Ulica Mrzljak tangenta koja dodiruje, spaja i razdvaja markuševečki mikrokosmos.
Piše Zvonko Šimunjak /05.02.2012./
O ulici Mrzljak se pisalo već više puta. Ivan i Nada se prošetali njome, Zvjezdana i Ivan su njome krenuli prema Puntijarki, a i Ivka se zadnji put javila sa svojim dojmovima. Pa si mislim: „Pa hajde da i ja napišem nešto o toj „mojoj“ ulici. Pokazat ću Vam je onakvu kakvu su je vidjeli Ivan i Zvjezdana, kakvu ju je doživjela Ivka, kako sam je ja doživio i vidio u mome djetinjstvu i kakve osjećaje ona u meni budi.Kad je milicija, poslije neke intervencije u restauraciji, pitala Štefa Pilatuša- Kranjca: „Gdje on stanuje“? Rekao im je: „Tam de se obloki sa sekirama pereju“. „Dobro kad je tako, a nemaš ličnu kartu onda te moramo sa sobom povesti“. Tako je Štef završo na stanici u Dubravi, a ulica Mrzljak je dobila, možda i ne baš neprimjeran, epitet svoje opstojnosti. Ima u tome puno istine. Navest ću neke primjerke iz ulice Mrzljak, svoje neposredne sredine.
Početkom 90-tih u jednoj masovnoj tučnjavi ubijen je iz revolverskog hica jedan čovjek. Sredinom 90-tih jedan nesretno zaljubljeni momak bombom je raznio sebe i svoju ljubavnicu. Sredinom 70-tih je jedan domaći zet sa „pajserom“ napao moga oca kod „Ceperekove škarpe“. Da nije bilo Vjekoslava Kobasića - Vjeke i njegovog brata Drageca - Brade otac ne bi sigurno doživo daljnjih 20 godina. Nisam im se nikad na tome zahvalio pa to činim sada. Hvala Vam dečki. Otac je zaklinjao mene i brata da se ne osvetimo za taj čin.
Ili, ne tako davno prije sedam godina pretučena je moja mati, 82-godišnja starica. Pretukla ju je 35 godina mlađa žena. Dobro, može se kazati, pokarale su se babe i za lasi se zvlekle, kako je to znalo biti i nikom ništa. Međutim mati je završila mjesec dana u bolnici i od onda se više nije nikad prav oporavila.
Možete si misliti kako mi je bilo kad sam čulo o tome, ovdje u dalekom svijetu, a kad su mi rekli da su okolni susjedi došli i „gafali“ kako se babe kefaju, i da niko nije priskočo da ih razdvoji. To su moje strine i tete, pajdaši, rod. Svi me znaju i ja njih znam. Tek kad je Anka Rojžičina došla, a mati je ležala na zemlji podigla ju je i odvela u hižu. Hvala ti Anka.
Da mislite si sad, koji je to primitivizam, koja je to dubina ljudske pokvarenosti. Dublje čovjek ne može propasti. Može, uvjeravam Vas da može. Na sudu je jedan od gafera izjavio da je moj brat Branko istukao svoju mamu. Branko da je digao ruku na svoju mater? Znam prije bi si ju odsjekao nego to učinio.
Da to je dubina iz koje nema povratka, gdje ni Bog nije predvidio pokajanje. Ali oni to nisu shvatili; Misle da je to onaj isti Bog koji je prije 2000 godina žrtvovao svoga sina za oprost ljudskih grijeha. Ne i Bog je u međuvremenu naučio svoju lekciju, uvidio i kažnjavao je i kaznit će one koji se kriju u njegovom hramu, a van njega čine nepravdu koju je papa Grgur svrstao u smrtne grijehe. Da to je jedna strana ulice Mrzljak / Sitari, a onu drugu pogledajte si na slikama ovdje>>>.
Vaš Zvonko Šimunjak
Zvonko Šimunjak - Susret
s prošlošću -
1912. godina kad se rodil gospon Dokuš
Piše Zvonko Šimunjak /22.01. 2012/
Piše Zvonko Šimunjak /08.01./2012/
Zbirka pjesama „POPIEVKE“ od Vlade Ciglenečkog starijeg obrađena je od dr. Đurđice Fučkan i Branka Kobasića Črnog. Njima se Vlado Ciglenečki st. slijedećim riječima zahvaljuje.
Citat:
Savelikim zadovoljstvom zahvaljujem se,
na pomoći pri uređivanju pjesama ove moje zbirke,
gospođi dr. Đurđici Fučkan i
gospodinu Branku Kobasiću Črnumu.
Sa zahvalnošču i poštovanjem...
...VladimirCiglenečki st.
U Markuševcu 2004
I ja se zahvaljujem gore spomenutoj gospodi; Bez njihovog truda sve ove pjesme ne bi se našle zajedno u ovoj opsežnoj zbirci. Branko Kobasić Črni napisao je i kratku Ciglenečkovu biografiju, napravio lijepi presjek Ciglenečkove poezije svrstavši je u domoljubno - povjesničarsku, spiritualno – realističku koju čovjek sa zadovoljstvom čita.
Moj pristup Ciglenečkovoj poeziji nije intelektualan već sentimentalno – nostalgičan i u njoj vidim našeg čovjeka kao dio prekrasnog markuševečkog krajolika. Taj čovjek, težak, svojim žuljevitim rukama obrađuje svoje brege i svojim znojem ih natapa. On se zna i razveseliti, si zapopevati i svoju radost sa pajdašima podijeliti, a u crkvi sa Bogom utjehu naći. Svaka Ciglenečkova pjesma je jedan isječak Markuševačke svkodnevnice, davnih njegovih pa i mojih vremena.
Želja mi je da doživite Ciglenečkog onako kako sam ga ja doživio. Smireno, lagano, veselo. On poezijom momenta oslikava svoja viđanja. Od par riječi nastaje rima koja vas ponese kroz Vaš kraj među Vaše pretke.
Zastanite, predahnite, oslušnite ih. Kad bih Ciglenečkog „preveo“ na „književnu kajkavštinu“ mjesto bi mu bilo odmah do Domjanića, ali on bi onda izgubio svoju autentičnost, svoje ŠIMUNSKO u sebi.
Ciglenečkovu biografiju iz pera Branka Kobasića možete pročitati u rubrici „Portreti naših mještana“
Vaš Zvonko Šimunjak
Prava zima
Božič,
Stare i Nuove Ljaete
I Sveta Tri Kralja
Zima jae prava.
Bielae pauljicae snega
Pumale curiju s'naeba,
Pukrivaju zaemlju žutu
I ljivadu pustu.
Krovi črljaeni
sadt su pustalji
i bieli i kristalni.
Veter vija vijavicu,
Udt snaega diela pijavicu.
U kosti sae zavlači zima
Alji naebu došla tam
'de tuopluga ognjišča ima.
Ona dujdae
udt Sljemena planinae
i spušča sae u kutljinae.
Zaležujae riekae i putokae
I prkosi s'ima ki nae znaju
Kuj jae prava zima.
A prava zima jae
kadt sae laed sekiru razbija,
na maeljini kadt sae kutači zalaediju
i nikak maelju u žakljae ne pšsčaju.
Tičicae malae tužne cvrkutaju,
Jaka zima paerje im laedi.
Mnuogae sae zanaviek smire
I udt tae prave, veljikae zime sae smrznaeju.
VladoCiglenečki st.
Muoj zavičaj
Kadt puglaedam, iz daljinae,
Prek našae Savae milae,
U te našse zaelaene guorje
taere sae dižae visoke u visinae,
Čini mi sae da su pu naejnji brežuljki zraslae,
nekakvae veljikae, črljaenae gljivae.
Alji, kadt vaeč prijdaem neke bljiže,
Vidim da su te našae,
pravae pravfcatae, prigurskae hižae.
I baš tu, na krilu tae ljiepae gorae,
Pučiva Markuševec, drage saele moje.
Gore visoke u gore, putoki žuboriju
A delje niže pupievkae sae oriju...
Te pupievaju mladae pastiricae
Uz pratnju dumačae tamburicae
A čujaeju sae i milji tiči kak kličaeju.
Te jae Prigurje naše s'ae u zaelaenju
Taere u pupievke živi, cviejtju i vaesaelju.
Vrh tae ljiepae gorae, taeri Sljeme sae zovae,
brigujae sae za sokolae svojae.
Strielae kadt zapucaju jaeka sae pu saem čujae
Alji Sljeme ni tudt strielae nigdar ne podrhtujae.
Naše Sljeme u sveam krilu čuva
I saele i hižicae udt velikae sniežnae vijavicae.
Ta naša divna gora, nam dajae pune čistuga zraka
I zate pri nami ima pune zdravuga puka, raedum veseljaka.
Tu pudt Sljemena em jae i hižica moja, muoj dragi duom
I moje Prigurje zaelaene, maene najdrakši hrvatski kraj.
Prigurje jae te ljiepe.. muoj dragi zavičaj.
VladoCiglenečki st.
Sjećanje na Vidu Ročića
Piše Zvonko ŠImunjak /28.12.2011./
Vijest o smrti Vide Ročića pročitao sam ovdje na blogu.
Umro je NAŠ ČOVJEK, VIDA ROČIĆ, NAŠE GORE LIST otkinut sa domaćeg hrasta, odnešen je laganim povjetarcem sa Zrnetine spram širom otvorenih rajskih vrata. Neka počiva u miru Božjem.
Da on je zaslužio Raj; Bio je dobročinitelj svog rodnog kraja. I meni je učinio dobro, uslugu kad sam ga zamolio da mi pomogne u jednoj malo zakompliciranoj situaciji.
Ali najprije da se vratim u Trnavu krajem pedesetih kada sam kao mali dečec često bil na Meračama, na našoj velikoj oranici kraj Idine gostione. Nitko se danas ne sječa Ide, gostioničara sa Merača, dobrog i veselog čovjeka. „Možeš se igrati na biljaru, al pazi da filc ne zadereš“ znal mi je reči kad sam došel kod njega u gostionu, jer mi je vani postalo dosadno. Imali smo uvijek puno težaka kojima se morala nositi hrana od doma ili pak voda sa zdenca kod Horvatiča.
Kukuruz se moral okapat pa onda brati. Posla kroz cijelo ljeto. Kad je bila zasijana pšenica onda se želo; vezalo se snoplje i sve se vozilo kod Čopca u Slanovec na dreš. Nezaboravni doživljaj za malog dečeca koji se u sve pačal i sve je štel videti i po semu prčkati. Kad nije bilo posla za mene onda sam otišel do Vidovičevog melina ili pak gore uz brijeg do Vidović Franje ili Josipa. Ako njih nije bilo, tražil sam po potoku crne potočne rakove. Tak sam uz potok znal dojti do Prkusove hiže. Sa mamom sam ponekad svratil kod njih jer je Draga Prkusova njena sestrična. Prešel sam koji put i kod Komušara. Ispred njegve kovačnice je navek bilo veselo. Furingaši sa konjskim zapregama. Nekim konjima je Komušar obnavljal potkove, a drugi su zastali da popričaju ili da si žlajfu poprave ak su išli preko Meducina za Markuševec.. Znalo se tu najti dobro društvo sa Tomcem i drugim domaćim zafrkantima. Moj otac i sam veliki zafrkant, znal je kod Ide uzeti litru vina i otiči do Komušara. I ja sam obavezno bil sa njim. Dok su oni vani nazdravljali gemištima ja sam se igral u kovačnici. Ponekad sam zagazil na mjeh da se vatra ne ugasi. Moj školski kolega Ivan Lakota čija je hiža bila odmah do kovačnice ili Šimek Vilim, nezaboravni Smuta, Željko Horvatić i još puno, puno drugih dečki je bilo tu. Svi smo se znali i bili si dobri.
I tak jednog protuljeta kad se kukuruz okapal, skupljal sam drač iza težaka. Umoril sam se pa sam si malo prilegel na mejašu prema Simbukovoj livadi. Sunce je dobro grijalo, ali zemlja je još bila hladna. Zaspal sam. Mora da sam dosta dugo spaval, na goloj zemlji, jer kad sam se probudil sa strašnom glavoboljom, težaki su več skoro bili gotovi. Moja vriska je bila toliko prodorna da su svi dotrčali do mene. Nisu znali što je sa mnom, zbog čega vrištim, skačem, valjam se po zemlji; Onda jedan veli: „Mojsti ga je kača grizla!“ I razletjeli se ljudi po kukuruzu i livadi tražeči zmiju. Drugi me pak pregledali od glave do pete da nađu ugrizno mjesto. Nema kače, nema ugriza, a moja vriska ne prestaje. Uzela me mati na ruke i trči sa mnom na cestu pa prema Prkusovoj hiži. Mati je bila sva u strahu. Prije par ljet umrlo joj je malo dijete; Sin Videk samo par mjeseci star.
U prizemlju Prkusove kiže bila je ambulanta. Jedina ambulanta u cijelom Markuševcu. Doktor me odmah primi. „Prvo mu moram dati sirupa da se smiri“. Sirup je bil sladak ko med. Normalno se daval na žljičice, al meni ga je natočil u čašu. „Temperatura je povišena, ali još nije kritična, morate mu stalno merit temperaturu. Imate li toplomjer?“ „Nemame mi, al ga ima sused“ veli mati.
Prije je selo bila jedna velika zajednica. Uglavnom su susjedi bili i rod. U nevolji su se pomagali, a iz dosade se svađali. Tak i sad; Kad su čuli da sam betežen došli su svi da mi pomognu. Svaki je imal neki prijedlog kak bi bilo najbolje da se napravi. Strine su rekle da su mi mojsti vureke dali, kak sam stalne okulu hojdil. „Nek mu Dora vureke prelije. Se nigdar nezna“. Jedne su bile za tople obloge, druge pak za hladne. Trejta veli da bi bile dobre da mu se i rog dene kad ga tak jake glava boli. Tee mu je zbog veelikog pritisak vu glave. Onda su se ipak dogovorile da mi glavu zamotaju u vruče ručnike, a na noge i želudec mi stavljale mrzle obloge. Stric Kršić je donesel toplomjer; I sa posijama su me mazale a strina Dora mi je vureke prelijvala.
Najprije je mati morala donijeti ugljena, luka i rakije. Z rakijom su me masirale, a strina Dora je zakipela vodu stavila u nju ugljen i luk i počela prelijevati tu tekućinu iz šalice u šalicu pri tom govorila:
Ja deelam ove vureke svoju mrečju i z Božju pomočju.
Vureki, čes te muški ili ženski, zmoju rečju, Božju pomočju i Majčice Božje močju, ojte van z Zvonkeca Šimunja kuvuga tiela!
Tak su mene moje strine i tece zlječile. Nisam moral ići u bolnicu i preživjel sam sve coprničke obrede. Ipak od onda mi je ostala velika osjetljivost glave na hladnoću i strašni napadaji migrene.
Prošlo je puno let od te moje kalvarije kad sam se kao dvadesetogodišnjak uputil pješice u Tnavu u ured „pp MAKSIMIRA“. Dogovoril sam se sa Kobasićem, ocem od Dugoga, da dojdem kod njega u ured i da će mi on napisati potvrdu kaj je trebam za Njemačku. Popnem se ja na prvi kat, javim se kod sekretarice velim joj tko sam i da trebam druga Kobasića. „A ti si Šimunjak!“ čujem iza svojih leđa. „Uđi kod mene, rekel mi je Kobasić da češ doći. On je moral otići na sastanak u Sesvete“. Bil je to Vida Ročić zvan Prkus. Direktor „PP Maksimira“. Sjeli se mi u fotelje kraj njegovog šrajbtiša i sekretarica nam donese kavu. „Daj ispričaj mi što to trebaš i zašto“
Počnem ja pričat da sam bil u Njemačkoj tri mjeseca kod svojeg šogora i sestre. Oni gore imaju svoj restoran. Vid mi je rekel da zna mog šogora Mirka Tota, Ješka. Dobar je on dečko. „Još je mlad i što već ima svoj restoran?“ „Da, imaju restoran i oni bi mi zriktali papire da radim kod njih. Ali Nijemci primaju samo ljude iz gastronomije konobare, kuhare, a ja sam strojarski tehničar“. „Pa kao strojarski tehničar možeš odmah kod nas počet radit pa ne moraš ići u Njemačku“ veli mi Vid.
„Ne, ne radi se da ja nemam posla. Ja sam radil kod ZET-a“. Nisam mu htjel ispričati da sam si ja u ZETu uzimal dopust po svom nahodjenju. Da sam si za turneju po Mađarskoj uzel pet tjedana dopusta bez da sam nekome rekel da idem na dopust i kad ću se vratiti. Cijeli ZET je pričal viceve o tome. Najprije su pričali kak sam ja bil biran u upravni odbor Omladinske organizacije ZETa. Pa kad su pitali tko je protiv toga da mene biraju onda sam se samo ja digel i rekel sam da sam ja protiv. To je bila tema mjeseca. Svi su za to znali od tramvajca do direktora.
„Znam ja direktora ZETa, vidjamo se mi u Gradskoj komori“ veli meni drug Ročić. Nisam ni sanjal da ću još ipak morat ići na razgovor sa direktorom ZETA, jer sam i od njih trebal potvrdu i da ću mu tom prilikom prenijeti Ročićeve pozdrave.
„Znači ti si nepokolebiv u svojem odlasku za Njemačku. Koliko sam razumjel ti trebaš potvrdu da si konobar ili kuhar?“. Ne dosta bi mi bilo da mi date potvrdu da sam radil kao priučeni radnik u ugostiteljstvu. Nijemcima ne treba diploma oni samo hoće vidjet da znaš radit. „Dobro to neće biti problem. Si bio u vojsci?“ „Jesam, godinu i pol“. „Dobro onda ćemo napisat da si tu godinu i pol radil kod nas za šankom“.
Bio je to moj zadnji susret sa Vidom Ročićem Prkusom.
Eto tako u mojoj biografiji ne piše da sam bil u vojsci, več da sam godinu i pol radil za šankom u pp MAKSIMURU. Ima u tome i neke istine. Razlika je samo u tome kaj sam bil s druge strane šanka.
A kako sam prikupio ostale papire za odlazak u Njemačku i kako sam se nakon pet mjeseci ponovo pojavio u ZETu ispričat ču vam u jedoj drugoj priči.
Vaš Zvonko Šimunjak
Vlado Ciglenečki stariji / 2. dio
Piše Zvonko Šimunjak /17.12.2011./
Prošlo je par dana od mog susreta sa Vladom Ciglenečkim mlađim. Napokon sam našao vremena da si pospremim donešene stvari iz Hrvatske. Među tim stvarima je i skripta pjesama Vladinog oca. Pogledam malo bolje i vidim naslovnica, odnosno način ispisivanja naših kajkavskih riječi na naslovnici mi je malo neobičan
„Siećanja na praešlust / POPIEVKE“
Uzmem je u ruke, prolistam i počnem čitat. Nije išlo glatko. Kod nekih sam riječi morao zastat i čitati ih dva tri puta. Poezija se piše za dušu. Ona je dobra ako vas dirne, a dirnuti vas može samo onda ako sadržajem zaokupi vaše misli i isključi svijet oko vas. Nešto nije u redu sa našim „šimunskim“ riječima. Moram otkriti tajnu.
E onda skužim ciglenečkovu genijalnost:
Hrvatskim se književnim pismom ne može pisati prava kajkavština pa Ciglenečki primjenjuje pravila njemačke gramatike i izgovora. Ciglenečki piše na primjer / Kadt puglaedam / kad pogledam za tvrdi kajkavski „t“ upotrebljava složenicu „dt“ što je pravilo u njemačkoj gramatici. Za produženi kajkavski „e“ piše sa „ae“ što je isto pravilo njemačke gramatike kada na tipkovnici nema samoglasnika „ä“. Evo još primjera: Nekakvae / nekakve / nekakvä, Gljivae / gljive / gljivä
Da provjerim kakao će te riječi pročitati jedan Nijemac, napišem ih na papirić i dadem jednom kolegi u uredu da ih pročita na glas. Već kod prvog čitanja mi je bilo kao da čujem našeg Prigorca da izgovara te riječi.
Kajkavštinu sam usisal sa majčinim mlijekom, a pravopis njemačke gramatike mi je svakodnevnica, daljnje čitanje je za mene bio pravi užitak. Sa svakom novom kiticom u meni raste ljutnja na Ciglenečkog. Ljutnja što mi je uskratio tu medicu, gvirc kajkavske riječi iz njegovih usta.
Ljutnja na one „gore“ koji „navodno“ ne vole Ciglenečkog, jer je bio član KP-a. Zar je to moguće?... Da je drugačije političko uvjerenje, danas u 21. stoljeću, neoprostiv grijeh. Da se čovjeku, koji je uvijek bio čovjek, uskrati priznanje, njemu kao individumu i njegovom djelu, kao dijelu kulturnog stvaralaštva našeg kraja.
U kakvom to sumraku žive ljudi takovog svjetonazorja? Zar ih sunce slobode riječi i slova još nije ozračilo? Zar ne shvaćaju da politički neistomišljenici nisu neprijatelji već samo protivnici u jednoj igri koja se zove demokracija?
Što ti ljudi znaju o komunizmu kao ideologiji koja je zloupotrebljena i kao diktatura proleterijata doživjela svoju primjenu? Nisu svi komunisti bili zločinci niti izdajice svoje domovine. Isto tako nisu svi HDZ-ovci lopovi ili pak heroji Domovinskog rata. Njihova mentalna inertnost je veliki problem hrvatskog društva.
Zatajiti, odbaciti svojega čovjeka intelektualca, domoljuba koji je otvorio srce i ispjevao odu svom rodnom kraju. Ciglenečki nije opljačkao državu ni narod, nije se obogatio. Umro je kao siromašni penzioner, čistog srca i savjesti.
Ciglenečki nije išao u crkvu, ali iz njegovih pjesama zvoni pobožnost svetošimunskim zvonima.
Zvono crkve moje
Zvono crkve moje
Svako me jutro rano budi,
U podne jelo blagoslovi,
A na večeru spavanku zvoni.
Kada čujem zvono čučersko,
zvono remetsko ili zvono gračansko
gospođi dr. Đurđici Fučkan i
gospodinu Branku Kobasiću Črnumu.
Sa zahvalnošču i poštovanjem...
...VladimirCiglenečki st.
U Markuševcu 2004
I ja se zahvaljujem gore spomenutoj gospodi; Bez njihovog truda sve ove pjesme ne bi se našle zajedno u ovoj opsežnoj zbirci. Branko Kobasić Črni napisao je i kratku Ciglenečkovu biografiju, napravio lijepi presjek Ciglenečkove poezije svrstavši je u domoljubno - povjesničarsku, spiritualno – realističku koju čovjek sa zadovoljstvom čita.
Moj pristup Ciglenečkovoj poeziji nije intelektualan već sentimentalno – nostalgičan i u njoj vidim našeg čovjeka kao dio prekrasnog markuševečkog krajolika. Taj čovjek, težak, svojim žuljevitim rukama obrađuje svoje brege i svojim znojem ih natapa. On se zna i razveseliti, si zapopevati i svoju radost sa pajdašima podijeliti, a u crkvi sa Bogom utjehu naći. Svaka Ciglenečkova pjesma je jedan isječak Markuševačke svkodnevnice, davnih njegovih pa i mojih vremena.
Želja mi je da doživite Ciglenečkog onako kako sam ga ja doživio. Smireno, lagano, veselo. On poezijom momenta oslikava svoja viđanja. Od par riječi nastaje rima koja vas ponese kroz Vaš kraj među Vaše pretke.
Zastanite, predahnite, oslušnite ih. Kad bih Ciglenečkog „preveo“ na „književnu kajkavštinu“ mjesto bi mu bilo odmah do Domjanića, ali on bi onda izgubio svoju autentičnost, svoje ŠIMUNSKO u sebi.
Ciglenečkovu biografiju iz pera Branka Kobasića možete pročitati u rubrici „Portreti naših mještana“
Vaš Zvonko Šimunjak
Prava zima
Božič,
Stare i Nuove Ljaete
I Sveta Tri Kralja
Zima jae prava.
Bielae pauljicae snega
Pumale curiju s'naeba,
Pukrivaju zaemlju žutu
I ljivadu pustu.
Krovi črljaeni
sadt su pustalji
i bieli i kristalni.
Veter vija vijavicu,
Udt snaega diela pijavicu.
U kosti sae zavlači zima
Alji naebu došla tam
'de tuopluga ognjišča ima.
Ona dujdae
udt Sljemena planinae
i spušča sae u kutljinae.
Zaležujae riekae i putokae
I prkosi s'ima ki nae znaju
Kuj jae prava zima.
A prava zima jae
kadt sae laed sekiru razbija,
na maeljini kadt sae kutači zalaediju
i nikak maelju u žakljae ne pšsčaju.
Tičicae malae tužne cvrkutaju,
Jaka zima paerje im laedi.
Mnuogae sae zanaviek smire
I udt tae prave, veljikae zime sae smrznaeju.
VladoCiglenečki st.
Muoj zavičaj
Kadt puglaedam, iz daljinae,
Prek našae Savae milae,
U te našse zaelaene guorje
taere sae dižae visoke u visinae,
Čini mi sae da su pu naejnji brežuljki zraslae,
nekakvae veljikae, črljaenae gljivae.
Alji, kadt vaeč prijdaem neke bljiže,
Vidim da su te našae,
pravae pravfcatae, prigurskae hižae.
I baš tu, na krilu tae ljiepae gorae,
Pučiva Markuševec, drage saele moje.
Gore visoke u gore, putoki žuboriju
A delje niže pupievkae sae oriju...
Te pupievaju mladae pastiricae
Uz pratnju dumačae tamburicae
A čujaeju sae i milji tiči kak kličaeju.
Te jae Prigurje naše s'ae u zaelaenju
Taere u pupievke živi, cviejtju i vaesaelju.
Vrh tae ljiepae gorae, taeri Sljeme sae zovae,
brigujae sae za sokolae svojae.
Strielae kadt zapucaju jaeka sae pu saem čujae
Alji Sljeme ni tudt strielae nigdar ne podrhtujae.
Naše Sljeme u sveam krilu čuva
I saele i hižicae udt velikae sniežnae vijavicae.
Ta naša divna gora, nam dajae pune čistuga zraka
I zate pri nami ima pune zdravuga puka, raedum veseljaka.
Tu pudt Sljemena em jae i hižica moja, muoj dragi duom
I moje Prigurje zaelaene, maene najdrakši hrvatski kraj.
Prigurje jae te ljiepe.. muoj dragi zavičaj.
VladoCiglenečki st.
Sjećanje na Vidu Ročića
Piše Zvonko ŠImunjak /28.12.2011./
 |
| Vid Ročić (u sredini) u mlađim danima |
Umro je NAŠ ČOVJEK, VIDA ROČIĆ, NAŠE GORE LIST otkinut sa domaćeg hrasta, odnešen je laganim povjetarcem sa Zrnetine spram širom otvorenih rajskih vrata. Neka počiva u miru Božjem.
Da on je zaslužio Raj; Bio je dobročinitelj svog rodnog kraja. I meni je učinio dobro, uslugu kad sam ga zamolio da mi pomogne u jednoj malo zakompliciranoj situaciji.
Ali najprije da se vratim u Trnavu krajem pedesetih kada sam kao mali dečec često bil na Meračama, na našoj velikoj oranici kraj Idine gostione. Nitko se danas ne sječa Ide, gostioničara sa Merača, dobrog i veselog čovjeka. „Možeš se igrati na biljaru, al pazi da filc ne zadereš“ znal mi je reči kad sam došel kod njega u gostionu, jer mi je vani postalo dosadno. Imali smo uvijek puno težaka kojima se morala nositi hrana od doma ili pak voda sa zdenca kod Horvatiča.
Kukuruz se moral okapat pa onda brati. Posla kroz cijelo ljeto. Kad je bila zasijana pšenica onda se želo; vezalo se snoplje i sve se vozilo kod Čopca u Slanovec na dreš. Nezaboravni doživljaj za malog dečeca koji se u sve pačal i sve je štel videti i po semu prčkati. Kad nije bilo posla za mene onda sam otišel do Vidovičevog melina ili pak gore uz brijeg do Vidović Franje ili Josipa. Ako njih nije bilo, tražil sam po potoku crne potočne rakove. Tak sam uz potok znal dojti do Prkusove hiže. Sa mamom sam ponekad svratil kod njih jer je Draga Prkusova njena sestrična. Prešel sam koji put i kod Komušara. Ispred njegve kovačnice je navek bilo veselo. Furingaši sa konjskim zapregama. Nekim konjima je Komušar obnavljal potkove, a drugi su zastali da popričaju ili da si žlajfu poprave ak su išli preko Meducina za Markuševec.. Znalo se tu najti dobro društvo sa Tomcem i drugim domaćim zafrkantima. Moj otac i sam veliki zafrkant, znal je kod Ide uzeti litru vina i otiči do Komušara. I ja sam obavezno bil sa njim. Dok su oni vani nazdravljali gemištima ja sam se igral u kovačnici. Ponekad sam zagazil na mjeh da se vatra ne ugasi. Moj školski kolega Ivan Lakota čija je hiža bila odmah do kovačnice ili Šimek Vilim, nezaboravni Smuta, Željko Horvatić i još puno, puno drugih dečki je bilo tu. Svi smo se znali i bili si dobri.
I tak jednog protuljeta kad se kukuruz okapal, skupljal sam drač iza težaka. Umoril sam se pa sam si malo prilegel na mejašu prema Simbukovoj livadi. Sunce je dobro grijalo, ali zemlja je još bila hladna. Zaspal sam. Mora da sam dosta dugo spaval, na goloj zemlji, jer kad sam se probudil sa strašnom glavoboljom, težaki su več skoro bili gotovi. Moja vriska je bila toliko prodorna da su svi dotrčali do mene. Nisu znali što je sa mnom, zbog čega vrištim, skačem, valjam se po zemlji; Onda jedan veli: „Mojsti ga je kača grizla!“ I razletjeli se ljudi po kukuruzu i livadi tražeči zmiju. Drugi me pak pregledali od glave do pete da nađu ugrizno mjesto. Nema kače, nema ugriza, a moja vriska ne prestaje. Uzela me mati na ruke i trči sa mnom na cestu pa prema Prkusovoj hiži. Mati je bila sva u strahu. Prije par ljet umrlo joj je malo dijete; Sin Videk samo par mjeseci star.
U prizemlju Prkusove kiže bila je ambulanta. Jedina ambulanta u cijelom Markuševcu. Doktor me odmah primi. „Prvo mu moram dati sirupa da se smiri“. Sirup je bil sladak ko med. Normalno se daval na žljičice, al meni ga je natočil u čašu. „Temperatura je povišena, ali još nije kritična, morate mu stalno merit temperaturu. Imate li toplomjer?“ „Nemame mi, al ga ima sused“ veli mati.
Prije je selo bila jedna velika zajednica. Uglavnom su susjedi bili i rod. U nevolji su se pomagali, a iz dosade se svađali. Tak i sad; Kad su čuli da sam betežen došli su svi da mi pomognu. Svaki je imal neki prijedlog kak bi bilo najbolje da se napravi. Strine su rekle da su mi mojsti vureke dali, kak sam stalne okulu hojdil. „Nek mu Dora vureke prelije. Se nigdar nezna“. Jedne su bile za tople obloge, druge pak za hladne. Trejta veli da bi bile dobre da mu se i rog dene kad ga tak jake glava boli. Tee mu je zbog veelikog pritisak vu glave. Onda su se ipak dogovorile da mi glavu zamotaju u vruče ručnike, a na noge i želudec mi stavljale mrzle obloge. Stric Kršić je donesel toplomjer; I sa posijama su me mazale a strina Dora mi je vureke prelijvala.
Najprije je mati morala donijeti ugljena, luka i rakije. Z rakijom su me masirale, a strina Dora je zakipela vodu stavila u nju ugljen i luk i počela prelijevati tu tekućinu iz šalice u šalicu pri tom govorila:
Ja deelam ove vureke svoju mrečju i z Božju pomočju.
Vureki, čes te muški ili ženski, zmoju rečju, Božju pomočju i Majčice Božje močju, ojte van z Zvonkeca Šimunja kuvuga tiela!
Tak su mene moje strine i tece zlječile. Nisam moral ići u bolnicu i preživjel sam sve coprničke obrede. Ipak od onda mi je ostala velika osjetljivost glave na hladnoću i strašni napadaji migrene.
Prošlo je puno let od te moje kalvarije kad sam se kao dvadesetogodišnjak uputil pješice u Tnavu u ured „pp MAKSIMIRA“. Dogovoril sam se sa Kobasićem, ocem od Dugoga, da dojdem kod njega u ured i da će mi on napisati potvrdu kaj je trebam za Njemačku. Popnem se ja na prvi kat, javim se kod sekretarice velim joj tko sam i da trebam druga Kobasića. „A ti si Šimunjak!“ čujem iza svojih leđa. „Uđi kod mene, rekel mi je Kobasić da češ doći. On je moral otići na sastanak u Sesvete“. Bil je to Vida Ročić zvan Prkus. Direktor „PP Maksimira“. Sjeli se mi u fotelje kraj njegovog šrajbtiša i sekretarica nam donese kavu. „Daj ispričaj mi što to trebaš i zašto“
Počnem ja pričat da sam bil u Njemačkoj tri mjeseca kod svojeg šogora i sestre. Oni gore imaju svoj restoran. Vid mi je rekel da zna mog šogora Mirka Tota, Ješka. Dobar je on dečko. „Još je mlad i što već ima svoj restoran?“ „Da, imaju restoran i oni bi mi zriktali papire da radim kod njih. Ali Nijemci primaju samo ljude iz gastronomije konobare, kuhare, a ja sam strojarski tehničar“. „Pa kao strojarski tehničar možeš odmah kod nas počet radit pa ne moraš ići u Njemačku“ veli mi Vid.
„Ne, ne radi se da ja nemam posla. Ja sam radil kod ZET-a“. Nisam mu htjel ispričati da sam si ja u ZETu uzimal dopust po svom nahodjenju. Da sam si za turneju po Mađarskoj uzel pet tjedana dopusta bez da sam nekome rekel da idem na dopust i kad ću se vratiti. Cijeli ZET je pričal viceve o tome. Najprije su pričali kak sam ja bil biran u upravni odbor Omladinske organizacije ZETa. Pa kad su pitali tko je protiv toga da mene biraju onda sam se samo ja digel i rekel sam da sam ja protiv. To je bila tema mjeseca. Svi su za to znali od tramvajca do direktora.
„Znam ja direktora ZETa, vidjamo se mi u Gradskoj komori“ veli meni drug Ročić. Nisam ni sanjal da ću još ipak morat ići na razgovor sa direktorom ZETA, jer sam i od njih trebal potvrdu i da ću mu tom prilikom prenijeti Ročićeve pozdrave.
„Znači ti si nepokolebiv u svojem odlasku za Njemačku. Koliko sam razumjel ti trebaš potvrdu da si konobar ili kuhar?“. Ne dosta bi mi bilo da mi date potvrdu da sam radil kao priučeni radnik u ugostiteljstvu. Nijemcima ne treba diploma oni samo hoće vidjet da znaš radit. „Dobro to neće biti problem. Si bio u vojsci?“ „Jesam, godinu i pol“. „Dobro onda ćemo napisat da si tu godinu i pol radil kod nas za šankom“.
Bio je to moj zadnji susret sa Vidom Ročićem Prkusom.
Eto tako u mojoj biografiji ne piše da sam bil u vojsci, več da sam godinu i pol radil za šankom u pp MAKSIMURU. Ima u tome i neke istine. Razlika je samo u tome kaj sam bil s druge strane šanka.
A kako sam prikupio ostale papire za odlazak u Njemačku i kako sam se nakon pet mjeseci ponovo pojavio u ZETu ispričat ču vam u jedoj drugoj priči.
Vaš Zvonko Šimunjak
Vlado Ciglenečki stariji / 2. dio
Piše Zvonko Šimunjak /17.12.2011./
Prošlo je par dana od mog susreta sa Vladom Ciglenečkim mlađim. Napokon sam našao vremena da si pospremim donešene stvari iz Hrvatske. Među tim stvarima je i skripta pjesama Vladinog oca. Pogledam malo bolje i vidim naslovnica, odnosno način ispisivanja naših kajkavskih riječi na naslovnici mi je malo neobičan „Siećanja na praešlust / POPIEVKE“
Uzmem je u ruke, prolistam i počnem čitat. Nije išlo glatko. Kod nekih sam riječi morao zastat i čitati ih dva tri puta. Poezija se piše za dušu. Ona je dobra ako vas dirne, a dirnuti vas može samo onda ako sadržajem zaokupi vaše misli i isključi svijet oko vas. Nešto nije u redu sa našim „šimunskim“ riječima. Moram otkriti tajnu.
E onda skužim ciglenečkovu genijalnost:
Hrvatskim se književnim pismom ne može pisati prava kajkavština pa Ciglenečki primjenjuje pravila njemačke gramatike i izgovora. Ciglenečki piše na primjer / Kadt puglaedam / kad pogledam za tvrdi kajkavski „t“ upotrebljava složenicu „dt“ što je pravilo u njemačkoj gramatici. Za produženi kajkavski „e“ piše sa „ae“ što je isto pravilo njemačke gramatike kada na tipkovnici nema samoglasnika „ä“. Evo još primjera: Nekakvae / nekakve / nekakvä, Gljivae / gljive / gljivä
Da provjerim kakao će te riječi pročitati jedan Nijemac, napišem ih na papirić i dadem jednom kolegi u uredu da ih pročita na glas. Već kod prvog čitanja mi je bilo kao da čujem našeg Prigorca da izgovara te riječi.
Kajkavštinu sam usisal sa majčinim mlijekom, a pravopis njemačke gramatike mi je svakodnevnica, daljnje čitanje je za mene bio pravi užitak. Sa svakom novom kiticom u meni raste ljutnja na Ciglenečkog. Ljutnja što mi je uskratio tu medicu, gvirc kajkavske riječi iz njegovih usta.
Ljutnja na one „gore“ koji „navodno“ ne vole Ciglenečkog, jer je bio član KP-a. Zar je to moguće?... Da je drugačije političko uvjerenje, danas u 21. stoljeću, neoprostiv grijeh. Da se čovjeku, koji je uvijek bio čovjek, uskrati priznanje, njemu kao individumu i njegovom djelu, kao dijelu kulturnog stvaralaštva našeg kraja.
U kakvom to sumraku žive ljudi takovog svjetonazorja? Zar ih sunce slobode riječi i slova još nije ozračilo? Zar ne shvaćaju da politički neistomišljenici nisu neprijatelji već samo protivnici u jednoj igri koja se zove demokracija?
Što ti ljudi znaju o komunizmu kao ideologiji koja je zloupotrebljena i kao diktatura proleterijata doživjela svoju primjenu? Nisu svi komunisti bili zločinci niti izdajice svoje domovine. Isto tako nisu svi HDZ-ovci lopovi ili pak heroji Domovinskog rata. Njihova mentalna inertnost je veliki problem hrvatskog društva.
Zatajiti, odbaciti svojega čovjeka intelektualca, domoljuba koji je otvorio srce i ispjevao odu svom rodnom kraju. Ciglenečki nije opljačkao državu ni narod, nije se obogatio. Umro je kao siromašni penzioner, čistog srca i savjesti.
Ciglenečki nije išao u crkvu, ali iz njegovih pjesama zvoni pobožnost svetošimunskim zvonima.
Zvono crkve moje
Zvono crkve moje
Svako me jutro rano budi,
U podne jelo blagoslovi,
A na večeru spavanku zvoni.
Kada čujem zvono čučersko,
zvono remetsko ili zvono gračansko
najljepše mi zvoni moje zvono,
zvono svetošimunsko.
Radosno kuca srce moje
Kada čuje zvono crkve svoje,
Radosno kuca srce moje
Kada čuje zvono crkve svoje,
zvuke njegove srce sobom nosi
I nema boljeg zvona koj' bi moglo
Njemu da prkosi.
Kada moja ura prođe
Ti mi Zvono sretno budi,
I nema boljeg zvona koj' bi moglo
Njemu da prkosi.
Kada moja ura prođe
Ti mi Zvono sretno budi,
nek' Te narod vječno ljubi,
nek o Tebi pjeva pjesme
A Ti njemu Zvono zvoni ujutro,
A Ti njemu Zvono zvoni ujutro,
u podne iuveče.
Vlado Ciglenečki st.
Vaš Zvonko Simunjak, nastavak slijedi
Vlado Ciglenečki st.
Vaš Zvonko Simunjak, nastavak slijedi
Vlado Ciglenečki stariji
(1)
Piše Zvonko Šimunjak /07.12.2011./
Sa Vladom Ciglenečkim sam
išao osam godina u osnovnu školu. Zajedno smo se igrali. On Vida Šimunjak i ja
smo bili klapa po onom: „svi za jednoga, jedan za sve“. Poznavao sam mu oca i mater. Kod njega sam
bio doma, kao u svojoj hiži.
Živjeli su u maloj kućici
u cvijeću i sa travom oko nje. Sa jedne strane potok, sa druge potočić i uska
staza što je vodila od izvora Gradelnjak, pored mirisne dunje do njihovih
vrata. Pred kućom drvena klupa i stol sklepan od grubih planki nagriženi od
zuba vremena. U tu čarobnu idilu izvrsno
se uklapaju njegovi roditelji smireno tihi, nasmijani, spremni na šalu,
zezanciju. Nikad nisam čuo viku, galamu, psovanje po abecednom redu kako je to
bilo uobičajeno kod njihovih susjeda Pilatuša- Kranjca, a ustvari bio je to
sastavni dio kućnog odgoja u Markuševcu onog vremena.
Bog ovo, Bog ono, pizda
ovakva, pizda onakva, čerempuša, ščerbava Maruša, coprnica picica, pizdačka, konjuvica,
raskalašena ljoljekica, debela prasica, mršava ždrebica, stara klanfra, hebrava
flandra, brkata brcka i huda brlica. Sve se to moglo čuti s brijega na brijeg.
Bio je to sastavni dio šimunskog folklora onog vremena.
Vladin je otac bio
rijetko kod kuće. Znao sam da je uvijek na terenu. Volio sam slušati njegove
priče o dalekoj Africi ili ne baš tako dalekoj, ali ništa manje interesantnoj,
Lici i Ličanima. I u školi nam je Vladin otac bio spominjan kao pozitivan
primjer mladog čovjeka koji cijeli dan radi zidarski posao, a na večer ide u
školu. Samo što se prilegne u postelju, već ga diže nemilosrdna budilica i opet
put pod noge, dva sata pješačenja do gradilišta, iz dana u dan, iz mraka u mrak.
Iako jedan od njih, Vladin
otac je u mojim očima bio ipak drugačiji od ostalih domaćih muževa. I sad
sretnem Vladu mog školskog druga prvi put nakon četrdeset godina. Najljepši su
iznenadni susreti, spontano bez pripremljene uloge i teksta sa svim onim
brzopletnim frazama i upadicama, kad se u kratkom vremenu hoće mnogo toga reći,
i doznati, ali ustvari sve ostaje nedorečeno.
I tako nakon gdje, što i
kada pohvali Vlado naše pisanje na blogu o Markuševcu i starim vremenima i
spomene da je i njegov otac puno napisao, ali u prozi na markuševačkom narječju.
Da je bio član Prigorca, čak i u njegovom upravnom odboru. Svoje pjesme da je čitao na HRT-u ... Moram priznat da sam bio dosta iznenađen tom
informacijom. Da je on bio angažirani i cijenjeni odbornik u mjesnoj zajednici
to mi je bilo poznato, ali da je on pisao pjesme na markuševačkoj kajkavštini...
ne za to nisam znao. Ja sam sa njim razgovarao po gradski. Uvijek sam ga čuo da
govori po gradski. On i kujkavština /kajkavština/ za mene su bili nespojivi.
„Pa imaš li ti to negdje
zapisano?“ pitam ga.
„Pošalji mi mailom, bit ću
ti zahvalan“
„To ti je cijela knjiga,
skripta. On ti je to pripremil za KUD Prigorec da bi oni to objavili na svom
portalu ili čak izdali knjigu“.
„I niš od toga?“ pitam
ga.
„Ne znaš“ nastavi Vlado
malo zatezajuč. Mislim si –aha, Vlado ima još onaj mali „Sprachfehler“ iz
djetinjstva, malo zamuckuje, ali ne,.. shvatim odmah kad on nastavi:
„Oni gore u Prigorcu ti
njega baš i ne vole, on ti je bil član KP-a.“
Teško mu je bilo to izgovoriti,
ali nakon što su te riječi bile izgovorene osjetio sam da je i njemu bilo
lakše, jer je i daljnji razgovor bio opušteniji.
„Vlado pa tvoj otac je
bil najbolji čovjek, kaj sam ga poznaval u Markuševcu. Sad su druga vremena. Ne
mogu si to zamisliti. Čuj, možeš li mi ti tu pjesmaricu, knjigu ili kaj već je,
posuditi il prodati.“
„Bum ti ju donesel“ i za
deset minuta vrati se Vlado sa skriptom vezanom u A4-formatu.
Zahvalim mu se. Stavim je
ispod pazuha i ne sluteći koji biser kajkavskog pjesništva sam ponio sa sobom u
tuđinu.
Nastavak slijedi.
Nema komentara:
Objavi komentar