Zvonko Šimunjak - Mlinovi na Mrzljaku

Treći dio: Stvaranje Prigorca

Piše Zvonko Simunjak /10.10.2013./

Prkus i Markuševečke halabuke

Markuševec 60-tih, na slici I. Lukačin

Vraćam se natrag u teške poslijeratne godine. Siromaštvo, glad i neuki puk koji je prošao sve ratne strahote i poslijeratno doba straha, revanšizma i samovolje vladajućih komunista, polako se mirio sa svojom sudbinom.

„Gorše nekak je bile nemre više nigdar biti“.

Sve moguće zlo sa istoka i zapada, izvana i iznutra te sa neba i iz pakla pritiskalo je mladu državu čija se nomenklatura smatrala od Bogom pozva da svima prkosi. Nije bilo predaha za odmor i normalan razvoj države. Vojna prijetnja sa istoka, blokada sa zapada (Trst), „unutarnji neprijatelj“ kojeg su uništavali namještenim političkim procesima (Andrija Hebrang), nestašica hrane 1950. i nezapamćena suša 1952. Trebalo se time nositi u devetnaest milijunskoj državi sa brdovitog Balkana, ravne Panonije i prelijepog sinjeg mora, sa pet konstutivnih naroda, dvije autonomne pokrajine, a narodnosti ne možeš ih ni nabrojiti. Tolike šarolikosti ima još samo na afričkom kontinentu. Tek poslije smrti Staljina i dolaskom Hruščova na vlast (22.07.1954 Hruščov pisao Titi i 1955 posjetio je zajedno sa Titom Zagrebački Velesajam) te Titovim govorom u Karlovcu (27.07.1955 „Generacija koja nosi teret izgradnje socijalizma treba osjetiti i rezultate tog napora“) krenulo je nabolje. Čak se i Bog smilovao te je godina 1957. bila najplodnija godina poslije rata.

1956 godine zahuktao se „njemački parni stroj“. Saveznoj republici Njemačkoj trebala je radna snaga za „Wiederaufbau“. Krenuli su prvi „Gastarbeiteri“ za SR Njemačku. Među njima i nekoliko Šimunčana. Prvi su krenuli legalno, a onda je 1958 Jugoslavija priznala DDR istočnu Njemačku, a SRNJ, Zapadna Njemačka, je prekinula diplomatske odnose sa Jugoslavijom. Više se nije išlo u Švapsku već se bježalo. Uglavnom su to bili mladi dečki koji nisu htjeli ići u vojsku. Među njima su bili braća Piskaći, brača Štrbci, dečki od Habuša, Lovro, a i mali Viki- Topolovec Stjepan koji se sakrio u oplatu stropa WC-a željezničkog vagona. Međutim njegovi pomagaći nisu, zbog sigurnosti, zašarafili poklopac pa je ovaj pao i zaglavio vrata od WC-a. U Ljubljani je policija morala razbiti vrata i malom su Vikiju dobro izvukli uha.

Iz svega toga nije se moglo naslutit da će se, za kojih 20 godina poslije rata, ta nova titova Jugoslavija uvrstiti uz rame sa vodećim europskim zemljama. Oživljavanje privrede potaknuto je „Privrednom reformom“ kojom se sa socijalističkog planskog sistema prešlo na tržišnu ekonomiju. Čak je i Dinar za jedno vrijeme postao konvertibilan. Moglo se sa njime plaćati u Trstu na Ponte Rosso gdje se cijela Juga oblačila.

1973 godine automobilom sam se vraćao natrag u Njemačku. Da bi si skratio put po vijugavim, uskim i opasnim cestama u Austriji (onda je Austrija imala autobahn samo između Salzburga i Beča,  znači samo par kilometara više nego Jugoslavija) odlučio sam se za takozvanu Tauernschleuse. U Mallnitzu se autom ušlo u željeznički vagon. Ostalo se sjedit u autu i nakon petnaest minuta vožnje kroz Tauerntunnel skratio bi se put za najmanje sat i pol vožnje. Kod plaćanja prijevoza nisam imao austrijske šilinge pa sam onako iz šale upitao koju valutu hoće radije Ju-dinare ili D-marke. Službenik na šalteru mi je rekao da mu dam Ju-dinare. Mislio sam da se šali, međutim objasnio mi je da radije uzima Ju-dinare, jer ne mora preračunavati. Oni se mijenjaju 1:1 sa austrijskim šilingom.

Provedbom privredne reforme liberalizira se i društvo. Mogao si dobiti putovnicu i putovati kud si htio i to uglavnom bez ulaznih viza. Veliki pomak je bio i u kulturi, kako  u pisanoj riječi tako i u muzici.

Dok se 50-tih godina na radiju mogla čuti maršmuzika i partizanske pjesme uz pokoji šlager Rajke Vali, Zvonimira  Krkljuša i Ive Robića.

http://www.youtube.com/watch?v=rUtA2cRDLQM

60-tih godina  Zagrebačka estrada okuplja veliki broj izvrsnih pjevača, muzičara i skladatelja. Zagrebački festival zabavne glazbe, a kasnije i Zagrebačke večeri šansone stvorile su nezaboravne evergrine sa do danas nenadmašenim izvođačima. Današnja prima-dona hrvatske estrade Nina Badrić ne bi u ono vrijeme bila svrstana ni u treću garnituru.

  

http://www.youtube.com/watch?v=iiXwEQr5Acs&feature=endscreen

Otvarala su se nova radna mjesta u novim poduzećima kao na pr. OKI, a postojeća poduzeća postajala su privredni giganti sa svjetskom reputacijom. Naša su poduzeća širom svijeta, a višak radne snage odlazi na privremeni rad u inozemstvo. Zagreb pokriva 10 posto Yu-privrede.  U Zagrebu se broj automobila iz dana u dan rapidno povećava. Mi pratimo to po broju na registarskim tablicama.

I Zagreb je imao svoju tvornicu motora TMZ. Po političkoj volji naprosto je oteta iz Zagreba i krajem pedesetih preseljena u Suboticu. Rekli smo: „Pa u redu je, Subotica je isto hrvatski grad.“ Da se to nije desilo danas ne bi bilo ni Tomosa. Na žalost u Subotici je proizvodnja upropaštena i ukratko zatim obustavljena. Bilo je više takovih slučajeva sa otimanjem i preseljavanjem hrvatskih tvornica i proizvoda ne samo u Srbiju već i u Sloveniju kao na primjer tvornica „Iskra“.

I Markuševec je osjetio tu poletnost. Sva se mladež školuje u srednjim i višim školama, a muško i žensko ima svoje radno mjesto u mnogobrojnim zagrebačkim firmama. Međutim Markuševac nema svoj društveni život. Usprkos stvorenih uvjeta (novi društveni dom) u Markuševcu ne djeluje nikakvo kulturno društvo ni omladinska organizacija. Nema inicijative ni inicijatora, jer se mladež preorijentirala prema zagrebačkim plesnjacima.

Tu se mora nešto napraviti, treba okupit te mlade ljude, ali kako i tko će ih povesti u sad već liberaliziranom društvu; razmišlja Vid Ročić- Prkus. Iako su mu tek 32 godine, on je uspješan privrednik, novi drmator u općini Maksimir pa i u Zagrebu, a Markuševec mu je na lijevoj strani, tamo gdje mu je i srce. I onda EUREKA, sine mu u glavi; Moram porazgovarati sa Tintom. Franjo Tot zvanim Tinto poznati je markuševečki frajer-fakin; Svi ga znaju. Zbog njegove dobre i vesele naravi poznaju ga od Gračana do Popovca, od Deščevca do Bukovca. Njegova je klapa bučna, ali u toj galami nema agresivnosti već zezancija u okviru podnošljivosti. Ljudi su ih zvali „Markuševačke halabuke“. Franjo je Prkusov susjed. Prkus nagovori Tintu da on sa svojom klapom osnuje  „Omladinsku organizaciju“.  Obećava mu podršku svojim autoritetom u općini Maksimir. Mislim da nisu nikad imali neku osnivačku skupštinu, a da su stvarno bili registrirani to znam, jer sam jedne prilike, na općinskom komitetu, gdje sam navraćao jednom tjedno kao kurir za „Omladinski tjednik“, bio upitan, da što je sa Totom starim predsjednikom. Sada su „Markuševačke halabuke“ postali aktivni omladinci u okviru „Saveza Socijalističke omladine općine Maksimir“. Pored Tinta tu su još bili: Cik Ivan (Pajica) - braća Dokuš, Pilatuš Stjepan (Kranjec), Šelendić Branko (Ševko) i Kršić Vlado (Vranec).  

Sve je dobro krenulo. Prkus je održao svoju riječ i općina Maksimir je sufinancirala omladinske aktivnosti koje su se uglavnom sastojale u organiziranju raznoraznih predstava u novom društvenom domu. Tinto je postao glavni menadžer i, moram priznati, dobrim odabirom obogatio je markuševečku kulturnu ponudu. Bilo je tu kazališnih predstava, recitacije, mađioničari, hipnotizeri, artisti i nezaboravna Nela Eržisnik u ulozi Marice Hrdalo svima poznate iz emisije Radio Zagreba „Porodica Veselić“.

Nastupi hipnotizera su bili jako interesantni. Domaći su ljudi odjednom postali akteri na čiji bi se račun ostali dobro zabavljali. Jednom je hipnotizer pozvao grupu dječaka iz publike. Poslagao ih je u red i redom ih je uspavljivao. Canzu je poslao natrag, jer ga nije mogao potpuno uspavati. Ostalima je sugerirao da su nogometaši i da igraju važnu utakmicu. Nastalo je naguravanje, driblanje i pokoji faul. Onda on dosudi jedanaesterac. Za golmana je odabrao Dražena Dabca. Dražen koji je i inače bio golman u podmlatku NK Prigorje bio je dobar golman i on elegantno obrani svoj gol. Ta akcija se publici dopala te hipnotizer dosudi još jedan jedanaesterac, a na gol postavi Sitar Vidu Miškecovog (narodni umjetnik). Ovaj put nije bio sretne ruke kod odabira. Vida nije bio nikakav sportaš; iako je dobro skijao. Vidjevši Dražena kako se elegantno bacio za „loptom“ valjda si je hipnotizer mislio da su i drugi dečki spretni sportaši nogometaši. Objasni on Vidi da će mu lopta ići u lijeve „rašlje“ i da svakako mora obraniti taj udarac. Postavi ga na „gol“ i utiša publiku. Onda iz potpune tišine „upuca loptu prema Vidovom golu“. Vida se vine u zrak za nevidljivom loptom, a onda tresak. Svom svojom težinom tresne Vid na pod pozornice. „Ko da ga je neko na lopati hitil“ komentirao je kasnije Dugi poznat po svojim dobrim i duhovitim primjedbama.

Iz publike se začuo vrisak, a tišina se pretvorila u  iščekivanje, jer se Vida nije micao sa poda. Hipnotizer „probudi“ ostale i pošalje ih sa pozornice, a onda se posveti Vidi. Sve se dobro završilo. Vida nije bio povrijeđen, ali od onda hipnotizera nije više  bilo na priredbama u Markuševcu. I tako se u društvenom domu izmjenjuju filmske sa drugim predstavama. Gostuje i popularni robijaš iz Stare Gradiške Viki Glovacki i njegov voditeljski pajdaš iz zagrebačkog Varietea Braco Reiss.

Omladinska organizacija nije držala ni godinu dana. „Zov divljine“ je bio jači od kulturnog života i Franjo Tot Tinto bježi ili odlazi, sa još par prijatelja u Njemačku. Njegovim odlaskom prestaje i rad omladinske organizacije. Godinu dana kasnije u Markuševcu se pojave  četiri bijele limuzine marke Mercedes Benz 220 S baujahr 1962 sa četiri markuševčana; Među njima je bio i Tinto. Kako su si dečki u tako kratkom vremenu zaradili te Mercedese ostala je njihova tajna.

U Markuševcu je opet sve bilo vraćeno na polaznu točku, ali se spoznalo da u Markuševcu ima talentirane mladeži koje samo netko treba povesti. Jeli će  taj Netko biti Tomo Jantol - Šika koji se vratio iz Pule po završetku Srednje pomorske škole JRM-a ili netko treći, čitati ćete u slijedećem nastavku.

2. Nastavak priče sa mosta na Rijeznici

Piše Zvonko Simunjak /27.09.2013./

Spuominjak z materom

Stari kamenolom u Markuševcu

“Zvonko, deej see probudi! Kaj je stobum skim se boksaš? Več su ti si dečki delje na cesti!” Drma me mati iz sna. “Kaj nejdeš denes na probu?”

“Idem, idem. Deej reci mi kolko je vur?”

„Im je več trifrtalj jedanajst“

Nedjelja je, u jebem ti, u jedanaest i pol je proba. Dolazi Ivica Potočnik sa svojim kolegom iz Lada, Antom Barićem - Bajom. On će dalje s nama raditi, jer Ivek ide u vojsku, a Bajo će učiti i klince iz osnovne škole. Sve je to spetljal Štef sa Čurom u dogovoru sa Franjevićem direktorom škole.

Moram se na brzinu umiti i obrijati.

Stojim pred špiglom i sapunam si lice. Podignem bradu da ju izbrijem, kad vidim u špiglu crnu fleku ispod desnog uha na mom vratu. 

Iza mene u špiglu pomakne se jedna sjena. Lecnem se i trnci prostruje mojim tijelom, da nije to Ona, vještica, prođe mi munjevito glavom.  

Mati stoji iza mene. Gleda me radoznalo.

“Da te nee mračnjak grizel?” pita me.

“Nekak kakvi mračnjak. Sem imel prišt, sam ga stisnul pak mi se krv podlejala” velim joj ja.

“Jee, jee deej ti pazi da ti se neebu kaj drugo podlejalo.” Veli mati i naginje glavu prema mome vratu. ”I zoubeki se vide...., si došel jake rane duomov, a i jake si se rital te nekaj o copernicama si mrmljal”.

“Joj kej sad buncaš, kaj ne vidiš da sam vžurbi; Kakve su te coprnice spopale?” Velim odrješito dajući joj na znanje da nisam raspoložen za nikakve rasprave i pritom joj guram glavu dalje od mog vrata. Međutim mati nastavi dalje.

“Deej ti male pripazi kud hojdiš. Denešnje ti coprnice i pou danu hojdiju. Naj da mi donese fačuka na vrata. Im bi te bila velka sramota. Ja sam več nekaj načula...”

“Čuj naj mi sad tu frfljati....., ti sa tvojim snubljenjem...., me ostavi več jenom na miru!” Srdito joj odbrusim i pritom se, ispod nosa, porežem sa već dosta tupom žiletom.

“Kaj tajta ne kupi nove žilete?” glumim srdžbu da me prije ostavi na miru.

“Otec je rekel da se hoče s tobom i z Brankom spouminjati!”  govori mi i ne miče se s praga. “A kaj sad i tajtu tu petljaš? Taman tee njega zanima kaj vi babe  delje na pijacu speljavate”

“Im niš mi ne speljavame“ Nastavi mati „Se same tak spuminjame.... Sam se z materom od Dugoga spuminjala; im bi i ona štela da se njen Brankec ženi. Imaju veliku hižu i ima se kam ženiti, a on je bougme i stareši odte. Mi velii da same okulu landrate kak vouki i da nemate stalne dekle. Kak je ljeepe Željka Črvekovog i Ljubu Tangovu videti, su stalne skupa i navek se za roukice držiju.“

„Ljuba i Željko su već od šestoug razreda skupa, a mi sme ti tamburaši i mi ti nemreme imeti stalne dekle“! Odbrusim joj ja, a da prekinem tu temu pitam je: „A kaj i o čemu se hoče tajta s menom i z Brankom spominjati? Uostalom deje, kaj ga nee doma?“

„Im je gore pri Bucku. Kad ja ojdem na ranu mejšu on ti ode k Bucku i tam ti ostane do obeda. Tise gore kartaju, a Bucek ima i biljar, a bogme ti speljavaju i sakakve bedastouče. Su prošlu nedelju mene našli za bedaka.“

„A kaj i ti ideš gore?“ Pitam je ja.  

„Im sem morala ijti po njega, kad nee došel na vreeme na obed.“

„A kaj su ti napravili?“ Pitam je i držim si još uvijek palac na mjestu gdje sam se porezao sa žiletom.

„Ovak ti je te bile“ Počne mati se smijat i dobro raspoložena nastavi:

 „Barona Šelandičevog ti je zub boljel. Onda mu je Cvikar rekel da ide on dumouv po klješta i da mu ga on bu izvadil. Kak znaš Cvikar je mesar. Baron ne štel čuti o tom, čul je da je Cvikar Caveku umesto jenoga izvadil dva zuba, jer su klješta bila pre- široka. Nate je Bucek rekel da ima on konca i da mu bouju petlju oko zuba napravili i drugi kraj za kvaku od vrata privezali. Sljedeči teri bu došel, bu moral cuknut z vratima i zub bude sam van zletel. Tak su i napravili. Onda su čakali dou bu prvi na vrata došel.“

„I onda si ti naišla?“ velim ja.

„Jee, ja sem došla i kak su se vrata teško otpirala sam cuknula z njima i onda se z birtije začul vrisak. Sam imela kaj za videti. Baron ti skače z noge na nogu i drži se s jednom rukom za zube, a z drugom lamače po zraku. Bucek drži štamperl z rakijum i veli Baronu da ide van si zoube isprati. Ja nesam mam znala kaj se dogudile dok nesam pri vrati videla veliki krvavi zoub.“

„Eto vidiš da je v bertiji puno interesantnije nek u cirkvi“ velim joj ja i nastavim, jer moram još pričekat da mi posjekotina pod nosom prestane krvariti. „Tak bi mogel i župnik nekakvi igrukaz napraviti pa bi videla kolko bi sveeta došlo u cirkvu; Ovak ste samo vi babe i par starčekov z njim u cirkvi.“

„Deej se pripameti im nee cirkva kazališče ni meste za bedastoče.“

„Kaj, kakve bedastoče. Pak bi i mi mogli u cirkvi zaigrati, nemora te biti bečarac niti drmeš; da znaš same kak se lijepe čuje „Zdravo djevo...“ na tamburama; več smo se župniku ponudili, al je rekel da mora o tom malo razmisliti. Od kak je orgulje prodal i dal koruš zrušiti  nema više prave muzike u cirkvi; A sad dej mi reci kaj se to hoče otec z nami spominjati?“

„Mi je spomenul da bi štel da si novu hižu zidame. Več je bil pri Lovreku matičaru  on mu je se napisal i tee je onda on odnesel na opčinu;  A i fiću bi si štel kupiti“ veli mi mati.

„Je rekel mi je preksnočka pre nek je išel u službu, da bi si mogli nekakvog fiću kupiti. Sam mu rekel da te ne dolazi u obzir. Fićo nee zame nikakvi auto, a ktome još i rabljeni.... ne dolazi u obzir. Kej ima Ivič Rojžičin od svog fiće. Mora ga ostavljati na cesti pred samoposlugom, jer nemre s njim uz Đuranov Klanjec, a kad je ljetos išel za Selce na more, su ga čez celi Gorski Kotar morali šlepati. Kaj ti je te auto? Si videla kakvi auto ima Pipin!“  „Teri Pipin z Bačuna?“ pita mati. „Ivan Martinec kaj je išel z Brankom vu školu. Bu oženil Bušnjerovu Baru z Gračana... Opel Comodore ima; Si ga je sam sklepal i zšarafil. Bil je stomban pak ga je jeftino dobil na carini i sad je einc A. Takvi auto si bum i ja kupil, ali sve u svoje vreme. A kaj se hiže tiče, sam mu dal do znanja da ja pri Šimunjakima nebum nigdar čez svoj obluk gledal, a on ak hoće nek se dogovori sa Brankom, jer ja idem poklje vojske za Njemaču, a od onde za Kanadu ili čak Australiju.“

„Joj detešce, naj mi tak govouriti. Im imate si de hižu delati, im imame najviše grunta vu celom Svetom Šimunu, a posla se bu navek našle.“

„Čuj mama“, prekinem je ja „Denes ti je sa zemlja nacionalizirana i nemreš više same tak nekaj na njoj delati. Osim toga mora se Leskovar dobre podmazati da bi dobil građevnu dozvolu.“

„Leskovar, a dou ti je sad te?“ pita me mati „Kaj nije Lovrek?“

„Nema Lovrek niš s tim“ naglo je prekinem i nastavim „Lovrek je samo matičar, a ovaj Leskovar ti je sa opčine Maksimir. Čini mi se da je Arhitekt, a zove se Drago i da je pri Novoj Vesi doma. Več se puno ljudima zameril pak čujem da mu se ne piše baš dobro. Eto vidiš zbog toga ti bum ja poklje vojske otišel van, a sad te lepo prosim da me ostaviš na miru da se oblečem, jer nebi štel zaksaniti na probu!“

Odem u sobu da se obučem, a ono mati opet stoji na pragu. „Čuj sam ti zaboravila reči da su te preksnočka dekle s Rasadnika iskale.“

„Doo me iskal?“ pitam je, al ovaj put stvarno iznenađen. „Jena se zvala Smiljana, a od ove druge dve sam imena zaboravila. Mora da su si sestre, dvojčeki, jer su si jake slične.“ Ovom viješću sam bio stvarno jako iznenađen, ali ako posatvim daljnja pitanja zakasnit ću na probu, a to se Iveku nebu svidjelo. Potpuno ignorirajući tu temu zapitam mater: „Ej si mi pougače donesla?.“ „Jesam“ odgovori mi mati „od Ljube Paradajzove je, nee od Pištanouvice.“  „Jee Ljubine su mi boljše, mekše su.“ Velim ja, uzmem pogaču i trk van.

Putem do stare škole me vijest o Smiljaninom posjetu više zaokupila i uznemirila nego noćašnji susret sa most na Rijeznici. Čak sam osjećao i neku krivnju iako između mene i Smiljane još ništa nije bilo, a trebalo je biti.

Nastavlja se

Nastavak priče u i o Sitarovom melinu

Piše Zvonko Siminjak /23.08.2013./

Ljetna priča sa mosta na Rijeznici

Ročićev mlin, slikano 1972.g.

Odjednom me strah, kosa mi se diže. Čudna svjetlost.... ili možda magla dolje sa mosta na Rijeznici prodire, kroz Kubašičev klanjec, do mene; Sjene postaju veće i plešu na mjesečini svoj mističan ples.

Dišem ubrzano. Srce mi lupa brzinom dvotaktnog motoriča; Da se vratim naokolo, pokraj groblja,  bila mi je prva pomisao.

Onako instiktivno stisnem šake, uzdahnem duboko, napuhnem se da izgledam veći i jači te krenem polako nizbrdicom prema mostu, mojoj sudbini.

Vidim, svjetlost oko mosta što mi se gore sa brijega, iz daljine, pričinila kao magla, bio je samo odsjaj punog mjeseca sa vodene površine širokog potoka, prije nego što nestane ispod mosta dijeleći se u dva rukavca; jedan prema sitarovom a drugi prema Jakupovom melinu.

Još nikad nisam u tako kasne, ili bolje rečeno rane sate, pri punom mjesecu, prolazio tim krajem.  Moram priznat da sam ga zaobilazio... zbog raznoraznih priča o vješticama i mračnjaku koji vreba u Kubašičevom klanjcu.

Tu gdje sam sad sa svojim mislima, to je ustvari ulaz, sa zapadne strane, u moj Jarek. Ulaz u moje gnijezdo. Tu poznam svaku stazu svaki kamen. Tu sam napravio svoje prve korake, tu je početak svega onoga što sam danas. Kada sam napustio to svoje gnijezdo ostavio sam tu, zajedno sa svojim srcem, duboko ukopane, moje čežnje i želje; znam nikad se one ostvariti neće,...... jer kad bi se ostvarile prestao bi jedan divan san koji podaje snagu mome duhu  u teškim trenucima; Da tu se vraćam u snu, jer tu mi je srce ostalo, a ono ostaje tamo gdje se rodiš.

Zastanem i divim se tom čarobnom prizoru, toj igri i plesu mjesečine, vode i sjene. Mojom bujnom maštom dočaram si likove iz svih tih neizbrojenih priča koje su nam pričale naše prigorske bake, o vješticama, vilenjacima i mračnjacima..... A sada sam svjedok njihovog čarobnog plesa koji se vrti tu preda mnom i trepereći nestaje na lijevoj strani potoka, kod Pindekove hiže, u dubini mraka.

Neko gibanje na drugoj strani potoka trgne me iz maštanja. Porast adrenalina u mojim stanicama i moj mladenački testosteron pripremaju me za borbu sa vješticama i mračnjacima sa Mrzljaka. Još uvijek sam u sjeni klanjca, i ogledam se dali ima koji osvijetljen prozor. Možda će mi zatrebat pomoć. Gore višlje, kad sam prolazio pored kuće od Branka Šelendiča-Ševka još je bilo svjetlo. Mislim si: Sigurno je Milica kod Branka. Ona je šest godina mlađa od njega, a to je dovoljan razlog da se o tom po selu priča. U blizini sa desne strane je Škoričeva hiža. Štefa Škoričeva je mlađa od mene, ali već iskusnom oku ne može promaći da tu raste jedan lijepi cvijet. Šteta bi bila prerano ga ubrati, njime se okitit i onda......hm,  To je grijeh. Ali, ovo je vrijeme velikih promjena. Seksualna revolucija hara svijetom i traži, kao i svaka druga revolucija,  svoje žrtve. Poznajem par revolucionara koji ne znaju za milost. Pod parolom “OBORI” gaze sve čega se dokopaju. Žrtve te mlade revolucije su neiskusne pa padaju kao snoplje. Štefa i Milica su vršnjakinje, a Milica je jako lijepa.

Štefin otac je vojno lice, zastavnik, ima oružje u kući, to znam; Ustvari znaju svi da su vojna lica naoružana, jer otkako su Sovjeti ušli u Čehoslovačku čuje se svaki dan sa radija  koliko smo spremni i jaki. Svi smo uključeni u “opšte narodnu odbranu” pod parolom “ništa nas ne može iznenaditi”.  Iznad kamenoloma kod “Šupletarke” vježbamo gađanje malokalibarskom puškom. U školi predvojnička obuka, a ja imam svake godine popravak iz nje. Drug profesor Alavanja je sretan kada se ne pojavim na nastavi. Na popravku se opet on ne pojavi, ali mi upišu dvojku.

Sudbonosnih sto metara čistog brisanog prostora je ispred mene. Kako adrenalin raste, moj strah nestaje i u meni se diže ponos mojih predaka plemenitih von Turescha koji su jahali Turopoljem, lovili velikog Tura, turopoljskog bizona. Budući da su bili rastom veliki i jaki, a vješti u lovu, prvi u rodu nosio je ime “Tureš”. A ja, ja sam visok metar i osamdeset, al nisam jak; Mršav sam, što ustvari nije ništa čudno, jer debelih među nama nema. Možda par obrtničkih sinova koji su se vozili autima, a mi ostali bili smo “usukani”, kako se kod nas veli za mršavog čovjeka. Na meni su se mogla rebra brojiti, ali zato u meni kuca srce junačko. Možda ovaj put malo prenisko.

Ohrabren svim tim mislima izađem iz sjene Perecovog trnaca. U istom trenutku, sa druge strane mosta, iz zaklona pindekove hiže, izdvoji se jedna sjena i skrene prema mostu.

Puni se mjesec smjestio iznad Vinovara i osvjetljuje sjenu sa strane i tako je izdužuje sve do hrenove hiže. Ne možeš ocijeniti njezinu pravu veličinu, ali vidim gibanje je elegantno, kao da lebdi iznad neasfaltiranog puta. Metlu, ne, metlu ne primjećujem. Čini mi se da mene sjena još nije primijetila.  Moram ubrzati svoj korak da bi se sreli na sredini mosta. Tu je čistina, tu je bolja preglednost i mogu organizirati svoju obranu ili pak bijeg. Ovo drugo je uvijek pametnije kad imaš nepoznatog protivnika pred sobom.

Očarano zadivljen sam sjenom. Čak sam i zaboravio na svoj strah. Osjećam da me njezina elegantnost pokreta i “geometrijski” oblik privlače. To su coprije, mislim si ja, a u meni raste želja da se čim prije sretnem sa njom, sa sjenom.  I sjena je mene primijetila. Zastala je na sredini mosta do kojeg je stigla prije mene. Podbočila je ruke, kao da me priziva: “Dođi čekam te!”  I čekala me je.

Mjesec mi je svijetlio ravno u lice pa me prepoznala, a onda sam i ja vidio da je to Ona.

Prišla mi je i kao da je malo poskočila objesi mi se oko vrata.

“Mali”- uvijek mi je govorila mali iako sam za glavu veći od nje, al ona je dvije godine starija-, “da znaš...nisam računala s tobom“ Govori mi umiljato i još uvijek mi visi o vratu. I ja nju zagrlim oko struka, privučem ju još više i znam da ovakvu priliku neću  imati nikad više. Njezina se minica visoko podigla i razotkrila divne prigorske batake. Da naše su prigorke imale lijepe jake noge, a na štiklama i sa minicom ...svakog su grijeha vrijedne bile. 

“A s kim si to računala,... daj reci mi otkud.... tak kasno?”  pitam ju skoro šapćući da ne odam svoje uzbuđenje.

“Mali puno pitaš” šapne mi u uho malo mi ga gricne  i prisloni svoje usne na moje.

Led je probijen. Napravljeno je već više od pola posla. U ušima mi zvuči lekcija moje privatne trenerke Jasenke:

“Polako nemoj žurit. Uživaj u trenutku, uživaj u meni” znala mi je govoriti.

Gentleman sam i neću Vam reći što mi je sve Ona rekla, dok je hvatala zrak između naših poljubaca,a voda je, ispod mosta, tiho žuboreći, mirno tekla.Vjetar je zastao i divlji ples sjena prešao je u lagano ljuljanje. Naša uzdrhtala tijela počela su hvatat ritam klopotanja sitarovog melina. Zabacila je glavu i njezina visoko ispletena pundža rasplela se u lepršave ramenove. Moram je držat da se ne prevalimo preko gelendera starog mosta na Rijeznici.

To su trenutci neopisivog dojma i snage; Oni ulaze u tebe, prožimaju i elektriziraju te ostavljajući trag u tvom srcu, u tvojem  sjećanju; Neizbrisiv trag.... za sva vremena. Opijen tom ljepotom podignem glavu da si uzmem i ja malo zraka za novo ronjenje, a iz moje raskopčane majice objesi se raspelo moga lančića, zablješti na mjesečini i onako njihajući se dotakne to malo znamenje naše vjere i kulture njezino lice.

U selu zakukurijeka pijetao, a onda........

Ko da su se krijesnice upalile u njezinim očima. Sve je u tom trenutku stalo. I vrijeme i voda i šum i mjesec drag se sakrio iza oblaka. Njezino dotad umiljato tijelo napne se kao feder, otkači se i odbaci me nevjerojatnom snagom skoro metar od sebe. Ništa ne shvaćam. Jedino što znam, je, da ne vladam situacijom. Bolje je da šutim nego da zbunjeno mucam.

Ona kontrolira situaciju i mene. Stojim zbunjeno i buljim u nju kao da je vanzemaljac i u svoj  toj razgolićenoj ljepoti, što stoji preda mnom, nema više one draži. Te do prije par sekundi predivne grudi kojih se nisam zasititi mogao, strše sad prema meni kao dva branika.

Okrene mi leđa. Onako okrenuta dovodi svoje stvari u red i tiho ali odriješito mi govori: “Mali... da o ovom nisi nikome pričal” okrene se naglo prema meni

“N I K O M E !!! ... Si razmel?”

Gledam za njom kako odlazi sa sjenom njišuči se u bokovima i nestane i Ona i sjena u mraku Kubašičevog klanjca.

Nastavit će se

Priče (i još malo više) o mlinovima na potoku Mrzljak



Priča prva – Mikulasov ili Đuranov mlin
Autor Zvonko Šimunjak /15.03.2011./

Malo drugacije price o vodenicama, mlinovima ili melinima kako ih mi na nasem kajkavskom narjecju zovemo.
Stoljecima su melini na potoku Mrzljak mljeli kukuruz. Da samo kukuruz, jer se zito u nasem bregovitom kraju nije sijalo.
Vlasnici melina bile su uglavnom obiteljske zadruge koje su bile nastanjene u blizini potoka. Tek 1889 godine kada su obiteljske zadruge bile ukinute i tri godine kasnije novim zakonom u svojoj strukturi promjenjene, vlasnici mlinova mogli su biti i pojedinci.
Tako je na potoku Mrzljak na razdaljini od samo 1,5 km bilo 10 melina.

Pedesetih su godina neki od njih bili jos u pogonu, ali do sredine sezdesetih su svi stali. Uglavnom su zadruzni melini bili prvi poruseni. Nestakom hierharhijske strukture unutar obiteljske zajednice, dolazi do razmirnica. Svaki vuce na svoju stranu. Svadja je bila na dnevnom rasporedu. Karalo se (dernjava kod svadje) da su se i ptice poplasile i digle u zrak. Netrpeljivost nastala u ono vrijeme proteze se sve do danasnjeg dana.

U par nastavaka ispricat cu vam zbivanja i dogadjaje vezane uz i oko nasih melina. Moja sjecanja nisu bas melinskog sadrzaja.
Pocev od pecine (Kamenoloma) prvi melin je bil „Đuranov Melin“

Današnja ulica Mrzljak, cesta iz centra Markusevca prema kamenolomu, u svom gornjem dijelu, prolazila je uz potok, a ne preko šume „Raveenec“ kako to danas cini. Na samom zavoju prije uspona za kamenolom nalazio se melin obiteljske zadruge Đurani. Od melina uz strminu prema vrhu brijega kroz šumu vodila je staza prema zaselku Mikulaši. Zbog toga su mnogi taj melin zvali i „Mikulasov melin“, sto je topogravski bilo u redu, ali nikako posjedovno. Malo dalje uzvodno od melina na desnoj strani potoka ispod jedne stijene nalazio se snažan izvor vrlo ukusne i hladne vode.
Pocetkom 70-tih godina nosilac koncesije kamenoloma povecava kapacitet proizvodnje, šutom zatrpava izvor, cestu uz potok i sam potok, probija put preko šume “Ravenec” ne odštetivši vlasnike šume –uglavnom Đurane-.

A sada da Vas povedem na šetnju, u mislima, po staroj stazi uz potok na kojoj cete mozda i Vi sresti kojeg svog starog znanca.
Đuranov se Melin vec dugo ne koristi. Zašticen visokim kestenovim stablima od radoznalih pogleda sa puta, uvucen pod brijeg, gdje žubor potoka i zvukovi šume prigušuju sve druge šumove i pretvaraju to mjesto u idilu zacaranu i tajnovitiju i od same “Šume Striborove”. Đuranov je melin, onako zapusten, idealno mjesto za raznorazne ne baš vjerom blagoslovljene radnje i dogadjaje. Uz malo mašte i vremena mogla bi se na tom mjestu iskonstruiati zanimljiva i napeta prica.

Ali vratimo se stvarnim dogadjajima. Sredinom 50-tih, marketinški orijentirani markuševecki “Frajeri štemeri”, znalacki pretvaraju to mjesto i tu idilu u „azil“ za zagrebacke frajerice. Koja raskoš prostora i prirode; Zvižduk sa Bukovca odaslan spram maksimirske šume gubi se u njegovom perivoju bez jeke i odaziva. Ovdje se svaki zov i zvižduk, jauk i pjesma vracaju trostrukom jekom. Odbijajuci se od kamenih stijena kamenoloma pjesma se pretvara u operetu, a vrisak u užitak. Viknes “joj”, a cuje se “joj, joj, joj”.

Tu frajerice nalaze kraj svojih lutanja po Maksimirskoj šumi, spavaju na ležaju napravljenom od suhog šumskog lišca, pokrivaju se sa gujnom (dekom) iz obližnjeg vojnog skladišta, hrane se domacom prirodnom hranom koja im se servira na krevet, piju najbolju vodu sa šumskog izvora i tuširaju se hladnom potocnom vodom pod melinskim kolom. Sve ostalo je bila samo tocka na i. Jednom rjecju, cure su bile zbrinute u svakom pogledu.

Danas bi se za takav smještaj platilo debelo, ali onda, onda su one imale sve to besplatno. Hm....Ne bas besplatno; Novac nije igrao veliku ulogu, jer ga jednostavno nije ni bilo. Mnogi biznisi se rješavaju trampom, ili placanjem u naturi što su djevojke velikodusno i cinile.

Osjecala se promjena u društvenom i u privatnom životu; Disalo se slobodnije. Misao slobode dobiva drugo znacenje. Misao postaje rijec, iz rijeci nastaje djelo, svadja, neshvatanje. Postaje moderno otici u „Frentu“, napustiti rodni prag, otrgnuti se utjecaju konzervativnog drustva, roditeljske brige i partijskom moralu; Osjetiti pravu slobodu duše i tjelau dati oduška. Maksimir je bil pun slobodnjakinja ili frenterica kako su ih decki nazivali.

Miljenko Pataljenkin, Majcen s Kršiščja, Branko Črnin od Habuša i jos neki drugi, dovodili su u melin svoj “Maksimirski plijen”. Miljenkov brat Vida i ja, mali bosonogi klinci, nismo sve to pravo ni shvacali, ali to je bila za nas velika fora, biti sa njima u njihovom društvu, za njih organizirati hranu. Okolo po trnacima skupljali smo sezonsko voce, po vrtovima sezonsko povrce, od kuce nosili kobasice, pekmez od šljiva, sir škripavac ili pak samo hrgu kruva.
Miljenko si pekmezom maze piceka i daje curi da ga polize. Ja i Vida, inace smo ga zvali Buha, gledamo kroz rupicu na plajnki i cudimo se: “Pa zakaj joj neda pekmeza na prst, bilo bi mu lakse”.

Miljenko je bil visok, lijepo razvijen i zgodan decko, bujne crne kose koju je cešljal kao Tarzan.

(Tarzan, Jonny Weissmueller)

Tarzanica je bila moderna. Nositi tarzanicu je znacilo biti frajer. Kosa se šišala otraga na crtu i onda se sa lijeve i desne strane od uha cešljala prema sredini i otraga po sredini glave pravila je okomitu crtu. I ja sam htjel imati tarzanicu. Jedne nedjelje odem kod Kureka, Rude Drožđekovog, koji je doma u prizemlju imal brijacnicu, da me ošiša. Ruda me ošiša na crtu, ali pravu tarzanicu mi nije mogao napraviti, jer je moja kosa predivlja i raste na sve strane. Dojdem doma hocu se lepo obleci jer moram ici na priredbu za 1. maj gdje pjevam u školskom zboru:

Da su meni cipelice,
Cipelice gvojzderice,
Bilo koji broj,
Bilo koji broj, hoj
Bilo koji broj.

Išao bih u doline,
U doline i visine,
Uja hoja hoj,
Uja hoja o hoj,
Uja hoja hoj,

Kad mene vidi moja sestra Dragica da sam ošišan na crtu,..... uja hoja hoj, a znala je kam zalazim, šcapi me i dobro izlemeta za uho me vukla natrag kod Rude brice. Došavši kod Rude dobro ga isšpota i naredi mu da me ponovo ošiša. I Ruda me ošiša skoro na nulericu. Joj kak sam bil zalostan.

Među zagrebackim frajerima i kurvama Miljenko je bil strah i trepet, poznat pod nadimkom „Bill“. Ak sam imal problema ispred nekog kina u Zagrebu bilo je dosta da velim frajerima: „Bill je moj bratic“. Koliko ja znam, nije nikad sudjelovao u nekim „Šorama“ u Markuševcu. Ne to nije bil njegov stil, više onako „Gentlamen frajer“ kak bi danas rekli, bil je „cool“.

To se pak ne moze reci za Majcena. Majcen je imal svoju klapu. Ševce šiptar, Ivan mladji brat od Canze i jos neki drugi. Ne mogu sa sigurnošcu reci dali je Pisanec bil sa njima. Bavili su se šibicarenjem. Znate ono pod kojim je poklopcem kuglica ili gdje je ona karta sa podvijenim vuglom. Jako dobro organizirani. Na ulazu u park bili su decki sa voki-tokijem preko kojih su javljali ako bi policija ušla u park.

Jednom se Majcenova klapa, u restauraciji, pošorala sa Šantekima. Nemam pojma zbog cega. Šantekovi, otac i sin, obadvojica kamiondzije imali su šape ko lopate. Bili su preveliki zalogaj za Majcenove koji su cini mi se izvukli deblji kraj od batine.

Naravno da uz tolike aktivnosti decki nisu imali vremena za školu. Miljenko se kasnije zaposlil kod Zagrebackih kinomatografa, uglavnom je bil u Kino Zagrebu. Tam je trgal karte i pravil red. Branka Črninoga, otac mu je nestao u ratu, je mati povukla u Njemacku. Ozenil je Slavu Sprtovu, ljepoticu da bi si decki prste za njom polizali, kak su znali reci. Majcen je otisao za Australiju.

Još jedna ikona medju poznatim zagrebackim frajerima, a naše gore list, je Jakob Ročić zvan “Jakša”. Tamo negdje 40-tih godina igrajuci se sa bombom izgubio je lijevu ruku i desno oko. Švercal je sa svim i svacim, a najviše sa vurama. Glavno mu je mjesto bilo pred “Praškim prolazom”. Znal sam cesto onak polek proci da mu velim: „Bok Jaksa“ da vide moji zagrebacki fakini da sam i ja neka faca. I ja sam si kupil jednu “Darvilku”. Naravno sa popustom, jer smo Jarčani. Kad mi se pokvarila, vec sam bil u Njemačkoj, odnjel sam ju kod urara. Ne, za takvu vuru nisu nikad čuli. Nije je bilo ni u jednom katalogu. Kad su ju otvorili od 21 rubina kak je pisalo na njoj ni traga ni glasa.

Toliko za sada o Đuranovom ili Mikulasovom melinu. Drugi cu Vam put pricat o melinu, gdje danas živi obitelj Hren. - nastavak slijedi -



Priča druga: Zrinjščakov melin
Autor Zvonko Šimunjak /24.03.2011./

Malo podalje, od Đuranovog melina, na mjestu gdje danas zivi Familija Hren, bil je Zrinjščakov melin.

Ilustracija, apstrakcija: "Na potoku"

Pred samim Raveencem voda se za melin skretala u poseban kanal prema posjedu zagrebacke obitelji Zrinjšcak. Kanal je bil paralelan sa cestom za pecinu – kamenolom-. Doktor Zrinjščak, primarius u zaraznoj bolnici na Šalati, živi u Zagrebu i dolazi povremeno sa obitelji na vikend. Obidju posjed i poberu ostatke od onog kaj smo mi ostavili u vocnjaku pred melinom i na drugoj strani potoka prema Kobašićima.
Glavnu berbu smo vršili mi u našim pohodima cijelim krajem. Znali smo tocno gdje, kada i kakvog voca ima. Poceli smo krajem svibnja sa ranim trešnjama, a završilo bi se sa kasnim zimskim kruškama i oskorušima. Osim toga Zrinjšcakovi imaju i pcele. Jedini koji se bave pcelarstvom u cijelom kraju. Kraj pun predivne kestenove šume, mirišave agacije i šarenih livada nema svoje pcelare. Nevjerojatno, nezamislivo, ali eto:

“Tak je te bile”. “Im kuj se bum mucil s teem, a bogme pcele i pikaju”.
Mojsti je i denes tak, neznam, more bit;
Im i denes tam zive isti ljudi z istim cudi. Ak ima kakvi, onda jee tee nekakvi dotepenec:
“Im je došel nam pamet soliti, Kuj on misli doo smo mi?“

Tak je bilo i sa Zrinjšcakima. Iako porijeklom Zagorci, a nema baš velike razlike u mentalitetu Zagorca i Prigorca, ipak su oni tam bili “stranjski”. Njegova sreca da je bil doktor ; Naši ljudi vide u doktoru Boga, pa hajd bili su tak pribrani pa su ih ostavili na miru. A i mi nismo baš sve poharali jer smo nestrpljivo išcekivali vrcanje meda. Kad se vrcalo bilo je više djece nek pcela. Svaki je dobil par žlic meda i komad saca. Stajali smo u redu sa tanjurima, a neki bogme i sa rajnglama. Medjutim svi smo dobili isto. Divna poslastica, pceline sace friške iz košnice. Nezaboravni trenuci i sada dok ovo pišem usta mi se pune sa slinom.

Vec prije rata pa sve do sredine 50-tih u mlinskoj zgradi stanuje obitelj Meštric. Otac Meštric radi kao mašinist u kamenolomu pa tako prema seoskom obicaju da svaki mora imati neki nadimak, oni dobivaju nadimak Mašinist / Mašinistica. Imali su petero djece:
Tomislav- Toni, Franjo- Feri, Zvonko, Drago- Brada i Dragica. Pravi decki, svi nogometaši. Igrali su u prvom sastavu NK “Prigorje”,a Toni i Zvonko su bili i osnivaci kluba. Dragica, plavuša, ljepotica “z velikim cicekima” kak smo znali reci. Otac Meštric umire 1949 godine. Nije lako danas, a kamoli u ono vrijeme, jednoj ženi, samohranoj majci, prehraniti petero djece. Zbog toga ju ljudi u selu jako štuju. Suprug joj je umro na dan kada sam se ja rodil. Jednom mi je kuma Rezika rekla, još nisam išel ni u školu: “Zvonkec ti si mi posebno drag, kad tebe vidim onda se sjetim svog pokojnoga”. I ona je meni bila jako draga. Nevjerojatno kako se neke rijeci usjeku u svijest i postaju neizbrisive. To su kljucne rijeci ili dogadjaji koji te prate cijelog zivota. Da nije bilo te recenice, mozda nebi danas pisao o njima.

Kad Daneku pri Kureku umire žena i on ostaje sam bolestan i star, zove Reziku da ga dohrani. Ona dolazi sa djecom i poslije njegove smrti on Reziki ostavlja hižu i podkucnicu.

Poslije Meštricevih mlin i kuca su prazni. Idealno mjesto za naše pustolovine. Za razliku od Djuranovog (zaboravil sam prije reci da su i Puntarici imali udio u Djuranovom melinu – Mika Puntaricev-) ovaj je melin uz samu cestu i na cistini. Malo povišen navozom zemlje sa stepenicama kojima se prilazi kuci, a uz kucu preko zajednickog gajnga (uski hodnik) ulazilo se i u mlin. Mora da je bil novijeg doba jer se u svemu razlikoval od ostalih drvenih melinskih kucica. Izgledal je ko mali ranc iz kaubojskih filmova kaj smo ih onda rado gledali.
U prazne prostorije melina i mlinske zgrade useljava se mladi bracni par (on od Topolovca, cini mi se da su ga zvali Frajt, a žena mu od Šelendica).
To Zrinjscaku nije bilo prav i on sa svojim autoritetom isposluje da ih odmah izbace van.
Izvršena je deložacija i sav novi namještaj od orahovine (mladenkino perjice, miraz ) izbacen je van na dvorište. Tu je stajao danima. Nitko to nije dirao. Bila je kasna jesen i nakon par kišnih dana lijepi orahov furnir sa intarzijama raspao se ili kak smo mi rekli “se razkeljil”.
Bio je to tužan dogadja za cijeli Jarek. Dogadjaj koji mi se posebno usjekao u sjecanje.
Od onda ni Zrinjscakovi nisu imali tam srece. Vocnjak je napala neka bolest. Došli su ljudi sa zaštitnim maskama i gumenim odijelima, velikim špricama špricali su vocke. Nismo smjeli prilazit, jer bi se otrovali. Prestali su dolaziti, a nadzor nad posjedom preuzima Perec od Kubašica.

Kak se ono veli: “Postaviš jarca da ti cuva vrt”
Tak je bilo i sa Perecem. Sad je on bil Tata-Mata. Svi smo ga se bojali. Bil je jako hud.
Nakon smrti njegove žene Božice, rodom sa Površnice iz kuce gdje se nalazil ducan, oženil je svoju sluškinju Dragicu. Dragica siromašna mlada djevojka došla je iz Zagorja i kod njih je cuvala u šumi blago, svinje i krave. Kad smo je, u našim pohodina na Pišek u šumi iznad Šupletarke, znali sresti, veselila se, a bogme i mi. Navlacili smo ju. Nije se bas previše branila, a nas je ta igra uzbudivala. “Idemo ju drpati” su znali stariji decki reci, a mi mladji,.... onda nismo znali zbog cega nam je to navlacenje bilo tak uzbudljivo.
Ja i dan danas imam ožiljak na bedru, ne zbog navlacenja sa Dragicom, vec kak smo bežali pred Perecem kad nas je poteral iz vocnjaka pred melinom.
Opal sam na prašnjavoj cesti i razderal si bedro. Rana se inficirala. Kod doktora se za takvu “sitnicu” nije išlo, vec mi je strina Dora stavljala list od trpučca koji je trebal svu tu upalu iz rane izvuci.
To sa Perecem i nije išlo baš tak glatko pa Zrinjšcak pocetkom 60-tih prodaje cijeli posjed. Kupuje ga familija Hren iz Zagorja i oni se ondje se nastanjuju. Dobro se uklopljuju i budu prihvaceni od domacih. Stari Hren, veliki covjek sa škrlakom, a sad kad razmisljam ne mogu se sjetiti dal je došel sa ženom ili je bil devec. Decki Joža, Polda i Ivan postaju naši prijatelji. Osposobljavaju melin i pocinju sa mlinarskom uslugom.

Hrenovi su inace iz okolice “Marije Bistrice”.
Jemput kad smo hodocastili na Mariju Bistricu “prespavali” smo kod njihove familije. Al samo jenput i nikad više. Kakve sam onda strahe pretrpel. Strah me je bilo zaspati jer je u tom krevetu mjesec dana prije umrla njihova teta. Valjda nisu ni posteljinu promenili. Od onda su hiža i šupe bile zaprte.

Mama moj brat Branko i ja smo se skvrćili na starom podrtom krevetu. Štrožak je bil napravljen od perušinja pa kak si se pomaknul se je šuskalo. Na njemu je bila blazina od perja, a pokrivali smo se sa nekakvim flekavim poplunom. Cijelu noc sam imal osjecaj da po meni buhe plaze, a od svakog škripanja podnih dasaka u drvenoj kuci, dizala mi se kosa. Drugi koji su spavali u šupama nisu ništa bolje prošli. Šupa je bila puna perušinja, a oni su ležali na starim vrecama i gujnom se pokrivali. Ispod i oko njih su gmizali miševi i štakori tražeci ostatke kukuruza. Moja sestra Barica bježi iz šupe i zavlaci se nama u uski krevet pod noge. Scenarij za jedan dobar horor film. Mislim da sam drugi dan u crkvi molil zahvalnicu Majki Božjoj Bistrickoj kaj sam preživel tu noc.

I sad pre par let sretnem Dragicu Meštricevu, a gdje drugdje nek na groblju. I tak smo se sjeli malo u “Markušu” da na miru popricamo. Sedi ona naslonjena na stol malo pognuta spram mene. Vani je ljepi prtuljetni dan i ona ima na sebi lagani reklec bez gumbi, terem se u struku samo jeena strana prevuce prek druge. I kak se ona nagne, tak njena mljekarska aparatura hoce silom van. Nemre ju pak covek celo vreme gledat vu oci. Kak ja spustim pogled tak ona pak nateže svoj reklec. I pripoveda ti ona i pripoveda, a meni glava sam se klima i klima, a ona si pak stalne popravlja reklec. Nemrem se nikak skoncentrirat na to kuj mi to ona pripoveda vec buljim u te njene aparate i mislim si:”Jee... kad smo bili mali smo imeeli prav, kaj se Dragice tice”... Im naj mi kuj zameriti.



Priča treća: SITAROV MELIN
Autor Zvonko Šimunjak /12. 04. 2011./

Ilustracija: Stari mlin u Gračanskom Ribnjaku

Nizvodno iza Zrinjšcakovog- mlinskog dvorišta, potok je pregradjen malim nasipom i voda skrenuta da tece uz samu cestu pokraj “Pindekove hiže” na “Sitarov melin”. Višak vode se prelijeva preko nasipa i otice starim koritom ispod novog mosta, koji povezuje Reznicu sa Mrzljakom. Ispred mosta je velika pješcana površina koju po sredini sijece plicak potoka. To je mjesto gdje žene od Puntarica, Kureka i Kobašica peru rublje. Po pricanjima starijih, tu se okupljaju coprnice cijelog kraja.
Price za malu djecu; Tko još vjeruje u njih?
Naravno i ja nisam vjerovao sve dok se jedne noci nisam uvjerio u suprotno:

Kad se vise nije stiglo do Maksimira na zadnji autobus, onda se hvatal zadnji tramway za Tunel ili pak samo do Mihaljevca. Dalje se išlo pešice. I tak polako klipsajuc imal si dosta vremena da o mnogo cemu razmišljaš, da se otrijezniš i proživiš jos jednom doživljaje sa nekog plesnjaka ili žura.

"Bil je lijep, kasnoproljetni dan sa punim mjesecom i vec kasno iza pola noci. Zrikavci su prestali svirati i krijesnice se ugasiše. Samo slaba ulicna rasvjeta osvjetljava ti pravac kretanja. Ispred mene na odstojanju od kojih tridesetak metara ide, nabadajuc u visokim štiklama, mladja žena ili djevojka. Teško je ocijeniti, jer sjene sto nastaju pri slabom svjetlu skrivaju više nego što odaju. Požurim korak da je stignem, ali kako ja produžim svoj korak ona ubrza svoj i usprkos stiklama odstojanje je opet isto, možda cak i vece. Tako par puta pa
shvatim da se ona ustvari mene boji, ali ipak joj je drago da ima nekoga ali na sigurnom odstojanju. Steta, da vicem za njom, da joj velim da se nema cega bojat; Nema smisla. Skrene ona lijevo u Gracane, a ja si mislim da idem i ja gore do “Plavog jorgovana” tam ima sigurno nekog od poznatih. Možda Marijan Bušnjerov, on je tam blizu doma.
Ipak odlucim se za drugu varijantu i krenem užurbanim korakom ravno prema Dolju prek Blizneca i Bacuna i hocu Reznicom da ne moram pored groblja, pravac svoga doma. Cesta pusta bez žive duše. Tu i tamo stenjuc
prodje poneki “fico” uz Gracansku cestu. Na Dolju, lijevo uzbrdo malo prema ulazu u Tunel iz gostione kod “Zvonka” cuje se galama". I mi smo tam znali zastat. Jednom smo cak i svirali. Malo niže nizbrdo kod “Šelendica” je sve u mraku. Na parkiralištu preko puta parkirane tri limuzine.
“Valjda su se vratili taxijem; Brlek, Šelendiceva familija, je taxist i pravi dobar biznis” mislim si ja i dojdem skoro ni ne primjetivši do “Zebe”. Tu je još sve pod svjetlom. Krenem dvorištem prema ulazu da pozdravim Franceka kad primjetim da na parkplatzu ne stoji njegov “Chevrolet Impala”.

Francek je dobar decko i drug, stravsteni “lovac i planinar”. Ono kaj je ulovil po tome je odmah i planinaril, a njegov “Chevi” je prava “picolovka”.


Išli smo u isti razred u osnovnoj školi u Markuševcu, a dok su još živjeli na Krsišcu smo se skupa i igrali. Sad je on, skupa sa našim obrtnickim sinovima, glavna fora u Zagrebu. Svi ga poznaju, a kod njih svraca cijela zagrebacka estrada. Onaj bend iz Sarajeva kaj su pjevali:

“Tike tike tacke,
dosta nam Njemacke”

il kak to vec ide, stalno vise kod njega il je pak on sa njima u “lovu“.

Dojdem do vratiju, ne ulazim, predomislim se, nije baš preporucljivo upasti u kasne nocne sate u nepoznato društvo.
Umor me vec hvata i krenem dalje Bacunom pa Reznicom koja nije bila osvjetljena. Dojdem do Kobašica, do “Ševkove hiže” kad primjetim da je nizbrdo u “Kubašicuvem klanjcu” neka čudna svjetlost, oko potoka magla, a nebo vedro bez oblaka sa punim mjesecom.

Sjetim se price što ju nam je naša baka Kata Bukovčanaka pricala o palom Austro-Ugarskom vojniku, konjaniku, koji na bijelom lipicaneru dojaše u dvore svoje drage. Izvede je u šetnju te ju pita:


“Mjesecina ko po danu,
mrtvi jasu polaganu,
dal je tebe draga strah”?

Kako bi me bilo strah,
kad sa dragim putujem.

U tom trenutku zakukurijeka pijetao.
Kod treceg kukurijeka,
bijeli se lipicaner propne na straznje noge,
okrene se u krug i nestade u oblaku zavitlane prasine,
u noc punog mjeseca,sa svojim jahacem.
Soldat je cul sto je htio cuti;
On je ljubljen, njegova draga ga voli.
Dusa mu je nasla svoj mir.

Odjednom me strahi obuhvate, nakostriješim se, a kosa se digla. Osjecam da se nešto zbiva sa mnom; Da se vratim bila mi je prva pomisao, ali vec je bilo prekasno, kako sam kasnije saznal........

Da se previše ne udaljim od melinske teme, nastavit cu drugom prilikom.

Sitarov se melin nalazio točno nasuprot kapelice “Srce Isusovo”. Pedesetih godina jos melje i glavni mlinari su bili Borac (Cik Slavko) i Miške (Sitar Mijo).
Na cesti uz kapelicu igrali smo nogomet sa kockastom gumenom loptom. Ne nije imala naslikane kocke na sebi, vec je lopta imala oblik kocke. Nemam pojma od kuda nam ta crna “lopta” sto je smrdjela na gumu, ali druge nismo imali. U svakom slucaju bila je bolja od jedne krpenjace. Jako je skakala, a najbolje je bilo što nisi nikad znal u kojem ce se pravcu odbiti. Ona na jednu mi na drugu stranu.
Tu smo igrali i tenis, granicara, badminton i mnoge druge igre. Buduci da smo bili uz samu kapelicu nismo nigdar psovali ili kak mi velimo kleli. Tak mi i dan danas psovka nije lagana na jeziku. Moram bit jako ljut da bih opsovao. U ljeti kad smo bili znojni i prašnjavi, bež pod kolo da se okupaš. Uživali smo u kupanju pod mlinskim kolom.

Doma nije bilo kupaonice. Prali smo se u lavoru ili u vecem škafu. Zimi smo se kupali jemput tjedno, a ljeti svaki dan; Naravno pod mlinskim kolom. Malom smo ustavom dozirali kolicinu dotoka vode na kolo.
Udješ u kolo koje se polako vrti, uhvatiš korakom njegovu brzinu okretaja i hodaš u taktu klopotanja i sve se vrti i vrti, a hladna potocna voda prska po tebi i rumeni te, koža ti se nakostriješi, a onda se osjecaj hladnoce pretvara u toplinu koja te obmamljuje

Tek danas sam svjestan te ljepote i draži našeg bezbrižnog djetinjstva i zahvalan sam:
- Što smo bili “siromašni”,
- da nismo ljetovali na moru vec naš raspust provodili doma u našem kraju, našoj šumi i tako postali dio tog našeg krajolika.
- Što nismo imali auto, da smo svugdje morali ici pješice, da smo putem sretali poznate i nepoznate, znali zastati, na plotu popricati i ponekad se skrenuti.
- Da smo putovali autobusom i tamo sretali druge vršnjake koji su nam postali prijatelji i prijateljice.
- Što je u susjedstvu bil samo jedan televizor, da se cijelo selo okupilo navecer oko njega te sjedeci i ležeci po podu gledali smo “Servisnu stanicu” sa nezaboravnim Ckaljom i Rakom.
- Što naši vicevi nisu pocinjali sa “Mujom i Suljom” vec sa “Rudi i Bobi”,
- Sto nismo morali slušati “Turbofolk“, Vec Quartet 4M, Ivu Robica, Indexe i predivne tekstove Igora Strimova (Arsen Dedic) i našu Gaby.
Važno nam je bilo da je ona dobra pjevacica, a ne kakva je je.....a.

Od tolke zahvalnosti oci mi se pune suzama dok ovo pišem.

Ne znam zašto su Borca zvali “Borac”. Nije on bil nikakav borac. Prava dobricina. Oženil je Katu pizdackinu, moju strinu. Znaci bil mi je stric. Tak sam ga i zval. Radil je kod “Sigurnosti”, a nedjeljom kad je igral Dinamo stajal je na ulazu. I eto protekcije. Išel sam badava gledat Dinamove utakmice. Onda je Dinamo bil pravi klub, a ne ova današnja karikatura od nogometa kaj igra u Maksimiru. Perušic, Lamza, Lipušinovic, a na golu Irovic. To su bili nogometaši. Ja bih ove danas sve skupa strpal tam prek puta u neki prazni kavez pa nek tam dure sami sebe. Ne bi se uopce smjeli zvati “Dinamo”. Svojim ponašanjem i igrom ruše ugled jednom uspješnom tradicionalnom klubu i vrijedjaju naša plemenita sjecanja.

Za razliku od strica Borca kaj nije bil borac, stric Miško prima boracku penziju. Znaci moral je biti “boreec”, jer onaj je režim malo bolje vodil boracku evidenciju nek ovi današnji branitelji svoju. Bar što se tice boraca katolika, tu nije bilo zabune, dok su pravoslavci imali poseban status. Iako se u selu dosta šuškalo, nije se puno pricalo, osim o jednom njegovom podvigu ravnom pustolovini jednog agenta “007, Miškeca Bonda”:

Da su neznam kako dvije strane zaracene, uvijek izmedju njih postoji kontakt i vode se tajni pregovori. Tako i izmedju NDH- vlade i partizana. Ta tajna veza, tanka nit sa glavom u torbi, bil je nas stric. Medjutim nije se bas sve moglo rijesiti putem kurira, koji je moral imat povjerenje obiju strana, vec je ponekad moral partizanski pregovarac doci u Zagreb. Tako u Sijecnju 1945 godine trebalo je jednog visokog partizansog pregovaraca sigurno sprovesti u banske Dvore i opet ga neprimjetno i sigurno izvesti iz grada.
Stric Misko, jos nije bil ozenjen. Onako mladenackog izgleda, njeznih crta lica razlikoval se u izgledu od drugih mrkih jarcana. Oblaci si on zensku narodnu nosnju, na noge obuva savrone, na glavu stavlja rubec i zagrne se u lijepu bijelu campu. Onak zbigecan i nasminkan odlazi kod Jordanica gdje ga ceka njegov “partizanski dilber”njegova veza. I podju oni zagrljeni od Jordanica, preko Brezovanke, spuste se u jarek kod Simunjaka pa preko Sitara kraj njegove hize kroz Rijeznicu prema Dolju. Prodju kontrolu na Mitnici na Ksaveru i stignu do Langovog Trga gdje njegovog “dilbera” preuzimaju agenti u civilu. Stric je moral tam ostati i cekati. Najgore mu je bilo cekanje, jer malo pa malo zastaju vojnici i decki u civilu i ofiraju mu. Nakon par sati, vraca se njegov “dilber” i oni opet istim putem za Jordanice.

Poslije rata stric Miško ženi Baru Madžarovu.U selu dobiva ona nadimak “Madžarka”.
“De si bil?”, “pri strini Madžarki” ili “pri Ljubi madžarkinoj“.
Imaju dvoje djece Ljubu i Vidu. Ljuba živi u Njemackoj, a Vida je postal poznati “narodni umjetnik”. http://markusevec.bloger.hr/default.aspx?tag=ulica+Sitari
Zivjeli su u lijepoj “Prigorskoj hiži” nasuprot kapelice. Prizemlje je bilo zidano. Na prvi kat, koji je bil od drveta, išlo se iz dvorišta širokim kamenim stepenicama smještenim po sredini hiže. Gibel iznad stepenica ukrašen je predivnom rezbarijom isto kao i gajng (veranda) koji je preko cijelog procelja hiže.
1967 godine, Zagrebacka televizija zajedno sa “OKUD Prigorec” snima u njihovom dvorištu i u kuci “Seljacku prigorsku svadbu”. Napravljeno je puno slika koje su kasnije kao razglednice razaslate po cijelom svijetu:
Ljeto je. Sunca i previše. U nevjerojatno kratkom vremenu postali smo estradne “zvijezde”. Svi se interesiraju za nas. Svi nas traže i bukiraju. Od poznatog Antona Martija do Slavka Avsenika. Kod nas dolaze “4 M”, Zvonko Špisic, Toni Leskovar, Viki Glowatzky. I sad dolazi telvizija da snima našu “Prigorsku svadbu” u našem “Prigorskom dvoorištu”, u našoj “Prigorskoj hiži” sa nama Prigorcima, seljakima.
Madžarkino je dvorište puno svijeta u narodnoj nošnji. Mi odmah poceli sa svirkom. Pjesma se ori. Cepanice su naslagane za ražanj i lijepo pucketaju. Odojak je vec na kolcu i samo ceka da bude više žara pa da se zavrti. Na jednoj cepanici izbušene su rupe za “Šindelbraten”, a flaša sa rakijom je pocela kružit.

Kak se ono veli:
Voda za nikim,
Vino za nekim,
A rakija za sakim.

“Daj, daj, prestani sa svirkom “ cuje se režiser kak krici na nas.
“Ljudi van z dvorista ; Kakvo pijancenje; Da je to prava svadba morali bi donesti darove. Pola vas ne bi došlo. Štef bogamu gde si”?
Štef, vec u narodnoj nošnji sav se uzjapunil i ostal je bez sape, a kapi znoja mu se samo cediju niz celo. Nije cudo; Ima tek 25 let, a sve ovo kaj se dešava oko nas je njegova zasluga, njegov rad, njegov trud i talent. Od nas fakina, potencijalnih lopova, prevaranata i kurviša napravil je muzicare, tamburaše, pjevace i plesace. Taman smo poceli švercati sa kartama pred kinom, u školu nam se baš i nije išlo, a male podvale i prijevare su nam postale zabava. Gdje bi sve to završilo da nije bilo njega, Štefa Ročica Pindekovog. Podjelil nam je tambure. Dopelal svog prijatelja Vilka da nas poducava svirci. Vilko veli –ti buš igral to, ti to, a ti to- Poceli smo ružiti, a iz ruženja polako nastaje svirka. Postajali smo sve bolji i bolji, a na koncu najbolji amaterski tamburaški sastav u Zagrebu. Isto je bilo i sa plesacima.
“Tamburaši se mogu natrag presvleci, face im nisu baš seljacke, a zbog ovog Dugog bi moral mjenjat objektiv” veli režiser. I mi se presvlecemo. Damo tambure našim “seljacima” da se z njima slikaju, a kad je trebalo zaružit, za štimung onda smo mi nazaj vudrili. Tak kad vidite slike i razglednice sa te “fešte” onda su tam na sliki sa tamburama Gary, Švrco i još neki drugi sa “seljackim facama”, a nisu nigdar bili muzikaši.
I tak smo mi bili “degradirani”, mogli smo pit, a tu i tam smo drpili koji Šindelbraten. Lalake su nam se vec otkacile kak smo zevali i buljili u odojka teri se seviše i više rumenil.

Tak mene i Ivana Švabu (pok. Kršic Ivan) šalje Štef da iz njegve hiže donesemo dva stolca. “Vrata su vam otprta” veli nam on. Odemo mi do hiže; ujdemo u sobu. Malo je zamracena sa na pola navucenim vorhangama. Kroz razmak izmedju njih zrake sunca padaju na stol pokraj prozora prekrivenog bijelim stolnjakom. U sobi je dosta kaoticno, ali stol je pospremljen. Pospremljen? Kaj, više neg pospremljen. Na njemu je mali hram, oltar. Veca Dragicina slika, u vazi divlje rojže, drveni svjecnjak sa napola izgorelom svijecom.
“Joj taj je zacopan” veli Švabo. “Jee, sam mu još fali krunica i molitvenik, a mojsti bi bile dobre da ima i kakvi kalež s vincekom da si malke cugne kad ga buju ljubavni jadi spoceli” velim ja.
“Dej Iva da mi te male zriktame”
Skinemo ti mi stolnjak, kaj je ustvari bila jemput zmotana plahta, i metnemo ga na sredinu sobe. Centriramo Dragicinu sliku. Ona onak lijepa, mlada, smješka se na crno-bijeloj sliki, a mi se smješkamo njoj: “Zacopana si i ti,... a? daj molim te pa nije to kino, hm.....”.

Kaj smo mi znali kaj to znaci, biti zacopan! Al smo znali da se u Sv. Simunu konzervativno društvo dijeli, izmedju ostalog, na preštimane i manje preštimane. Zenidbena veza izmedju ta tva tabora ti je bila ko den denes u Indiji. Naprosto nemoguca.

Ranih pedesetih godina bila je u Markuševcu otvorena “Zanatska Skola” uglavnom za zidare pa su oni kaj su je završili otvorili obrt, postali obrtnici, posla je bilo pa su se oni poceli i bogatiti, a samim time postali su i “prestimani”. Znali smo unapred ko se bu skim ženil.

Moram se vratiti temi. Drugi put cemo o tome malo više.

Potacemo one rojže oko raame od slike, prevrnemo se ormare i lajdine u potragi za krunicom. Najdemo mali peharcek, se sme knjige složili križ – kraš i povadili svakakve drangulije. Onda smo otišli iza hiže, natrgali smo jos rojži i nadrobili smo latice i lišce po cijelom prostoru. Kad smo bili gotovi pod od sobe je bil zatrpan, ali meni onak i nije baš izgledalo tak grde.
Zeli mi dva stolca i nazaj s njima u društvo. Im nekak, ništi više nije pital za stolce, a ni za nas.
Znali smo bit ce frke kad Štef to vidi. Dirnuli smo u njegovu svetinju, a bogme bude imal dva dana kaj pospremati.

Kad je oficijelni dio programa prošel, a mi bili u punom zamahu klope, pijace i svirke pridje mi Štef zagrli me i veli mi: “Zvonac to kaj si mi napravil nebum ti nigdar zaboravil. Tak ukrašenu sobu nebum nigdar više imal. Najrajše bi se legel tam na sredinu poda”.

Štef je isto kao i ja rodjen pod znakom “Djevice”. Vidimo ljepotu tamo gdje je možda i nema.

P.S. Nazalost nemam nikakve slike za ilustraciju. Mdjutim znam da sa ove "feste" kaj sam je opisal postoji puno slika, mozda Carli ima koju. Neka ju pošalje!
Puno pozdrava
Zvonko