Rudolf Lidej – informatičar
Piše Ivan Ročić /13.05.2012./
 |
| Rudolf Lidej |
Izuzetna mi je čast predstaviti još jednog Markuševčana u rubrici naši suvremenici, izuzetnog čovjeka i informatičara.
Rudolf Lidej rođen je u Dešćevcu 02.02.1948. godine. Kao dječak pokazivao je izuzetnu zainteresiranost za nauku i tehniku. Stoga po završetku Osnovne škole u Markuševcu upisuje srednju Politehničku školu Rade Končar, te kao diplomirani strojarski tehničar odmah je dobio posao tehnologa u istoimenom poduzeću, gdje ostaje sve do 1971. kada je krenula opća kompjuterizacija.
Nastavljajući se školovati uz rad promijenio je nekoliko poduzeća (Jugomontaža, Metaliakomerc, Monter, Montmontaža). Godinu 1971. obilježava prodor uvođenja kompjutera u velike privredne sustave.
Došavši u dodir s IBM kompjuterskim strojevima u Rudolfa se javlja velika želja i strast za programiranjem i učenjem programskih jezika. Baš ti stari programski jezici koje je naučio davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća (RPG i VC++) obilježiti su njegove penzionerske dane gdje je on i sada u umirovljeničkim danima vrlo tržen programer.
Dakako svladao je on i nekoliko novih programskih jezika (Pascal, VB … ) ali prije dvije godine firma Uniqa osiguranje tražila je programera baš za te stare programske jezike. Gospodin Rudolf je bio jedini koji je to znao i postao je honorarni suradnik, najstariji ali vrlo cijenjeni član mladog i poletnog tima Uniqa osiguranja.
Na Univezijadi 1985. radio je kao koordinator internih aplikacija (u procesu formiranja Radne zajednice) a za same igre bio je koordinator za atletiku i izvođač dijela software-a za atletiku u Pascal-u. Jedina fizička uspomena sa Univerzijade je akreditacija, koju je potpisao Josip Vrhovec, tadašnji predsjednik predsjedništva Jugoslavije (vidi sliku). Poslije Univerzijade prenosio je u poduzeću Monter obrade s velikih IBM mašina na PC mašine.
2005. godine uvidjevši da je budućnost u malim firmama, počeo je sam izrađivati software-a za male firme. U tom cilju prošao je tečaj za računovodstvo. Danas nastavlja s time uz nadu da će se privreda napokon pokrenuti i da će on još mnogo dati za uspješno poslovanje hrvatskih firmi.
O informatičaru Rudolfu Lideju napisani su mnogi članci u dnevnim novinama Vjesniku, Večernjem listu na portalu Posao.hr. Ovdje>>> možete pročitati članak objavljen u Vjesniku.
Josip Hadžić Jole - Slikar u srcu i duši
Piše Ivka Ježić /11.03.2012./
 |
| Jole: Markuševec zimi |
Josip Hadžić - Jole je autor više od stotinu slikarskih radova, našoj javnosti malo poznati. Kako sam već i napisala u jednom od mojih priloga, u Markuševcu ima puno raznih talenata koji čekaju da budu otkriveni.
Kako sam kaže, slika od kad zna za sebe, a prvi je rad napravio još davnih šezdesetih, kao "dečec u pubertetu", ukravši mami plahtu od konoplje i na njoj temperama naslikao akt iz mašte. Njegov talent za slikarstvo otkrio je u osnovnoj školi njegov profesor likovnog odgoja. Pokazao mu je nekoliko slikarskih tehnika koje još i danas primjenjuje.
Svoju želju i talent a najviše ljubav za slikarstvo, nije kod oca naišlo na previše razumijevanja. "Moji roditelji u to vrijeme nisu imali novca i nisu mi mogli omogućiti školovanje slikarstva. Moj me otac, želeći da što prije dobijem kruh u ruke, upisao u ugostiteljsku školu" ispričao mi je Josip. Shvatio je oca i udovoljio njegovoj želji, ali ljubav za slikarstvo i inspiraciji nije mogao odoljeti. Motive traži u našem seoskom idiličnom kraju, u Markuševcu. Okušao se u svim slikarskim tehnikama, pa čak je i u kiparstvu, ali mu je akvarel najomiljeniji. Posjećuje gotovo sve likovne izložbe u Zagrebu i kaže da nema uzora.
Nakon napornog dana na radnom mjestu, slikao je do kasno u noć, na štafelaju u dnevnoj sobi. Sada je u mirovini pa slika kada je za to raspoložen. Njegovoj supruzi Darinki i njegovim sinovima štafelaj se često nađe na putu, ali ga u njegovoj ljubavi za slikarstvo potpuno podržavaju. Svoje je radove Josip izlagao u radnoj sredini. Njegov dom a i dom njegove djece ukrašeni su njegovim radovima. Teško se odvaja od svojih radova, ali tu i tamo prijateljima naslika ponešto za uređenje poslovnih i privatnih prostorija.
Bilo nam je ugodno družiti se, čavrljti o svemu i svačemu. Uživali smo razgledavajući njegove radove. Kako je lijepo čuti našu domaću riječ i to od malog dečeca, Josipovog unuka Jakova naš markuševečki "vej" ili "kuj je te". Naš dijalekt će za nekoliko godina nažalost potpuno nestati, jer stari mještani izumiru a mladi djecu ne uče "seljački". Neki učeni ljudi smatraju da je dijalekt korisno učiti, jer je to kao učenje "stranog jezika". No bilo kako bilo, nemojte se sramiti dragi mještani govoriti - markuševečki, usisali smo ga majčinim mlijekom. Moja mama mi je često govorila:" Riječ i dom su u srcu, pa bilo gdje detece ti bila. Budi ponosna na svoje porijeklo." I jesam!
U tom smislu, lijepi pozdrav,
Vaša, Ivka Ježić.
Vid Sitar, narodni meteorolog, kipar i slikar
Piše Ivka Ježić /01.02.2012./
Vid Sitar je imao već nekoliko izložbi ali nažalost niti jednu u Markuševcu. Ipak, Adventski vijenac, Božićne jaslice, Uskrsno jaje na otvorenim prostorima u centru Markuševca, djela su njegovih ruku.
Ugodno me je iznenadila lijepa zbirka skulptura i slika Vide Sitara. Skulpture su nastale iz ljubavi prema dragim susjedima, dragim osobama koje su njemu za života mnogo značile. Izrađene su po sjećanju sa svojim neobičnim držanjem, načinom hoda ili načinom na koji su radili.
Tako je nastala skulptura pralje na potoku, žena koja kopa u vrtu, berač grožđa sa brentom na leđima, većinski dio skulptura predstavljaju ljude koji rade na zemlji a i stare zanatlije. Među mnogobrojnim djelima
nalaze se i autoportreti i portreti osoba koje je najviše cijenio.
Većinski dio skulptura izrađene su iz drva lipe,oraha ili trešnje. Obradu vrši rezbarskim nožem a premazuje ih sa pčelinjim voskom. Materijali su svi prirodnog podrijetla. Za bojanje drveta upotrebljava boju koju dobiva kuhanjem plodova bazge ili orahove ljuske.
Za izradbu križeva motive pronalazi u prirodi. Kaže, da ih je stvorila Majka priroda a on ih nađe i malo polira. Križeve je počeo raditi u vrijeme Domovinskog rata u nadi za bolje sutra.
Slike su rađene na papiru risane olovkom koje služe kao podloga kolorske obrade a namijenjene su djeci. Za slike na staklu koristi uljne boje. Radovi su jako jednostavni, skromni i radi toga su bogati i zaslužuju da ih se pokaže. Nekoliko ih je napravljeno i od bračkog kamena.
Piše Ivka Ježić /01.02.2012./
Vid Sitar je imao već nekoliko izložbi ali nažalost niti jednu u Markuševcu. Ipak, Adventski vijenac, Božićne jaslice, Uskrsno jaje na otvorenim prostorima u centru Markuševca, djela su njegovih ruku.Ugodno me je iznenadila lijepa zbirka skulptura i slika Vide Sitara. Skulpture su nastale iz ljubavi prema dragim susjedima, dragim osobama koje su njemu za života mnogo značile. Izrađene su po sjećanju sa svojim neobičnim držanjem, načinom hoda ili načinom na koji su radili.
Tako je nastala skulptura pralje na potoku, žena koja kopa u vrtu, berač grožđa sa brentom na leđima, većinski dio skulptura predstavljaju ljude koji rade na zemlji a i stare zanatlije. Među mnogobrojnim djelima
nalaze se i autoportreti i portreti osoba koje je najviše cijenio.
Većinski dio skulptura izrađene su iz drva lipe,oraha ili trešnje. Obradu vrši rezbarskim nožem a premazuje ih sa pčelinjim voskom. Materijali su svi prirodnog podrijetla. Za bojanje drveta upotrebljava boju koju dobiva kuhanjem plodova bazge ili orahove ljuske.
Za izradbu križeva motive pronalazi u prirodi. Kaže, da ih je stvorila Majka priroda a on ih nađe i malo polira. Križeve je počeo raditi u vrijeme Domovinskog rata u nadi za bolje sutra.Slike su rađene na papiru risane olovkom koje služe kao podloga kolorske obrade a namijenjene su djeci. Za slike na staklu koristi uljne boje. Radovi su jako jednostavni, skromni i radi toga su bogati i zaslužuju da ih se pokaže. Nekoliko ih je napravljeno i od bračkog kamena.
Osjećali smo se ugodno u njegovoj radionici i u razgledavanju neobičnih i lijepih radova.
Uvjerena sam da u Markuševcu ima dosta skrivenih talenata koji čekaju da budu otkriveni.
Nema komentara:
Objavi komentar