Zdravko Margitić - 30 godina na radilištima širom svijeta

O autoru
Zdravko Margitić je amater šahista, majstorski kandidat , zaljubljenik u književno stvaralaštvo i u igru na 64 polja. Kao amater šahista nastupio je na bezbrojnim šahovskim turnirima u zemlji i inozemstvu. Danas je umirovljenik i živi u Zagrebu. Za vrijeme radnog vijeka, kao projektant inženjer i montažer telekomunikacija boravio je na mnogim inozemnim radilištima širom svijeta. Tople, zanimljive priče o životu ljudi, opisi putovanja i šahovske dogodovštine česta su tema u njegovim literarnom stvaralaštvu. /Ivan Ročić/

Margitić Zdravko
ISJEČCI IZ „MOJIH 35 GODINA U GROMU“
XXVI poglavlje iz prvog dijela
Priča o Burgiji montažeru iz Markuševca

U sobi u projektnom uredu nas je petero ili šestero. Trenutno nemamo nekog posla pa čavrljamo. Jedan od nas će:
- „Baš mi je merak da popijem čašu vina. Što, da nabavimo jednu bocu pa da je popijemo ?“
- „Odakle ti sad boca?“ upita netko drugi.
-„Pa, ode se u dućan po nju.“
-„A tko će izaći i kako će je onda unijeti pored portira ?“
- „Poslat ćemo Burgiju po bocu, on će je sigurno donijeti“ – odgovara onaj prvi. „Burgija“ je bio stari montažer. Godinama je bio terenac, radio je na montiranju i ispitivanju kućnih telefonskih centrala a od prije kojih pet godina radi na održavanju naše kućne centrale i svih telefonskih linija u tvornici. Po tvornici ide sa ispitnim slušalicama oko vrata. Svi ga znaju kao „Burgiju“. Tek rijetki, „posvećeni“ znaju i kako se on stvarno zove. Ja ga nazovem na telefon:
-„Burgija, ovdje nam treba jedna boca vina, možeš nam je donijeti?“ pitam ga nakon što se javio na telefon.
-„Al' još jedna boca za mene“? - odgovara Burgija.
-„Dečki, može još i jedna boca za Burgiju?“ – pitam ja svoje pajdaše.
-„Može“ odgovaraju pajdaši.
-„Može“, ponavljam ja to Burgiji. „Dolaziš po novce?“, pitam ga dalje.
-„Novce ćeš mi dati kad dođem s vinom.“

Kroz deset minuta evo Burgije k nama u sobu sa dvije boce vina. Svoju bocu nekako savije pod radnu kutu koju ima obučenu pa čeka u sobi da mi otvorimo svoju bocu i iz nje i njemu nalijemo jednu čašu. Nakon što su svi osim mene otpili po koji gutljaj, počne priča. Uskoro poče pričati Burgija:
-„Znate, radio sam na kućnoj centrali „Kraša“, tamo u Branimirovoj ulici. A ulovio sam i jedan posao u fušu. Za taj fuš mi je trebalo oko dvadeset metara kabela 21x3. Tu u Krašu smo ga imali više nego nam treba i ja ti odmjerim i odrežem tih dvadeset metara. Kad sam odlazio s posla, Krašov me portir zaustavlja na porti. Pita me da što to nosim. Pa, kabel, govorim mu ja. „-E, ne može“ reče mi portir i neda mi da iznesem kabel. Dobro, što ću, ostavim kabel i odem. Drugi dan, negdje sat vremena prije kraja radnog vremena dođem ja sa svojim pajdašem do portirnice, imali smo škarpel i čekić i na kojih pet metara od portirnice na oko metar i pol visine na ogradnom zidu probijemo na skroz rupu za debljinu škarpela. Onda donesemo cijeli kolut kabela, ja svog pajdaša pošaljem van s druge strane zida, uzmem kraj kabela s koluta, provučem ga kroz ovu rupu u zidu. Tamo ga prihvati moj pajdaš i počne namatati na svoju ruku, od prstiju pa preko lakta. Kad je namotao tih dvadeset metara koliko nam je trebalo za naš fuš, on mi veli – „reži“. Ja odrežem kabel a on s tih dvadeset metara pođe tamo gdje smo imali fuš posao. Ja pospremim bubanj s kabelom nazad na mjesto i poslije kraja radnog vremena odem. Kad sam odlazio, pitam portira koji me jučer zaustavio: -„kako si Ante?“. „Dobro“, odgovara mi on, „znaš, nemoj se ljutiti za ono jučer. Služba je služba“ završava Ante. „Imaš pravo“; velim ja Antu, „služba je služba“ i odoh na fušu zaraditi malo više od ovoga u redovnom radnom vremenu!“

Dalje smo pričali, već tko je što imao. Opet dođe red na Burgiju:
„Znaš, jedanput vozim ti se na svom mopedu po Maksimirskoj prema
Dubravi. Ja pijan, „do daske“. I skrenem ti lijevo na onu cestu što ide za Dotrščinu i dalje do Markuševca, gdje živim, a tamo na početku te ceste stoje ti dva pandura sa svojim bicikletama. Vide oni da sam ja pijan pa mi mašu da stanem. Ja im pokažem da ću stat malo iza njih, tamo je nekako komotnije. Oni mi kimnu da je u redu, a ja, kad sam ih prošao, dam gas na mopedu. Ne mogu oni na svojim bicikletama ulovit mene na mopedu! Pa im se još okrenem, smijem im se i jednom rukom im vrtim sa vrha svog nosa !! Al, tamo ti je dugo ravna cesta u polje, sve se vidi. Tek poslije kojih kilometar cesta skreće na lijevo i zalazi iza maksimirske šume. A meni ti, na kojih pedeset metara prije tog zavoja, crkne moped jer sam ostao bez benzina ! Da sam se odvezao još tih pedeset metara, oni me ne bi vidjeli a ovako, vide oni da sam ja stao i da baš ne krećem naprijed. Pa ti njih dvojica zajašu svoje bicikle i evo ih kod mene ! I, lijepo me odvedu u Đorđićevu, tri sam dana tamo bio! Istovario im ugljen za cijelu zimu !“

Još dosta drugih doživljaja s terena nam je pričao Burgija. Bio je glavni
zabavljač društva. A onda će: „Znaš, jednog ljetnog dana, ima tome nešto više od četiri godine, idem ti ja u svoj vrt u Markuševcu, zađem malo dublje kad ono na jednoj krušci visi ti moj sin ! Objesio se, imao je dvadeset i četiri godine!“. To reče Burgija malo otužno. Svima nam se pomalo „sledi krv“ i zašutimo. Tako smo šutke sjedili još kojih deset minuta a onda će Burgija: -„Idem ja , možda me tko zvao da mu popravim liniju“ i ode. A kad je on otišao, reče Milan : „Da, sjećam se, njegov se sin stvarno objesio. Ne znam zašto. Sreća što mu nije bio jedinac, što je imao i druge djece.“

Burgiju sam viđao u tvornici sa onim njegovim slušalicama oko vrata još skoro deset godina dok nije otišao u penziju. Ostala mi je uspomena na njega.



RUSIJA
MARGITIĆ ZDRAVKO
KROZ MOSKVU
5.-6. siječnja 1993.g.
- izdvojeni odlomak iz priče -
Na radilištu ovaj se dan malo radi, jer se priprema proslava pravoslavnog badnjaka. Sa "Šifrom" izlazim u kupovinu "našeg priloga" proslavi. U jednom je dućanu unutra postavljen kiosk - mjenjačnica valute. Tog dana za 1 USA $ dobivam 460 rubalja. Mijenjanje je prosto, novac za novac. Nitko te ništa ne pita. Takvo je nešto još 1987.g. kod mog zadnjeg prijašnjeg boravka u Rusiji bilo nezamislivo! Dućan je sada puno bolje snabdjeven u odnosu na prijašnja vremena. Ako plaćaš rubljima dobivenim za USA $, sve je jeftino. Za razliku od prije, sad se i oficijelno za 1 $ dobiva nešto više njegove vrijednosti. Ali ta roba za one, koji plaću primaju u rubljima, sigurno nije jeftina! Dobrim dijelom i u tome leži tajna što sad ima robe u dućanima! Za nepuna 3 $ kupujem 10 konzervi lososa. Tu najbolju riblju konzervu prije ste lakše kupili u Zagrebu nego u Moskvi. Rusi su je mogli nabaviti preko "profsojuznog zakaza" jednom u tri mjeseca! U "Birjoski" stranci su je mogli kupiti za 1,5 $ komad.
Iza 13 sati prilazimo već prostrtom stolu. Ima malo salame - kobasice, sira, kolača i kruha, tri botelje ruskog šampanjca, a konjaka i votke i previše da bi atmosfera mogla ostati u okviru ugodnog i prijatnog. S ruske su strane tri djevojke do 25 godina starosti i pet ili šest muškaraca različite dobi. U početku je nas, Teslaša šestero, ali su Ivo i Brna ubrzo otišli. Kao rukovodioci radilišta pozvani su na jednaku takvu proslavu, ali na nešto "višem nivou" u predstavništvu. Atmosfera ovdje mi nije ostavila neki svečani utisak. Oni žedniji među prisutnima željeli su nametnuti tempo držeći zdravicu za zdravicom i nutkajući druge da ih drže. U tim sam zdravicama uvijek osjećao prizvuk licemjerja. Naše podizanje čaše sa jednom jedinom riječju "živjeli" mnogo mi je praktičnije i iskrenije. U Rusiji se pak pije "za te prekrasne ženščine", za "vječnuju družbu", "za etovo prekrasnogo čelovjeka", da bi tom i tom to i to i t.d. i t.d. Ustvari, pilo se u i za -- vlastitu guzicu ! Sve te i tolike izgovorene "lijepe želje" licemjerni su izgovor da se čaši i boci što prije vidi dno, da se što prije uroni u alkoholnu maglu. I ovdje za ovim stolom mladići žele pokazati kako mogu mnogo popiti pa na ex ispijaju čašu za čašom votke i konjaka. To im je neko herojstvo. Herojstvo vlastitog primitivizma i primitivizma sredine. Dvojica, sa svake strane po jedan, inače u početku najboljih pjevača i majstora štimunga, prvi su pokleknuli i njihovo se "pjevanje" vrlo brzo pretvorilo u revanje.
dalje>>>

LATVIJA
RIŠKI INCIDENTI
Riga, Latvija, godine 1993.
"Što, nemate novaca? "
- izdvojeni odlomak iz priče -
Ulazim u hotelski lift u kojem se već nalaze dvije djevojke. Mogu imati 20 do 22 godine. Pritišćem dugme za moj 14. kat. Vidim da su one pritisnule 26. kat - restoran na "krovu" hotela. Međusobno su razgovarale na ruskom jeziku. Lift se zaustavi na četvrtom katu i kroz otvorena vrata vidi se pano s pozivom za posjet baru na tom katu.
-"A, ovdje na četvrtom katu je odličan bar" - začujem glas jedne od djevojaka. Nisam odmah shvatio da su riječi bile upućene meni, pa nisam ni reagirao.
-"Znate, ovdje na četvrtom katu je odličan bar!" sad već glasnije ponovi djevojka, stupivši još korak naprijed, pa je bilo jasno da govori meni.
-"Hvala, barovi me ne interesiraju" - odgovorih joj.
-"Što, nemate novaca? " - bez imalo ustručavanja i stida upita ona.
-"Pa i nemam, a ako nešto i imam, nemam suvišnih!"- odgovorih joj, svjestan kakva je "roba" predamnom, jer se prethodnim pitanjem sama legitimirala.
-"A, znala sam tako jednog Jevreja" - nastavi ona, više ne obraćajući se meni već svojoj kolegici, - "koji ne bi bio potrošio ni ..... "
Nisam više obraćao pažnju na njih, a na svom, četrnaestom katu izašao sam iz lifta bez pozdrava.
dalje>>>

KINA
ISJEČCI IZ „MOJIH 35 GODINA U GROMU“
IXpoglavlje iz drugog dijela
Školjke
- izdvojeni odlomak iz priče -
Ponekad smo na plažu išli i sami. Kinezi su radili (ili spavali na poslu) i subotom pa bi nas pozivali na plažu i u restorane nedjeljom. Subotom, ako nije padala kiša, odlazili smo na plažu sami. Prilikom jedne od mojih prvih posjeta jedne od plaža pošli smo s taksijem. Kad je taxi zapeo u krkljancu automobila uzrokovanom prije svega neredom i nepridržavanjem svih šofera bilo kakve razumne regulacije prometa, a kako više nismo bili daleko od plaže, to smo otpustili taksi i pošli prema plaži pješke. Hodali smo po jednoj zaravni koja je bila kojih tridesetak metara iznad trenutne morske površine. Kad smo se približili, vidjeli smo jedan široki i otvoreni zaljev. Obala se najprije kroz kojih tridesetak do pedesetak metara polako uzdizala da bi se onda podigla gotovo vertikalno u vis za dvadesetak do tridesetak metara. A na tom podizanju nije bila stijena već je sastav bio više zemljani. Ovdje je razlika nivoa plime i oseke dosezao kojih osam do dvanaest metara a do ove vertikalne zavjese su još dosezali valovi kod nemirnijeg mora ! Ovo je bila obala Tihog oceana. Trenutno je bila oseka i more je bilo jako nisko. Daleko od obale na mnogim se mjestima vidjelo hridi koje su izvirale iz mora ili su se ljeskale na maloj dubini. Tako da je dubina mora varirala od desetak metara do i samo pola metra nad nekom hridi. Malo se kupača u odnosu na ukupan njihov broj na plaži, udaljavalo od obale. Kasnijesam ustanovio da većina Kineza, iako živi uz morsku obalu, zapravo ni nezna plivati ! No, u odnosu na kupače u moru, mnogo ih je bilo daleko od obale sa napuhanim zračnicama – kolutima. Najprije sam se iznenadio jer neplivaču nije sigurno toliko se udaljiti od obale oslanjajući se na kolut. Ubrzo sam otkrio svoju pogrešku jer sa ovim kolutima se nisu od obale uputili neplivači već, naprotiv, i plivači i ronioci u isti mah ! Iznad koluta a negdje po srednjem promjeru torusa tog gumenog koluta (automobilska zračnica) bio je željezni zatvoreni prsten a na njega vezana mreža - košara koja je bila spuštena u more. S praznim tim košarama plivali su prema sprudovima, tu su brali školjke i bacali ih u te mreže. Sa kojih desetak kilograma ubranih školjaka, dagnji, vraćali bi se natrag. Ja odlučih da ćemo se i mi počastiti sa školjkama pa rekoh svojim kolegama:
- „ Dečki, ima li tko kakvu najlonsku vrećicu. Ići ću po školjke pa ćemo si ih skuhati za večeru!“
Na moje veliko iznenađenje, sva trojica mojih kolega rekoše da još nikad u životu nisu jeli školjke ! A Drmić Bruno je još bio Dalmatinac, doduše, „Vlaj“ iz Drniša. On je rekao: „Ja ti to ne ću jesti !“ Istu je izjavu dao i Vučković. Keglević Joža se i ovdje pokazao više svjetskim čovjekom:
- „Probat ću, zašto ne bih probao! Čuo sam da su školjke ukusne pa ću probati !“ Kako se Vučković volio povoditi za svojim šefovima (pa ma tko oni bili!), ispravi se pa reče: „Pa onda ću probati i ja.“
Pođoh u more i zaplivah prema nekim hridima. Plivajući prema tim hridima, mimoilazio sam se sa Kinezima koji su se vraćali sa svojim ulovima vukući ili gurajući svoj natovareni „brod“, kolut iz kojeg je u more visjela mreža puna školjaka. Jedan od njih je bio ružno izgreban po prsima i podosta krvav. Očito, iznenadio ga je val i bacio na rub oštre hridi pa se tu izgrebao. Znači, trebam biti oprezan da ne doživim isto ! Na kojih dvjestotinjak metara od obale i plivajući iznad mora dubokog od dvadesetak do tridesetak metara, približim se jednoj hridi koja se s morskog dna izdizala vertikalno. Jedan uski bok joj je izvirivao iz mora od desetak centimetara do ispod jednog metra. A onda je u sredini bio kao neki obli jarak kao da je to korito nekog potoka čije je dno uz sadašnju oseku bilo duboko oko metar i dvadeset centimetara. To je korito bilo širine od metra do metra i po. Onda se izdizao meni lijevi bok ovog korita čija stijena je ostajala desetak centimetara ispod razine mora ili se na vršcima tek malo pomaljala iz vode i to kad bi se val spustio. I, dok na prilazu toj hridi nisam osjećao neku jaču morsku struju, u ovom koritu stujanje vode je bilo znatno pa sam se trebao odupirati da me voda ne izbaci iz tog korita. Sva je stijena bila prekrivena školjkama i osjećao sam lagani strah da me neki val ne nabaci na grubu stijenu ili da neopreznim i naglim pokretom nogom ne rasparam stopalo ili koljeno na oštrice dagnji. Koliko se čvrsto drže za stijenu ? Malo zaronih. Školjke su bile toliko guste da pojedinačnu nije ni bilo moguće uhvatiti. Zahvatih rukom što i kako sam mogao a ono, dosta lagano, otrgne se cijeli grozd školjaka jer su bile više uhvaćene jedna za drugu nego li za samu stijenu. Sa možda pet do šest otrgnutih takvih grozdova napunih svoju vrećicu i sa oko 4 kg dagnji izvučem se iz ovog korita na slobodno more i zaplivam natrag prema kraju. Dođoh k svome društvu. Uskoro nam priđe jedan Kinez koji je govorio engleski i počne objašnjavati da sam ja donio relativno male školjke. Pokazivao je prema drugim hridima i govorio da sutamo školjke veće. Joža i Vučković se odluče da će zajedno otplivati na te hridi i donijeti druge, veće školjke. Ove moje pretresemo u nekakvu mrežicu koju je imao Joža pa njih dvojica uzmu istu vrećicu koju sam prije ja imao i pođu prema tim drugim hridima isto udaljenim oko dvjestotinjak metara od obale ali u drugom smjeru. Stvarno su se vratili sa isto tako oko 4 kg dagnji, nešto većih od onih mojih.
- „Dečki, ovoliko će nam biti previše, ne ćemo ih ni moći skuhati a ni pojesti. Da jedne školjke tu nekome poklonimo?“ – oglasim se ja.
- „Da, nema smisla da propadnu a toliki su ih Kinezi željni ! Nego, daj da vidimo kome bismo ih mogli pokloniti !“ prihvati Joža.
Počesmo promatrati po plaži. Uočismo jednu mladu majku koja je na plaži bila sa niti dvogodišnjom kćeri. Kao ni većina drugih Kineza, sigurno baš nije bila presita pa je, ne udaljavajući se previše od svog djeteta, u plićaku odgrnjala oblutke ne bi li slučajno ispod kojeg od njih našla koju skrivenu školjku. Jasno, gdje je puno kupača, školjke se poberu prije nego dospiju i narasti ! Poslije smo vidjeli da je kod „svog mjesta“ uz dijete imala tri omanje dagnje – to je bilo sve što je uspjela naći. –„Da ih damo njoj ?“ – upita Joža pokazujući u nju.
- „Slažemo se daj ih njoj, ima i dijete i dobro će joj doći“, prihvatimo prijedlog Jože.
„Osim toga je i zgodna mačka“, dometne Bruno.
dalje>>> 

Priča o zbrinjavanju jedne izbjegličke obitelji u Zagrebu
MARGITIĆ ZDRAVKO
R O Đ E N D A N
- izdvojeni odlomak iz priče -
Kroz sat vremena dolazi Regina, tridesetpetgodišnja punašnija žena s naočalama, sa Violetom, devetogodišnjom krupnijom djevojčicom. Početak je listopada 1991. godine, a obje su lako odjevene, primjerenije za kraj kolovoza nego za nastupajuću jesen. Djevojčica je ozbiljna, pomalo i umorna. Povučena je i škrta na riječima. Nije se dala na mamu, koja nastupa otvoreno i slobodno.
-"Mi smo sada izbjeglice u Zagrebu. Zasad sam kod Galje. Sutra prelazim kod muževljeve sestre."
Nudimo ih sokom i keksima. Ljudmila stavlja na štednjak čajnik sa vodom. Violeta pođe u sobu s Tanjom, mojom trinaestgodišnjom kćerkom. Kontakt ne uspostavljaju, svaka gleda svoju knjigu. Ne pomaže ni puštanje kunića s balkona u sobu. U kuhinji za stolom sjedimo Regina, Ljudmila i ja. Žene uzajamno izmjenjuju komplimente:
-"Znaš, a ništa se nisi izmijenila!"
-"Znaš, nisi ni ti!"
To, što su obje natovarile deset novih godina, a jedna i deset novih kilograma, druga i svih petnaest, nijedna "ne primjećuje". Slatko malo samozavaravanje!
dalje>>>

Topla priča sa lijepe ali siromašne Kube
MARGITIĆ ZDRAVKO
ANITA
- izdvojeni odlomak -

Havana. Pola jedan je poslijepodne vrućeg rujanskog dana 1995.g. Vozim se kolima s posla na ručak. Dok na križanju čekam da se iz Sedamdesete ulice ubacim u Petu aveniju (po kojoj teče jak promet, a semafor ne radi) spazih da u mom smjeru stopira sredovječna žena sa trogodišnjom djevojčicom. Odlučih ih primiti u kola pa u Petoj aveniji stanem kraj njih. One uđu i sjedaju na stražnja sjedala. Gospođa mi odmah veli na ruskom jeziku:
-"Hvala što ste nam stali."
Malo me iznenadilo što mi se odmah obratila ruskim jezikom. Rijetki su Kubanci koji se njime mogu služiti, a i ti to nerado čine. I Rusi koji žive u Havani i znaju španjolski, ako nisu u poznatom si društvu sunarodnjaka, izbjegavaju da se služe svojim jezikom. Ja ruski govorim dobro, dok se španjolskim služim tek za nuždu, pa mi je udobnije kad s nekim razgovaram na ruskom jeziku. Shvatio sam da je putnica Ruskinja. Upitah je:
-"Jeste li se ranije već vozili samnom?"
-"Ne", odgovori mi ona.
dalje>>>

Autor nam donosi priču koja na pomalo satiričan način kazuje kako se radilo i upravljalo firmom "Grom" prije u doba socijalizma i danas u doba liberalnog kapitalizma.

MARGITIĆ ZDRAVKO
Priznanja
- izdvojeni odlomak -

Kod nas se uvijek pričalo da imamo jako dinamičan razvoj pa zato brzo pretičemo stanje društvenih odnosa. Kako mi nismo bili konzervativni, to smo često mijenjali organizacione oblike kako bi oni bili u skladu s postignutim stupnjem dostignutih društvenih odnosa !
U tom burnnom razvoju osamostalili smo se iz zajednice "DRUGE TAMNICE NARODA", proglasili "NOVI KAPITALIZAM" i izvršili vrlo uspješnu "PRIVATIZACIJU". Konstruirali smo "LOKOMOTIVU" od 200 "vodećih obitelji" koje će zemlju "odvući u blagostanje", kako je to u mnogo navrata objašnjavao mali genij, VELIKI PRVI PREDSJEDNIK, ma što predsjednik, DRŽAVNI POGLAVAR, VRHOVNIK, DRUGI OTAC DOMOVINE. A tih "200 vodećih obitelji" prvi su dio svog zadatka i te kako uspješno obavile - same su ušle u blagostanje !
dalje>>>