Grčka,
Austrija,
Mađarska.
Albanija.


A jeli u brigama bila naša mještanka Magdica Šantek u Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941. godine?

Očigledno nije, te je godine Magdica uspješno završila pučku (osnovnu) četverogodišnju školu i mogla je upisati prvi razred srednje škole.

Eh što bi dali današnji đaci da školovanje danas traje tako kratko?!

Husar Jakob Šantek
Piše Ivan Ročić /11.12,2010./
Naš stalni suradnik Ivan Šantek poslao mi je originalni dokument «Konačnu otpusnicu» svojega pradjeda husara Jakoba Šanteka kojim se on nakon 12_godišnjeg službovanja, otpušta iz aktivne vojne službe dana 31. prosinca 1891. g. uz obvezu da ostane u pričuvnom sastavu još osam godina, sve do 31. prosinca 1897. g.

Politička situacija krajem 19. stoljeća
Za vrijeme službovanja husara Jakoba Šanteka, Hrvatska je bila u sastavu Austro-ugarske monarhije. Hrvatskim krajevima od 1883. – 1903. g. vladao je ban Dragutin Khuen Héderváry koji je u Hrvatskoj žestoko branio interese mađarske aristokracije pa je često dolazio u sukob s hrvatskim političarima koji su naginjali srpskoj strani, zajednici Južnoslavenskih naroda.

Tko su izvorno bili Husari?
Riječ husar je mađarskog porijekla Huszárok u značenju dvadeset(nik), u prenesenom smislu konjanik. Husari su bili laka konjica koja se razvila tijekom ratova s Turcima u Hrvatskoj i Ugarskoj tijekom 15. i 16. stoljeća. Tada u husarima su služili samo članovi imućnih i uglednih krajiških obitelji koje su mogle nabaviti i prehranjivati jahaćeg konja. Stoga je broj husara, u odnosu na pješake bio malen, a husarske pukovnije brojale su od 300 do 600, a u iznimnim slučajevima i 800 konjanika.





Privatni i službeni dokumenti u prošlim vremenima bili si stilski i likovno mala remek djela. Tako na ovoj otpusnici vidimo rukom dopisani krasopis a samo pismo je ukrašeno s desetak prekrasnih crteža. S obzirom da je otpusnica napisana na formatu papira A2 na blogu su prikazani samo neki dijelovi otpusnice.



"Biseri" HR arhitekture
Autor: Mirko Tot
Ruglo na kraju grada, stadion Dinamo

Kula tajkuna

D. Miholjc, i Slavonci imaju tajkune

Kajzerica, Zagreb - Stepenice



Most na kat

Tipični hrvatski tajkun, domoljub

Bok Ivo,
U prilogu šaljem "bisere“ naše hrvatske građevne kulture i ukusa.
Mislim da je komentar nepotreban, a usput se pitam gdje su bile ustanove koje izdaju građevne dozvole, uvjete gradnje i nadgledaju gradnju. Dovoljno posla za lokalne inspektore ako nisu (plašim se reći) korumpirani.
Pozdrav, Mirko Tot

Tramvajske karte nekad
Piše Ivan Ročić


Tramvajska karta iz 1941. godine.

Kranja stanica na istoku bila je Maksimir , na zapadu Črnomerec, na sjeveru Ksaver, na jugoistoku Branimirova a na jugozapadu Trešnjevka.

Pruga prema Mirogoju je nakon velike nesreće ukinuta a pruga a od Kvatrića uzduž Heinzlove do bivšeg Sajmišta ukinuta i zamjenjena autobusom.


Tramvajska karta iz 1959. godine.
Ovdje već imamo pruge do Dolja, Dubrave i Žitnjaka.

Kondukteri su imali službene olovke «plajvajze» kad pljuneš na nju ili na papir za pisanje izgleda kao da si pisao tintom. Olovke su imale nataknutu gumicu sa svojim brojem kojega je trebalo otisnuti na poništenu kartu, ali su brojevi zbog istrošenosti uglavnom bili nečitljivi pa su im gumice uglavnom služile za listanje, tj. da odignu kartu prije nek je potrgaju tj. ponište.



Poleđina tramvajske karte iz 1959. g.

Postojalo je više vrsta tramvajskih karata. Prva je podjela na jednokratne i pretplatne. Jednokratne možemo podijeliti na redovne i povlaštene a redovne pak na obične (ravno) i prijelazne (prelaz). Možemo još malo zakomplicirati pa napraviti podjelu na dnevne i noćne.

Kupnja karte u vozilu
Postupak izdavanja bio je slijedeći: putnik koji se namjeravao voziti od svog polazišta do svog cilja samo jednom linijom, kondukteru je na ulazu rekao "Ravno, molim" i ovaj mu je iz svog bloka (blokovi su bili, mislim, po 100 karata) istrgnuo jednu, ako je bio jako revan ovjerio je žigom i obvezno zaderao s donje strane.


Tramvajski mjesečni pokaz iz 1954. godine

Tramvajski i autobusni podsustavi, iako pod istom kapom (vlasnikom), godinama su bili tarifno odvojeni. Posebne karte izdavale su se i plaćale za tramvaj a posebne za autobus.

Time su stanovnici Markuševca i drugih prigradskih područja bili u izazito nepovoljnijem položaju jer su kao korisnici autobusa i tramvaja plaćali višestruko skuplji prijevoz. Markuševec je bio svrsan u treću a Markuševečka Trnava čak u četvrtu ZET_ovu zonu. Autobusi do Bačuna, Vidovca i Bidrovca tada još nisu vozili.



Markuševečka narodna nošnja na razglednici iz 1968.

Bok Ivane ,
Na internetu sam pronasao narodnu nosnju iz Markusevca, tj originalnu razglednicu koju je kcerka Eva poslala 1.7.1968 iz Moscenicke Drage svojoj familiji u Köln.

Nadam se da nebudu Stefica Puntaric i Ivek Mucnjak imli nis protiv ak ju stavis na tvoju stranicu.
Puno pozdrava tebi i Markusevcu iz Münchena,

Branko Lukacin

Prijevod:
Moščenička Draga, 1.7.1968.
Draga mama, dragi tata,
Našli smo se ovdje točno po planu u 15:30. Naša soba je prekrasna. Od radosti sam poskočila u vis. Ima jedan veliki balkon s pogledom na Jadran, čarobno… / s njemačkog preveo I. Ročić/

Krešo maskota Markuševca

Ako ste ikad prošetali centrom Markuševca sigurno ste susreli Krešu.
Njegova omiljena šetnja je između Caffe Keti na Markuševečkoj cesti i bistroa Flash u Meducinu.
PS Nažalost prošle godine Krešo nas je napustio zauvijek