petak, 2. rujna 2011.

Branko Lukačin - Moj dragi zavičaj


Fotografije iz Borovine
Piše Branko Lukačin /22.02.2012./


U ovoj smo sukašnici ja i moj bratić pok. Drago Lukačin,1963. godine pod nadzorom našeg tadašnjeg učitelja iz fizike i tehničkog odgoja, Mate Barbarića, imali foto laboratorij za izradu crno-bijelih fotografija.


Aparat za izradu slika bio je vlastite izrade, izradili smo ga u Pučkoj školi koja je srušena, gdje smo tada imali radionicu za tehnički odgoj i slobodne aktivnosti. Aparat za izradu slika bio je iz pocinčane cijevi kakva se i danas stavlja na žljebove kuća. Nažalost aparatu se zagubio trag, jer je bio na čuvanju kod pok. Drageca kome je i pripadala sukašnica.



Ovo je jedna slika koju samo smo mi tada izradili. Uz svesrdnu pomoć Ivke Ježić uspjeli smo dešifrirati djevojke na slici. Stoje: Đurđa Toplovec, Dragica Malec/Ljevar, Branka Hadžić. Sjede: Ivka Kobasić Koljerova, Đurđa Pavleković/ Klenkar, Ivka Hadjić/Ježić Dragica Hadžić/Vdović. Oprostite ako smo negdje u prepoznavanju pogriješili.

Pozdrav Markuševcu


Moj dragi zavičaj



Moj dragi zavičaj
Bok Ivane,
u prilogu ti šaljem čitavu moju pjesmu posvećenu zavičaju, koju sam napisao još 2006 godine . Moj sin Andreas je tada na stranicu Markusevec.de stavio samo dio pjesme. Ako je moguće da je staviš čitavu, a da onaj objavljeni djelić obrišeš.

Ja se inače ne bavim pisanjem pjesama , a ovdje je bila u pitanju nostalgija koja se tada pojavila nakon 36 godina u Njemačkoj. Za one koji ne znaju Branko Lukačin je od 1990 do zaslužene mirovine 2010. , radio u Deutsche Touringu , u Muenchenu, kao dispečer i voditelj autobusnog prometa za sve destinacije u Europi i većinom bio na usluzi ljudima iz našeg govornog područja.

70 -deseta je bila godina koja je ne samo mene odvukla u tuđinu, a sada sanjam o povratku na rodnu grudu, a naš Zvonko Šimunjak me prisjeća na dane djetinjstva koje smo proveli zajedno. Nadam se da ćemo se sresti i prisjetiti naših zajedničkih školskih dana i klupa u kojima su zajedno sa nama sjedili V.Ciglenečki, Josip Kobasić, Ljubica Sitar , Vid Šimunjak i ... nekih kojih više nema.


Moj dragi zavičaj

Tam, de bregi stujiju i Svetošimunska zvona zvuniju,
tu, de naši dedi pri Skuzinu vječno spiju i mućiju,
još maček tam na obluk skoči i cucka je čujti,
od tam se nemre vujti ...
čuje se tam još rieč dumača, tu je naš dumači kraj,
v terem se čuje naš dragi kaj,
Markuševec tu je , moj pak dragi zavičaj...

Zavičaju ... bregi moji de ste ? Več duge vas videl nisem !
A kaj vas je te pitam, pak ja se po svetu skitam!
Prešla su leta i leta, a ja još navek dišem,
sad vam pak kitice pišem ...

Zmislim se, kak mali sem bil,
k Vdoviću po kruh ojdil, mrzlu vodu na Klinovcu pil.
pri Kipu sem se moljil bogu, dok v školu sem ojdil - od maljih nogu.
Bregi moji sad vam pak veljim, k vam me srce vlječe,
a kad sega se zmisljim, pri njemu me zapeče.

Prešla mi je mladost , kak da sem spal ,
i denes bi pak rade se od sebe dal ...
kak po vami ojdil bi rad, kak i onda dok bil sem mlad.

V Borovine sem se rodil, po trave puzal i prehojdil,
mali je bil tam raj, tam rekel sem moj prvi KAJ.
Sunca je navek tam bile, a i za brege kad se skrile ...
draguga Boga ja sem moljil i nazaj ga zval,
kad mati me pokrila, same da nebi spal ...
da veljim mu fala, kaj tičeke sem poslušal i rožice bral,
kaj v gaju sem bil, da nebi mu bile žal.

                                   Branko Lukačin, Muenchen 2006



Prezimena Markuševečka
Piše Branko Lukačin /06.10.2011./

Bok Ivane.
Svatko nekaj napiše, a ja nisam dugo niš! Ipak pratim događanja na blogu i skupljam građu. Puno se piše o Markuševcu i Trnavi , Zvonko piše o coprnicama, a ja se pak prisjećam naših starih Markuševečkih prezimena: Benšek, Jurin, Krot, Kurek, Šimunjak, Lukačin, Puntarić, Šelendic, Kota i td.

Kao što si ti pisao za prezime Ročić, tak sam se ja odlučil istražiti odakle potječu moji korijeni. Nažalost još nisam uspio pronaći podatke od koje godine se spominju Lukačini u Markuševcu, ali sam uspio pronaći podatke za prezime Puntarić, što će obradovati svu moju rodbinu. Moja baka, (tj. mama moje mame Katice ) Jelena Puntarić, iz današnje Rijeznice, koja je imala nekoliko braće i sestara, udala se za moga dedu Šimuna Lukačina, koji je po pričanju bio jedan od odbornika u Markuševcu.

A jedan od mojih predaka bio je Puntar (Martinus Ponthar), koji je bio inquilinus, želir ili kmet sa 1/8 ili 1/16 selišta, a to je pak značilo da se bavio nekim obrtom, pa zato nije trebao obrađivati zemlju prečasne kaptolske gospode, biskupije zagrebačke, (reverendorum dominorum Capituli ecclesiae Zagrabiensis ) na njihovom Markuševeckom imanju u zaselku Bačun ( Bachun ) godine 1598.

Puno pozdrava iz Münchena svima koji prate i uređuju naš blog.
Branko Lukačin


Sačuvajmo naša kulturna blaga

Piše Branko Lukačin
Prošlo je više od 5 godina, od kada je na internetu osvanula stranica " Markuševec"- Online , koju je uredio moj sin Andreas, koja je nažalost zapostavljena iz tehničkih razloga i nezainteresiranosti Markusevčana, osim Marijana Kravaršćana, (za prilog ) kojemu se ovim putem zahvaljujem.

Popravak mlina u Bidrovcu
Za tu prigodu sam napisao nekoliko stihova, i snimio nekoliko fotografija Markuševca i okolice među kojima je i stari Ferenčakov mlin. Dok sam ga fotografirao usred zime, klopotao je taj stari mlin i povratio me u sjećanja moga djetinjstva, kad sam sa košekom na leđima nosio žitarice u mlin kod Sitara (Jakupa), i kod Hrena, kojih više nema. U jednom prilogu uz moju fotografiju piše da je gospodin Viduka obećao izraditi ili popraviti " kolo" mlina i obnoviti mlin. Ovime bi htio potaknuti vlasnike mlina, iako znam da su teška vremena, da pristupe obnovi, da se ne uruši to malo kulturne baštine koja još postoji. Želio bih ovim putem pozvati naše mještane na inicijativu za obnovu mlina, a ja ću biti među prvim donatorima novčanih sredstava.

Srušena prva pučka škola Markuševcu
Ne dajte da se izbrišu iz naših sjecanja naša kulturna blaga, kao najstarija škola na našem području, koja je srušena da bi tamo niknuo "starački dom", od kojeg postoje samo skice Zagrebačkih arhitekata. Kome je smetala ta škola, (znam da je bila ruševna, ali u šikari nije nikog ugrožavala) zašto se nije zaštitilo samo pročelje škole kako se to radi u Njemačkoj, te da se ukomponira zgrada za Markuševečke starčeke koji će prije poumirati nego dočekati dom umirovljenika.!? Nadam se da će i gradski očevi otvoriti ovu stranicu i uočiti njihovo neznanje u organizaciji (najlakše je srušiti, a teško izgraditi). Neka poduzmu nešto da bi naša baština ostala zaštićena jer Markuševec (Sveti Šimun) ne postoji samo nekoliko godina.



Zaboravljeni zdenac ispod kapelice u centru
Sve one kojima je dostupna Arhiva grada Zagreba i okolice zamolio bi da na blog pošalju stare fotografije Markuševca na kojima je vidljiv zdenac ispod kapelice u centru. A za one koji ne znaju, kod zdenca je mramorna ploča na kojoj piše tko je taj zdenac i kada darovao Markuševcu. Ako je nekada na tom zdencu bilo nešto drugo osim betonske ploče, želio bi i za to potaći na inicijativu mještane, te da se uredi kao i u Vidovcu.


Bok Ivane,
Nisam zaboravio Markusevec , a ni nas blog , pa da ti se malo javim .
Vrijeme brzo prolazi , a sad jos brze od kad sam u penziji. Sad mislim samo na gluposti.
Bum se popravio pa bum opet nekaj napisal.
Puno pozdrava tebi i tvojoj familiji
Branko /19.12.2010/

Na ispovijedi
"Velečasni, otpustite mi grehe. Zgrešil sam. Bil sam sa ženskom sumnjivog morala ". Župnik pita : "No, jesi li to ti susjed Jožek ?"
Da, Velečasni"
"Kako je toj ženi ime?"
"To Vam pa ne mogu reći, ne bih htio ukaljati njeno ime "
"Sada, ili kasnije ću saznati, i bolje ti je da mi kažeš odmah. Da li je bila Kranjčecova Kata ?"
"Ne, to vam ne mogu kazati "
"Da li je bila Kovačeva Pepica ?"
"Ne mogu vam izdati "
"Dorićeva Zlata ?"
"šutjeti ću kao grob."
"A, možda Jelica Dudekova?"
"Velečasni, nemojte me ispitivati, ne ću vam reći"
"Da, sigurno si bio kod Grebenčeve Julke ."
"Molim vas velečasni, obećao sam da ne ću reći"
" No, jako si uporan Jožek. Zgrešio si, i za pokoru tri mjeseca ne smiješ na misu, i sada pođi u miru"
Vrati se Jožek u svoju klupu gdje ga je dočekao Francek, njegov najbolji prijatelj, i pita ga
"No kako je bilo ?"
"Super"
"Što si dobio ?"
"Tri mjeseca ferija, i pet novih adresa"


Pozdrav sa Oktoberfesta u Minhenu
Bok Ivane ,
najprije puno pozdrava tebi i tvojima iz Minhena, nadam se da ste uzivali i ove godine na Oktoberfestu.
Saljem ti nekoliko slika. Snimio sam ih radosna srca jer kao sto vidis na slikama ima Hrvata ovdje u Minhenu koji se ponose hrvatskim obiljezjima.






Pozdrav, Branko Lukacin /kolovoz, 2010/




Stari Markuševec na slici Ivana Lukačina
Sliku i tekst poslao Branko Lukačin

Bok Ivane, Evo jos jedna slika iz Markusevca na kojoj je moj brat Ivan Lukacin sa njegovom ponosnom Julkom u centru Markusevca 60-tih godina prošlog stoljeca. Julika, tak su zvali Olympiyu s kojom se moj brat dicio u Markusevcu kad je kod nas bilo malo auta. Uz Santeka aute su imali: moj brat Ivan, Zeba, Klenkar, zupnik Ivsic i jos nekolicina dobro stojecih koje se moglo na prste izbrojiti. Zgrada u pozadini je Drustveni dom Markusevec u 60-tim godinama prošlog stoljeca
Ostalo mi je u sjecanju, da sam prvu noc kad je brat dopeljal auto sa carine, spal na prvom sicu s glavom ispod volana i da mi je bilo jako zima, a v jutro sam ga isel prat jer je bil jako zmazan tj prasan.
Zahvaljujuci tom autu rodila se u meni ljubav za automehaniku i tak sam 1964 pocel u Univerzalu ispod istocnih tribina Dinama uciti zanat koji sam s uspjehom (5) zavrsio 1967.
Pa nek malo ova mladez vidi kakav je bio Markusevec nekad.
Pozdrav, Branko Lukacin 




Branko Lukačin o slici i nazivu naselja Lukačini


Raspitival sam se kod moga brata Iveka i pokazal mu sliku od Simice, odma se je setil. Sad se i meni vratilo sjecanje na dane kad sam bio mali. To kaj se pitas gdje su to bili Petrovici na zabavi, bum ti sad odgovoril.
To kaj je na sliki nije nis drugo nego bertija i ducan kod Simice, a to je bilo tam na cosku gdje se skrece u ulicu Lukacini.
Ja se sjecam birtije a ducan je vec bil zaprt. Bile su tam zabave i svadbe. Ponekad su iznad terase u vrtu pekli odojke, a ja sam si od doma donesel kruha i na batine ga drzal tak da mi je mast kapala po njemu. Iznad te terase je bila hiza od Simice, (vidi se na slici) pa kad su Stefek i Ivek Simicini delali hize sve su to zrusili. Na sliki z desne strane je bila stara sljiva koja je visila na klanjec. Po klanjcu su Jezi slajsali drva iz sume. Taj se klanjec danas zove ulica Lukacini, jer kad su moji starci delali hizu, 60-tih godina prslog vjeka, dali su klanjec popraviti tak da se moglo s kamionom do nasega gradilista.
Kad je hiza bila gotova, zahvaljujuci Jelekovicima Franceku i njegovom bratu Lovri, koji su radili u mjesnoj zajednici i u maticnom uredu, dali su tom klanjcu ime po mom tati Stjepanu Lukacin (Plasiki). I tak su nastali ti Lukacini koji do tada nisu bili obiljezeni nikakvim znakom niti tablom. A svi su znali za Doljne i Gornje Lukacine. Doljni Lukacini su na potezu od Simice do Klinovca ,a gornji v Borovini od Petrovica pa do Hrasta prema Bibekovom bregu.
Puno pozdrava, Branko Lukacin 
 



I djeca u vrtiću čuvaju tradiciju markuševečke narodne nošnje


Djevojčica Petra



Ivane, puno pozdrava iz Münchena,
Šaljem ti dvije slike (fotografirano 26.5.2010.) koje sam dobio iz Markuševca a koje su me neobično obradovale.
Zar može biti nešto ljepše nego ova mala dječica iz vrtića u Markuševcu obučena u našu narodnu nošnju.
Čestitam svim roditeljima, koji čuvaju naše kulturno blago, čestitke i tetama iz vrtića a naročito ponosnim majkama.
/Branko Lukačin/


Istiniti događaj z Markuševca

Setil sam se dečkuv koji su zmenu išli u školu , a denes ih ni med nami , da nam potvrdiju kak smo provodili dane naše mladosti.
Bile je te kad sme išli u 8 razred, god .1964., a zbile se na našemu groblju dok je još bila stara mrtvačnica na ulazu u groblje z desne strane uz Markuševečku cestu.
Bile nas je par, kak su nas zvali “Utovčana“ ali ni bil ni jen iz Utovca. I kak smo več onda na veliko vlekli (pušili) neki Ibar , a neki Zetu ili Primorku, trebalo je otijti i na groblje u mrtvačnicu, pokazati jen drugumu da se ne bujime i biti nutre dok po ceste ne dojdeju naše dekle, (dekle z našuga kraja, Zorica Kravarščan i Branka Novak) a mi trebali iz mrtvačnice ziti vun .kad ih na ceste čujeme da bi mi nje splašili.
Bili sme tri: Ivan Kravarsčan (Kravica), Dragec Lukačin (Lukica) i ja. I tak sme se mi uputili po štenga na groblje i ravne prema mrtvačnice da bi se mi nutra skrili. Neznam teri je bil prvi, uglavnom nisu vrata bila do kraja zaprta, viedeli smo to od svetla s ceste (vec smo imali uličnu rasvetu ). Otpiramo ti mi vrata, kad se najemput nekaj zdiglo i mi bris po štenga na cestu i gledime na groblje kaj je to?, kad ono Ivan Kršić (Švaba) zide za nami i pita nas kuj mi delame na groblju i da je on štel preplašiti druge dečke iz škole koji su šteli iti u mrtvačnicu kak bi pokazali da se ne bojiju. Tak sme ti mi splašeni od Iveka počakali naše dekle pod lampum pri groblju,

Ivan Kršić (Švaba) je nažalost stradao tragičnim slučajem (mislim u 22 godini života), a Dragec Lukačin i Ivan Kravarščan preminuli su od bolesti . Neka im svima bude laka zemljica. Morti se bu i nas neko setil.

Pozdrav, Branko Lukačin


Uspomena na prvu Sv. Pričest iz 1946 i župnika Mirka Ročića

Šaljem ti ovu sliku koju čuva moj brat Ivek
Pozdrav, Branko Lukačin

Nema komentara:

Objavi komentar