Markuševec: Markuševečke sportske priče

Lauferi

Piše Zvjezdana Šantek /29.01.2013./

Snijeg nas ove zime dobro zatrpao, palo ga je gotovo metar odjednom lopate su nam postale najbolje prijateljice, a sjećanje na davno prizivanje snijega tijekom zimskih školskih praznika izaziva samo čuđenje. Tko se može veseliti lopatanju iz dana u dan dok križa i ramena škripe a žuljevi na rukama dokazuju teški fizički rad? Kad se snijeg otopi za 2-3 dana ispada da smo presipali iz šupljeg u prazno. A snijeg pada i pada i moraš opet van na sastanak s lopatom koja te već čeka spremna, odmah pred ulaznim vratima.

Često mi je pao na pamet ovih dana onaj vic o Muji u Kanadi... Veseliti se snijegu? Radovati se lopati i voltarenima? Hmm .. nije to neki razlog za veliko veselje, kaj je - je. Možemo li se sakriti od briga koje nas slijede poput tmurnog kišnog oblaka; od stalnih poskupljenja, od snježnih nanosa i prometnih kaosa, bolesti i virusa kojima nas neprekidno straše farmaceutski giganti ne bi li još više zaradili eksperimetirajući na nama?

Možemo li barem nakratko oživjeti dane i one osjećaje koje je snijeg budio u nama davnih godina kada smo bili djeca? Kada smo bili djeca nisu nas brinule zimske gume i lanci, prometni kaosi, neočišćena parkirališta niti hoće li krov izdržati težinu mokroga snijega, a zidovi povući vlagu. Nije nas brinulo stanje na svjetskim tržištima kapitala, broj nezaposlenih u državi ili kako usred snježnog i prometnog kaosa ne zakasniti na posao kako se ne bi pridružili nezaposlenima. Kada smo bili djeca... veselili smo se snijegu. Bile su nam na pameti samo sanjke ili kome se prikrpati u sanjkanju ako nismo imali vlastite sanjke. Bile su to saonice uglavnom domaće izrade koje su vješti očevi izradili od već raspoloživog materijala. Bilo je tu prilično robusnih prometala na koja je stalo 4 sanjkaša.

Sve smo dijelili pa je i relativno mali broj najdražeg zimskog „vozila“ bio dovoljan da sva djeca dožive gušt spuštanja niz strmi brijeg. Bilo je padova kao u priči; nakon prelaska preko prirodnih skakaonica koje su još bile pojačane hrpama nagrnutog snijega jedini način zaustavljanja kod prevelike brzine bilo je bacanje u stranu prije izlijetanja na cestu. Cesta ipak nije bila tako prometna kao danas pa nije bilo većih nezgoda. Spust „ribice“ je često završavao u hrpi snijega i spustaš bi se dugo iskobeljavao iz snježne hrpe te ga u prvi mah ni majka ne bi prepoznala, živi snjegović. Svi smo se pravili da nas ništa ne boli nakon pada jer kako bi to izgledalo da je netko cendrao i plakao; svi bi ga zadirkivali.

Prvi skijaški pokušaji u Markuševcu i Trnavi bili su također po domaćim bregima prije nego se moglo krenuti na Sljeme. „Rastina“ je u zimsko doba bila okupirana od jutra do mraka. Majke su dozivale svoju ozeblu djecu na ručak, ali, i glad je bila na čekanju. Na brzinu se pojelo nešto, samo da se mati smiri i prestane dozivati. I odmah brže bolje na sanjke... Boravak u kući zbog jela bio je čisti gubitak vremena Bili smo gladni snijega, sanjkanja i društva prijatelja...

Mnogi iz moje generacije kao i oni deset-petnaest godina stariji možda će se sjetiti spuštanja s“ prve“,“druge“,“ treće“ s Rastine. To su bile pozicije s kojih se kretalo, a razlikovale su se po težini i dužini određene staze. Nekada su brda Rastina i Zrnetina izgledala drugačije, redovito se kosilo i nije bilo šikara i nekošene trave kao danas pa je čak i skijanje bilo moguće, uglavnom nitko se nije skijajući zaletio u šljivu, trešnju ili orah, za čudo. A da je moglo biti svega-moglo je. Bilo je tu dosta lude hrabrosti i sreća je pa nitko nije podletio u zaustavljanju po zaleđenoj cesti pod auto. Sličnih sanjkališta je bilo i na brdima oko Markuševca, Vidovca i Popovca. Koja je to volja bila da se penješ pola sata na vrh, a spustiš se dok trepneš. Pravo domaće, prigorsko turno skijanje... Spust je mnogima bio omiljena skijaška disciplina. Rijetki su tada i znali vendlati, ali stabla su nekako uspjeli izbjeći čak i pri spustaškoj brzini. Dobro je da staza nije bila jako dugačka jer brzine su bile velike, a nemaš se gdje zaustaviti nego na križanju pred kapelicom.

Na tim podsljemenskim brdima prvi su puta stali na skije mnogi sljemenski „lauferi“. Prije kojih četrdesetak godina kada bi se dečki „z naših bregov“ nakon par skijaških “lekcija“ u kakvom voćnjaku na Zrnetini, Rastini ili od Jordanića prema Petaru hrabro uputili na Sljeme, na Zeleni ili Crveni spust; bilo je tu vratolomnih brzina jer vendlati još mnogi nisu znali niti za najveću silu. Kada bi jedan takav krenuo niz stazu, oni skijaši koji su se zatekli na stazi vikali su i upozoravali ostale“ pazi ide laufer“, što je valjda značilo spašavaj se kako znaš, jer ako te taj pokupi, trauma ti je osigurana. Sreća Božja, nikada nije bilo ozbiljnijih ozljeda, uglavnom. Neki manji prijelom ili iščašenje, modrice, par šavova na glavi su sitnice. Zapravo se može reći da su se dečki iz Trnave više gipsa nanosili zbog nogometa nego zbog skijanja. Kasnije ozljede nastale su većinom zbog nekih mlađih, još vratolomnijih laufera.

Mogu samo nabrojiti neke od protagonista i nadati se da će možda nekome od njih jednom doći inspiracija za priču o skijaškim zgodama i nezgodama. Ivan Šantek Starčo, Branko Šantek, Željko Ferenčak Dok, Drago Šantek- Đon/Đani, Željko Ročić Džeki, Drago Petar Švaba/Zipa, Josip Cik Bil, Ivan Cik Bleki/Biser, Korman Miro Kilder /Kiki, Franjo Cik Cika , Ivan Dokuš, Matica Josip Mak i mnogi drugi... Skijanje je svima postalo gušt, naravno, kada su naučili skijati ... Ivan (Starčo) i Željko (Dok) u zimsko doba, u povratku s noćnih subotnjih provoda ukoliko bi primijetili koju pahulju da leprša ili da se malo zabijelio brijeg, umjesto doma na spavanje,oni bi skrenuli k Bliznecu i pravac na Sljeme (tada je Sljemenska cesta bila još dvosmjerna) da smjesta osobno provjere je li palo dovoljno snijega na Sljemenu za skijanje. Nije bilo Interneta i vremenske prognoze s aktualnim podacima. Često su zvali Dragu Žiljka koji je bio na Sljemenu zadužen za ski staze, ratrak, sjedežnicu ... da čuju kakvo je stanje staza, hoće li se moći skijati. Navečer bi pakirali skije i ostalu opremu u auto za svaki slučaj, te su odmah s posla žurili na Sljeme. Vikendima se skijalo od jutra do mraka mada su vikendima bile nesnosne gužve i čekanja jer u pogonu bila jedna sjedežnica i to jednosjed. U usporedbi sa današnjim kapacitetima, to je razlika kao dan i noć. A u usporedbi sa skijalištima u Austriji, Italiji pa i Sloveniji to je doista bilo preskromno i pomalo jadno. A kakve su skije bile u to doba? Pa, jako su se razlikovele od današnjih top modela!

Prve Ivanove skije su izgledalo otprilike ovako

Nakon prvih skijaških pokušaja (izbjegavanja voćki po bregima) na drvenim skijama s oprugama upotpunjenih gojzericama, kompletiranih sa štapovima od bambusa ili s dva obična lijeskova štapa, dečki koji su tada radili i sami zarađivali, odlučili su obnoviti skijašku opremu. Sa nešto ušteđevine Ivan i brat Branko krenuli su u kupovinu novih skija koje su tada njima bile dostupne cijenom. Kupili su skije „Alpe“ također drvene, ali bolje od dotadašnjih koje su postale crvotočne, a te prve skije dao im je stariji bratić Franjo koji je također skijao. Skije „Alpe“ su bile teške i bile su više za spustaše nego za tehničke discipline, pogotovo su bile neupravljive za početnika koji je želio naučiti bolje tehnički skijati. Na tim „Alpama“ mnogi su dečki iz okolice napravili prve skijaške korake.

U zimsko vrijeme su se na crno bijelom tv-u nedjeljom gledali sportski skijaški prijenosi. Napeto su se pratile tadašnje skijaške zvijezde, današnje legende. Bili su to Francuz Jean Claude Killy, Austrijanac Karl Schrantz, zatim posebno interesantan Franz Klamer veliki spustaš – legenda, ali posebno oduševljenje izazvala je pojava Šveđanina Ingemara Stenmarka koji je sa svojom zadivljujućom skijaškom tehnikom dugi niz godina bio kralj tehničkih disciplina. Tada su dečki počeli više pažnje pridavati savladavanju slaloma, a to nije bilo moguće na skijama tog tipa. S takvim skijama bez pancerica zavoj se mogao svladati samo poskočivši ili eventualno kakav poluzavoj na kraju. Bilo je potrebno opet obnoviti ski opremu i to nakon nekoliko godina batrganja s „Alpama“. Nove skije tipa „Elan TC“ kupili su Ivan i Branko u Zagrebu, a kupili su i prave pancerice, te pripadajuću ski odjeću. Bilo je to negdje 1972.-73.

Skijaško „vatreno krštenje“ Ivan pamti dobro. Bilo je to Bad Kleikirchenuu, na St. Osvaldu. U Bad su stigli s prijateljima preko agencije „Generalturist“. Trebalo je vidjeti i osjetiti pravo, uređeno skijalište sa dugačkim uređenim stazama. Prvi dan se vozilo na jednoj strani, a drugog dana na drugoj, sa St.Osvalda. Gledati na tv-u skijanje na pravoj uređenoj natjecateljskoj stazi za spust i spustiti se po njoj hmm... To je bilo sasvim drugačije nego se gledalo na tv-u, strmine su u stvarnosti uživo bile puno strmije, padine velike i nemaš se gdje zaustaviti Ivanu hrabrosti nije nedostajalo, ali „ralica“ mu je bila bez veze, a drugačije bez savladane slalomske tehnike nije išlo. Bio je to dakle spust, a brzina velika! Doma sa Rastine nemaš gdje dobiti toliko ubrzanje, ali na spustaškoj stazi dužoj od 2.km itekako se juri! I odjednom ...bum u hupser,... jedna skija ostala zabijena u hupseru, druga odjurila niz stazu izazivajući strah i negodovanje skijaša. Ivan je napravio salto i prizemljio se nekako. Skijaši su se bunili jer je jureća skija bila opasnost za sve ostale ljude na stazi, a u Austriji su tada bile obavezne vezice za skije koja onemogućava da skija nakon odvajanja odleti daleko. No, kako je skija odletjela u nepoznato mnogi su se skijaši uključili u potragu. Nije bila pronađena niti nakon nekoliko sati traženja...

Ivan je bio duboko razočaran, najviše se razočarao u sebi. Mislio je da će biti lakše. Nisu nove skije popravile skijaško umijeće, čak naprotiv, još su pogoršale stvar! Trebalo se priviknuti na pancerice i na puno brže skije od dosadašnjih drvenjaka. Navečer, ne našavši izgubljenu skiju, u prvobitnoj ljutnji je odlučio odustati od skijanja, ali, slijedećeg jutra brat Branko ga je uspio nagovoriti da nastave tražiti skiju. Jedva je pristao. S gondolom su se digli na vrh i spuštali se uz rub spust staze(staza Franz Klamera) u čizmama tražeći skiju koja je preletjela zaštitnu ogradu i završila u dubokom snijegu uz lugarsku kućicu. Od skije dugačke 195cm (preduge za početnika ) iz snijega je virio samo rep skije. Branko ju je ugledao i sišao po nju, ali razočarani vlasnik skije nije više mario za nju. Više nije želio skijati, čak niti kada su u povratku stali u Kranjskoj gori gdje se moglo skijati po lijepim i blagim padinama. Ali, nakon nekoliko dana na bratov i bratićev nagovor krenuli su na Sljeme i tamo je polako krenulo, počela se savladavati ponižavajuća, ali neophodna početnička „ralica“ a zatim i druge zahtjevnije stvari. Zahvaljujući prijateljima iz gorske službe a i prijateljima iz tadašnjih ski klubova koji su rado pokazali pokrete i finese u skijaškoj tehnici, savladao je dobro tehniku i skijanje je postalo gušt. Tehniku su brusili na ondašnjem Crvenom spustu, a tko je tamo naučio skijati, taj je mogao skijati bilo gdje u svijetu. Pogotovo tadašnji „Filter“ koji je bio puno uži i strmiji od ovog kojeg danas gledamo, a bio je sav u ledu i hupserima. Ratrak preko njega nije mogao, bilo je prestrmo tako da bi gusjenicama samo digao zemlju i kamenje što nikako nije bilo poželjno.

Kada nije bilo snijega na Sljemenu, išlo se za vikend na slovenska skijališta: Rogla, Krvavec, Kamin ili u Kranjsku goru. Na Vogel se išlo kasnije u proljeće, oko Prvog maja... Ali, Sljeme je bilo Sljeme... najdraže skijalište; skijalo se od prvog do zadnjeg snijega. Nekada se društvo znalo spustiti na skijama do početne stanice Žičare planinarskom stazom, a ta je bila uska kao korito, a zaleđena ajnc A pa je na kraju bilo: kom opanci – kom obojci. Svi su bili u jako dobroj kondiciji i fakat spretni za manevre, ma svaka čast... Na Sljemenu se okupljalo uvijek veliko društvo, koje je često nakon povratka sa skijanja završilo kod „Starog gnijezda“, „Dva potoka“ na beli, ili kod „Bušnira“ na šinkićima. Društvo se zabavljalo prepričavajući dogodovštine sa skijališta do kasno u noć.

Najzabavniji i jedan od najhrabrijih bio je Cika (nažalost prerano preminuli Franjo Cik) i Ivan Dokuš (također pok.) koji, iako nisu imali toliko skijaškog iskustva kao neki drugi iz društva, imali su nevjerojatnu hrabrosti i veliku srčanost, a i spretnost i okretnost. Oni su najviše voljeli spuštanje sa Sljemena kroz šumu, uvijek su imali neke nove ideje. I Džekiju hrabrosti nije nedostajalo . Prvi puta na skijama pa odmah na Crveni spust i to ne ovakav kakav je danas, nego onakav kakav je bio do prije dvadesetak godina. Filter onda i danas – ogromna razlika. Hupseri, zaleđeni dijelovi staze, gužva, a čovjek ne zna „ralicu“. Može se samo zamisliti koja mu je brzina kretanja mogla biti i naravno da je jedini način zaustavljanja bilo bacanje u stranu . Padalo se često i neki su se više valjali nego skijali, ali hrabrosti i volje je bilo, te su svi malo po malo naučili skijati. Neki su bili posebna atrakcija. Tu je prednjačio Đon koji je bio omiljeni skijaš službe koja je propuštala skijaše na „žicu“ sjedežnicu . Ta ekipa je pozivala Đona preko reda, zanemarujući ljutite skijaše koji su čekali u redu, tako da je on napravio više spustova od bilo koga toga dana na Sljemenu. Samo za jednu vožnju čekalo se po sat vremena i više, a on preko reda! Naravno, nije bila bez razloga takva protekcija, jedan od razloga je bio taj da su dečki, Zagorci, uvijek su imali kakvu žesticu, a Đon je volio malo s njima cugnuti. Drugi razlog je bio taj što je gledanje Đonovog spusta bio neponovljiv doživljaj. Svaki puta iznova...Uglavnom, takvo valjanje se rijetko viđalo, a potpuno promočenu odjeću Đon je sušio u društvu svojih novih kompića uz čašicu. Nije bilo kacige i pravo je čudo da je nije bilo ozbiljnih ozljeda. Sam Bog ga je čuvao, valjda. Kasnije je on popravio tehniku, uspio savladati i pokoji zavoj pa se mogao primijetiti napredak. Bleki je pak imao specifičan stil; stil jastreb... On je volio samo spust, veliku brzinu i kada se spustio po na primjer zelenom ili crvenom spustu štapovi su uglavnom bili u zraku, a kad se ravno strmoglavio izgledao je kao jastreb koji se obrušava s visine na plijen.

Ovo prisjećanje na snježne dogodovštine možda će potaknuti još nekoga da napiše koju zgodu iz mladih dana. Kada se sjetiš kako je nekada bilo i kada se odmakneš iz grada malo na brda i baciš pogled na blještavu bjelinu i ljepotu šume pod snijegom nekako ti i lopata više nije tako mrska, a gradski promet nije nešto zbog čega se vrijedi nervirati .Osim toga, naš gradonačelnik radi punom parom... Slobodni smo malo uživati u snijegu i snježnim uspomenama...

Pozdrav čitateljima bloga

Malonogometna legenda Juraj Jurin Pele
Piše Ivan Ročić /12.11.2012./

Izuzetna čast i zadovoljstvo bilo mi je provesti trenutke s Jurajem Jurinom Peleom (rođen 1947.) pričajući o davno prošlim nogometnim vremenima, prisjećajući se mnogih koji su obilježili nogomet podsljemenskog kraja. Ovaj post (članak) donosi tek jedan mali isječak iz bogatog P sportskog života malonogometne legende Juraja Jurina i baziran je isključivo na fotografijama iz Peleove arhive.

Turnir Markuševec 1990.
Razdoblje od 1970. do 1990. godine bilo zlatno doba markuševečkih malonogometnih turnira. Nerijetko na turnirima bi zaigrali i prvotimci zagrebačkih ligaša NK Dinama i NK Zagreba. Posječenost turnira bila je izuzetna kako u pogledu broja sudionika tako i u brojnosti gledatelja.
Juraj Jurlin Pele bio je tih godina u naponu igračke snage, nerješiva enigma za protivničke braniče. Često je bio najbolji golgeter a njegova ekipa pobjednik turnira.

Jedan od niza uspješnih Peleovih nastupa na turniru u Markuševcu. Finale Bačun – Gračani 4:3 na penale. Pele s osvojenim nagradama: peharom i nogometnom loptom.

Proslava osvajana 1. mjesta u Markuševcu 1990. g. Pele u dresu boje brazilske reprezentacije, na slici treći s lijeva.

Pele proslavio 50 godina igranja nogometa
Podsljemenski prijatelji i ljubitelji nogometa nisu zaboravili svoju nogometnu legendu Juraja Jurina Pelea. Na školskom igralištu u Bačunu 2008. g. organizirali su proslavu i turnir povodom 50 godina Peleovih nastupa na malonogometnim turnirima.

Pele je sačuvao sedam lopti s kojima je postigao brojne golove. Sačuvao je i sedam dresova u kojima je s ekipom Bačuna osvajao turnire.

Snimka za uspomenu. Sudionici turnira na proslavi Peleove pedesete obljetnice igranja malog nogometa.

Proslava se produžila duboko u noć. Pele u dresu brazilske reprezentacije. Do njega, u bijeloj majici, sjedi Vlado Kralj.

Igralište u Bačunskoj šumi
Inicijativom, ogromnim zalaganjem i požrtvovnošću Juraja Jurina Pelea izgrađeno je 2009.g. malonogometno igralište u Bačunskoj šumi. Da lopta ne bi često završavala u jarku podignuta je i visoka žičana ograda. Podvig vrijedan divljenja.

Nogometna utakmica povodom otvorenje igrališta. Golovi su na mjestu, linije igrališta su iscrtane. Prva nogometna utakmica na novom igralištu može započeti.

Povodom otvorenje igrališta, na zadovoljstvo gledaoca, Juraj Jurin Pele žonglira pucajući na gol.

Proslava otvorenja igrališta: mnoštvo šatora, gostiju, kotlovine i dobre kapljice. Veselju i radosti zbog okončanju radova nije bilo kraja.

Turnir Miholje u Gračanima 2012. g.
Povodom 50 godišnjice igranja malonogometnih turnira u Gračanima i povodom proslave blagdana arhanđela Mihaela zaštitnika gračanskih kršćana, organiziran je turnir na kojem je odano specijalno priznanje Juraju Jurlinu Peleu, pehar kao znak pažnje i veliko hvala za nebrojene nastupe na ovom prestižnom Zagrebačkom turniru. Sveti Mihovil simbolizira pobjedu nad zlom, simbolizira hrabrost, dobrotu, unutarnju svjetlost, odvažnost i snagu volje a to su upravo i odlike Juraja Jurina Pelea.

Juraj Jurin Pele malonogometna legenda bio je sudionik skoro svih odigranih turnira u Gračanima, zbog toga je od organizatora za nagradu dobio poseban pehar.

Veteran među mladima. Na turniru uzor i podrška mladim snagama Bačuna. Pele, u dresu brazilske reprezentacije s nacrtanim anđelom, stoji u sredini.

I Sportske novosti su popratile jubilarni 50 turnir u Gračanima. U dijelu članka, novinar spominje legendu Pelea a sa desne strane prikazuje ga na slici uz komentar: legenda turnira Miholje – Juraj Jurin Pele.

Nogometna groznica
Piše Zvjezdana Šantek /20.06.2012./

Na slici NK Dinamo sredinom 50-tih slijeva: Režek, Košćak, Lipošinović, Šikić, Hmelina, Matuš, Benko, Šantek, Jerković, Irović, Crnković

Prateći Europsko nogometno prvenstvo 2012. Ivan se prisjetio nekih događaja iz ranog djetinjstva a uzrokovani su upravo obožavanjem ovoga sporta još od malih nogu.

Prvi posjet stadionu u Maksimiru 1955. godine i praćenje utakmice uživo Ivan može zahvaliti Zlatku Fabriu koji je živio kao podstanar u njihovoj kući, a radio je s ocem u poduzeću „Braća Kavurić“. Bili su monteri, a radili su duž tadašnje države na raznim montažama velikih postrojenja poput željezara u Zenici, Nikšiću, postrojenja na Ini i u Omišlju itd. Otac nije imao puno vremena i interesa za sport; gospodin Fabri je bio dobar poznavatelj sporta, a njegova kćerka Dubravka dvadesetak godina kasnije(1976.) je osvojila u paru s Brankom Batinić prvu žensku seniorsku (brončanu) medalju u stolnom tenisu na prvenstvu Europe u Pragu.

Utakmice su se kod kuće mogle samo slušati putem radio prijemnika, televizora još nije bilo. Jedini način da se dožive nogometne bravure jednog Jerkovića, Lipošinovića, Kralja, Vukasa i društva je bio ulazak na stadion. Dakle, gospodin Fabri je vidio da bi mali Ivan više od svega volio ići na utakmicu i vidjeti svoje sportske idole pa ga je poveo sa sobom. Prvi puta na maksimirskom stadionu, sa sedam godina i to na zapadnoj tribini. Ali, jao ...! Utakmica koju je mali Ivan željno iščekivao da od uzbuđenja noć uoči utakmice nije niti oka sklopio, po momčad Dinama je pošla neočekivano i po zlu ... Dinamo – Hajduk 0 : 6

Pred prepunim maksimirskim stadionom ( 40000 ljudi) Dinamu su po dva gola zabili Vukas,Vidošević i Rebac, a Hajdukov golman Beara je obranio i jedanaesterac dosuđen u korist domaće momčadi. Dinamo nije uspio dati niti jedan jedini gol...

Prva utakmica u životu sedmogodišnjeg obožavatelja i odmah takav rezultatski krah! Dinamo je izgubio; razočaranje i tuga su bili tako veliki da je bilo gorkih suza. Teško se prisjetiti svih detalja, ali sjećanje na taj dan ostalo je zabilježeno jednim velikim uzbuđenjem zbog prvog posjeta nogometnom stadionu u Maksimiru i velike tuge zbog izgubljene utakmice.

Daljnji posjeti stadionu u Maksimiru su bili sasvim drugačiji od ovog prvog. Kako nije bilo novca za prijevoz do grada, dječaci su se dovijali na razne načine kako stići do stadiona, pa je dolazilo do raznih opasnih, neugodnih pa i komičnih situacija. Putovanje pionirskom željeznicom do Dubrave bez vozne karte bila je avantura samo takva jer kondukter vlaka ništa nije mrzio više od putnika bez valjane karte...

O tome u slijedećoj priči ...

Legendarni malonogometni turniri u Markuševcu 80-tih godina prošlog stoljeća
Piše Ivan Ročić

Markuševec je 80-tih godina prošlog stoljeća bio nezaobilazno mjesto okupljanja ljubitelja malog nogometa šire Zagrebačke regije. Turnir je znao imati po tridesetak prijavljenih ekipa sastavljenih od ponajboljih zagrebačkih igrača. Nije bila rijetkost da su za pojedine ekipe nastupali i nogometaši prvoligaških momčadi Dinama i Zagreba.

Nadmetanja domaćih momčadi Bačuna, Markuševca i Trnave bila su nadasve zanimljiva i uzbudljiva. Bačun je imao fenomenalnu momčad predvođenu nenadmašnim Peleom. Pele, iako je imao manju urođenu manu u hodu, bio je nezaustavljivi dribler i strijelac, jednom riječi legenda.
Markuševec je u želji da bude uvijek prvi dovodio pojačanja sa strane što je ljutilo dečke iz Trnave i Bačuna. Legende Markuševca bili su pokojni Zebec i Uža. Od Trnavčana isticali su se Ivan Šantek Starček i na golu Krešo Ročić Faćo.

Slika 1. Momčad Bačuna s legendarnim Peleom, stoji prvi s desna. Na slici stoje: Magaš Drago, Herceg Slavek, Hanžek Slavko, Špiček Vid Draža, Miklec Bimbo, Juraj Jurin Pele. Čuče: benšek Juraj Toro, Hanžek Josip, Jurin Ivan i Šafran Mladen.

Slika 2. Dom sportova, kombinirana momčad Markuševca. Stoje slijeva: Piljek, čegi, Čopec, Japa, Jasminko Miklec, čuće: Bajo, ?, Puki, Faćo

Slika 3. Momčad Trnave, stoje: Branko Šantek, Drago Petar, Zdravko Šljivac, Ivan Šantek Starček, čuće: Drago Ročić, Zlatko pok. Cebić i Boris Šantek

Slika 4. Nogometaši Trnave, stoje: Krešo Bockov, Boris Pipica, Ivan Starček, Krešo Faćo, čuče: Crni Tukač, Bespska Komarac, Branko Mikin, Iljo Šantek

Slika Slika 5.

Rubrika «Legendarni malonogometni turniri u Markuševcu 80-tih godina prošlog stoljeća» /dopunjeno 9.12.2010./
Sliku A. poslao Ivan Šantek
Slike B. i C. poslao Drago Ročić
Molim gore navedene pošiljatelje da putem emaila ili komentara direktno na blogu pobliže opišu slike.
Tko je na slici i koje godine je slika snimljena?
Naravno, i ostali posjetitelji bloga Markuševec mogu komentirati sve slike na blogu.