Težački život nekad i danas

Markuševečko pivo Mrzljak 
Piše Igor Koledić /28.12.2011./

Kada sam otkrio blog o Markuševcu, pratim ga redovito koliko mogu. Od lipnja ove godine bavim se amaterski pivarstvom i znam za još jednog kolegu u kvartu koji se isto s tim bavi pa eto nešto novo u našem Markuševcu.

Kraj ima dugu tradiciju konzumiranja i proizvodnje alkohola ali što se kućne proizvodnje tiče to su uglavnom vino i rakija. Ne znam jeli se nekad davno i pivo radilo kod nas, vjerojatno je jer se pivo proizvodi već 5000 g. ali sam prilično siguran da ga u današnje vrijeme nitko ne radi doma kao mi, kućni pivari. Imamo i svoj forum pivarstvo.info gdje razmjenjujemo iskustva. Do sad sam napravio pet vrsti piva…

Napravio sam i etiketu koju stavim ako pivo poklanjam nekom a na kojoj sam stavio sliku Markuševčanina slikarice Naste Rojc. Nazvao sam ga Markuševečko pivo-Mrzljak Ale jer sam iz Mrzljaka. Radim pretežno belgijske i engleske tipove piva čiji je skupni naziv Ale-jer piva fermentiraju zahvaljujući ale kvascu odnosno kvascu gornjeg vrenja.

Deklaracija
tip piva: engleskiale, nepasterizirano, nefiltrirano domaće pivo
sastojci: s-04 kvasac za engleske tipove piva, ekstrakt ječma, voda pročišćena reverznom osmozom, hmelj aurora, hmelj styriangolding
čuvati na sobnoj temperaturi, bocu držati uspravno
datum prozvodnje dd. mm. 2011.

Eto toliko!
Lijepi pozdrav!
Igor Koledić



Stari zanati, da se otrgnu od zaborava

Kovač Stjepan Komušar (1)

Piše Ivan Ročić  /10.11.2011./

Sportska iskaznica iz 1925. godine

I tako dok ja i profesor Horvatić sjedimo i pričamo uz kavu, ponekad se mislima vratimo u prošlost, u dane  djetinstva. Prisjetimo se ljudi, malih ljudi a koji su svojom pojavom i svojim radom dali pečat jednom davno prohujalom vremenu.

Ovaj puta ispričati ću vam priču o jednom kovaču, o kovaču koji je bio mnogo više od toga. Riječ je o Stjepanu Komušaru (rođen krajem 19. stoljeća, umro sredinom 20. stoljeća) koji je imao kovačnicu u Bidrovcu. Kovačnica se nalazila neposredno uz obiteljsku kuću, na cesti prema Površnici, u kojoj je do 1945. godine bio i dućan, i gostionica i pekara.

Kao dijete imao sam strah i strahopoštovanje prema njemu. Uvijek je za mene bio nekako tajanstven u crnom radnom odijelu sa crnim šeširom na glavi, crnim garavim licem, crnim debelim cipelama, s crnim kliještima u jednoj i velikim crnim čekićem u drugoj ruci. Stariji su nas male  plašili govoreći da je kovač Komušar vilenjak, čudak i čarobnjak i da može zločestoj djeci svašta učiniti, a da je njegova žena, koju smo zvali Kovačica, coprnica koja kravama uzima mlijeko.

Dakako ništa od toga nije bilo istina, naprotiv on i njegova žena bili su vrijedni i radišni ljudi. Bez njih mnogo štošta u ta vremena u selu ne bi funkcioniralo. Bez kovača je tada život na selu bio nezamišljiv. Ta tko bi izradio ili popravio plug, lopatu, srp, kosu, grablje, sjekiru, kramp, obruč, zaprežna kola, tko bi potkivao konje.

Stjepan je bio vrlo nadaren čovjek. Kada bi se u selu teliila krava (na svijet donosila mlado) i kada bi zapelo kod telenja, uvijek je Komušar bio pozvan da pomogne kravi i teletu. Kada bi neka krava otišla u kvar, prenajela se djeteline, napuhnula se i prijetilo joj uginuće, Komušar bi priskočio u pomoć. Imao je kirurški alat, koji je sam izradio, kojim bi onda spasio život ugroženoj životinji. U mladosti bio je sportaš. Bavio se konjičkim sportom.

Prošla su ta vremena kada su kovači uz pomoć vatre, čekića i nakovanja, odnosili pobjedu nad robusnim grubim  željezom. Ne odzvanja selom više ritam kovačkih udaraca, novo moderno industrijsko doba ukralo je dio tanji kovačkom zanatu i potpuno ga potisnulo u zaborav. Sve od Baćuna pa do Vidovca nema više niti jedne kovačnice.

Osobna iskaznica

Kovač Komušar s pomoćnicima

Stara kuća i kovačnica uz kuću

Kovač Stjepan Komušar (2)



Vidovečki metlari
Piše Ivan Ročić /21.07.2011./

U prošlim vremenima, želeći se narugati nekom mještaninu Vidovca, često se rabio izraz „Vidovečka mekla (metla)“. Danas je to palo u zaborav. Odakle potječe taj “pogrdni“ naziv pokušati ću pojasniti u daljnjem tekstu.

Vidovec je početkom prošlog stoljeća, kao i mnoga okolna naselja, bio siromašno selo s cca 600 stanovnika. Ljudi su se pretežno bavili poljoprivredno - stočarskom proizvodnjom za vlastite potrebe. Škrta bregovita zemlja i rijetki pašnjaci nastali krčenjem šume bili su jedva dostatni za puko preživljavanje.

Pritisnuti bijedom i neimaštinom, morali su osmisliti dodatni izvor prihoda. Ideja im je bila tu na dohvat ruke. Marija Bistrica. Svaki stanovnik Vidovca, barem jednom godišnje pohodio je ovo Marijinsko svetište u Zagorju. A tu u Bistrici je sve vrvjelo od životne radosti: medičari, svjećari, licitari, birtaši, vrteške, ljuljačke , štandovi s drvenim igračkama… Sve je bilo na prodaju i sve se dobro prodavalo.

Tu je sinula ideja Vidovčanima. Ako mogu igračke praviti Zagorci iz okolice Marije Bistrice, zašto ne bismo mogli i mi. Nama Marija Bistrica nije daleko a i Zagrebački sajmovi su na dohvat ruke pa bi se moglo upotpuniti kućni proračun.
Pojedinačni pokušaji izrade igračaka su uglavnom neslavno završili. Previše se vremena trošilo na izradu jede igračke te je financijski bilo neisplativo. Ubrzo su uočili da jedino serijskom proizvodnjom u velikim količinama mogu konkurirati Zagorcima i ostalim obrtnicima sa šireg Zagrebačkog područja. Zato već 1922. g. osnivanju zadrugu za proizvodnju dječjih igračaka. Zbog razjedinjenosti, nestručne radne snage i slabe organizacije zadruga propada.

Originalna snimka mladih Vidovčana sa učiteljem Krauzserom

Godine 1928. Oblasni odbor donosi odluku da se u Vidovcu osnuje škola za industrijsku proizvodnju dječjih igračaka. U školu se upisuje dvadesetak pretežno mlađih Vidovčana koji pod vodstvom učitelja Josipa Krauzsera iz Slovačke uspješno polažu završne ispite. Učitelj iz Slovačke stavlja naglasak na izradu kompliciranih trodimenzionalnih igračaka kakve se proizvode u Češkoj i Slovačkoj ali ta proizvodnja zbog slabo opremljene radionice propada i Vidovčani se okreću starom načinu proizvodnje, k proizvodnji plosnatih drvenih igračaka u čemu su mnogo uspješniji.

Izložba na Jelačić placu

Pored proizvodnje dječjih igračaka Vidovčani proizvode i druge predmete iz drveta: koševe, košare, metle, drške za alate koje uspješno plasiraju na tržište. Prodaju ih na proštenjima, sajmovima i u trgovinama. Zadruga uspješno djeluje sve do početka Drugog svjetskog rata kada zbog ratnih događanja proizvodnja opada.

Po završetku rata nastavljena je proizvodnja ali nikada nije dostigla prijeratnu razinu. Godine 1956. Zadruga se neuspješno pokušala spojiti s Poljoprivrednom zadrugom Markuševečka Trnava da bi 31.05.1956. zadruga i formalno prestala postojati.

Danas ima malo živih Vidovčana koji se još sjećaju Prve hrvatske zadruge za proizvodnju dječjih igračaka pa neka im ovaj prilog malo osvježi sjećanja a mladi Vidovčani neka saznaju nešto više o Prvoj zadruzi njihovi očeva i djedova.

Lijepi pozdrav, IR

Strina se vraća sa potoka

Koja smirenost i vedrina, iako je lavor potrgan od pranja ! Snimka iz 1955. g 

Parnjište nasuprot mlina - Pranje u društvu je lagodnije. 

 

Tadijina Marija ide s prigledom

Marija Skuzin snimljena 1947. g. ispred svoje kuće na Markuševečkoj cesti, nasuprot groblja, spremna da krene, za Trnavu u posjetu svojoj kćeri Jagi koja joj je rodila unučicu. 

Kosci moji

Težak posao u polju ali vedar osmjeh na licu.

Snimak iz 1948. g. s lijeva: Franjo Ročić Unter, Mirko Ročić Postolar, Jaga Hadžić r. Ročić, Mirko Jantol Čućek, Mirko Jurković Šnajderov.

Pionirska željeznica Maksimir-Dotršćina (Novaki)

Od 1948. do 1953. vozio je pionorski uskotračni vlak kojim su se služili i mještani našega kraja. 

 

Kosci

Godina je 1970. U rano jutro kosci (Ročić Slavko Použec, Jurković Franjo Šimunov i Ročić Franjo Unter)se već vraćaju sa košnje. Prizor za Trnavečke ceste kod Šanteka. 

Zvonko

Zvonko (Canzin) cepa drva