utorak, 31. siječnja 2012.

Zvonko Šimunjak - Susret s prošlošću (2)


Dječje igre i odgoj djeteta 
Piše Zvonko Simunjak /10.08.2012./


Ivkini prilozi o rođenju i krštenju djeteta potakli su me da napišem nešto o igri i odgoju djeteta. Naravno to je viđenje kroz moje već podosta debele naočale, a ovdje prenešeno iskustvo osjetio sam na vlastitoj koži.

Faksimil slike „Winterlandschaft“ iz 1921 godine od Pietera Bruegela starijeg iz 16.vijeka visi u mom dnevnom boravku. Na jednoj izložbi starih holandskih majstora Renesanse imao sam priliku neka djela tog umjetnika doživjeti u originalu. Užitak je stajati ispred jedne takve slike i diviti se umjetniku, njegovoj genijalnosti te razmišljati o vremenu kada je nastala ta slika i o temi koju obrađuje slika. Njegovo najpoznatije djelo je slika „Dječje igre“ iz 1560 godine. Ispred nje sam se zadržao sat vremena. Predivna slika divne koloristike, puna razigrane djece sa preko 80 prikazanih igara. Slika potiče svakog gledatelja, na razmišljanje i odgonetavanje radnji, naslikanih majstorskom rukom flamanskog umjetnika. Skoro sve prikazane igre su igre mog bezbrižnog djetinjstva.  U razvoju djeteta igra zauzima jako važno mjesto. Kroz igru dijete razvija svoju kreativnost i maštu formira se kao socijalno biče koje razvija svoje samopouzdanje.

Ta definicija vrijedi danas, isto kao što je vrijedila u moje i u sva prošla vremena. Metode odgoja su se promijenile, a naše stoljetne igre pale su u zaborav; potisnule su ih igre u zamračenoj sobi ispred blještavog ekrana sa nevidljivim drugom ili protivnikom. Dijete je u igri samo bez riječi, vriska, povika i kletve. Samo mimikom svojih obraznih mišića daje naslutiti momentalno raspoloženje; veseo ili žalostan, pobjednik ili pak nadigran.

A kako je to bilo u mojem djetinjstvu?
Tukli smo se, rukali, trkali i račkali jedan po drugom. Vrištali, pjevali i psovali te razbili jedan drugom nos. Ponekad čak i glavu. Sa letvom sam ga znao maznut i opet smo si bili dobri, a roditelji nisu odmah trčali s nama k doktoru pa onda sa liječničkom svjedodžbom kod odvjetnika. Čim si prohodao, već su te tvoj stariji brat ili tvoja sestra za ruku vukli po selu. Jeli to nama bilo pravo ili ne. Nije bilo druge; inače je šiba imala posla. Tako je moralo bit i bok.

/Napomena za one koji nisu iz Prigorja; slijedi tekst na markuševečkom dijalektu./
Stariji je pazil na mlajšega, a mlajšiak se cmizdril i smetal starejše u igri,dobil je pljusku i onda je čkomil. Mlajši je nosil oblekl od starejših, ak mu nije pasalo onda bi mu se pripasalo, najčešče sa zakumpačom. Moja mama se tak slatko smijala kad nam je pričala da je vidjela Pitulu (PataljenMirka) u Maksimiru kak pelja curu: “Jednom rukom zagrlil je deklu oko vrata, a drugom si drži ‘lače da mu ne padnu. Sigurno mu jebila zakljempača pukla!”  Ja i moja brača se rado sjetimo te anegdote, onda se smijemo isto onak kak smo se smijali kad nam je to mater pričala. Ja sam, kaj se oblekla tiče, dobro prošel. Imal sam dve starejše sestre pa kad sam nekaj trebal za obleči moralo mi se kupiti.

Učil si od malih nogu, da ak hočeš da ti dobro bude moraš staršega slušat i poštivati ga.  Putem kad si prolazil i nekoga srel, sačuvaj Bog ak nisi pozdravil. Navek je mlajši prvi pozdravljal staršega, a muški žensku.  “Hvaljen Isus” si pozdravljal dok si bil mali. Župniku si moral reci “Hvaljen Isus i Marija”. Ak si Mariju izostavil onda je župnik obavezno pital: “A gdje ti je Marija”? Ak ti je pak osoba bila rodica onda obavezno pozdrav po rodu i imenu: “Hvaljen Isus strina Bara”. Desilo se da si nekoga previdel pa ga nisi pozdravil, mel si nekaj drugog vu glavi, onda bi te odmah doma tužili: “Strina Rojžica mi je rekla da ju nesi pouzdravil”. Pak si dobil sa šibom od bekuvine. Kad si bil stareši, il si same mislil da te jeesi, pozdravljal si sa “Hvaljen Bog”, a odgovor je bil “Bog deej soki”.

U školi smo morali pozdravljati sa “zdravo”:
“Zdravo drug učitelj Matasović”. A on bi onda da nas poduči gradskom govoru rekel:
“Djeco, kaže se zdravo druže učitelju”.
I tak male po male smo i mi u školi počeli govuriti po gradski a pri hiži i u igri smo i dalje tepli našu kajkavštinu. U četvrtom sam razredu, za priredbu povodom Dana republike, dobil od drugarice Dabac zadatak da naučim pjesmicu “Zima?” od Čike Jovana Jovanoviča Zmaja. I tak učim ja doma i čitam na glas:
“Zima zima e pa šta je
Ako je zima nije lav...!”
Čuvši me gdje čitam na glas javi se moj otac:
“Ne veli se zima zima e pa šta je, več se veli
Zima zima e pak kaj jee..... Kaj vas sad nazaj u školi učiju po srbski guvuriti?”

/Napomena; u nastavku tekst na književnom hrvatskom jeziku./ 
Otac se valjda mislio našaliti. Ipak u njegovom sam glasu osjetio prizvuk negodovanja, danas bi rekao ironije, koja je u meni izazvala nelagodan osjećaj, neku vrstu krivice. Protumačiti si to nisam mogao. Bio sam premlad ali sam već tada o mnogim događajima iz rata i poslije rata puno načuo. Kao prema nekom ritualu, svaku sam večer, sa ocem, sjedio pred novim RIZ-ovim radio aparatom “Pionir 60” i napeto slušao izvještaje Grge Zlatopera koji se javljao iz Washingtona na valovima “Glasa Amerike”. Njegova boja glasa i izgovor mi je toliko duboko ušao u sjećanje da ga još danas čujem gdje govori:  “Ovdje Washington, glas Amerike. Govori Grga Zlatoper*. U Srbiji vlada nezapamćeno nevrijeme. Jedan je gospodin čuvajući ovce stradao od groma.” Moj otac zapjeva: “Gospon čuva ovčice...”

Drugi dan nas je drugarica Vladimira Dabac poredala ispred ploče da svaki recitira svoju pjesmicu. Neka vrsta generalne probe za predstojeću priredbu. I dođe red na mene. Stojim i gledam uplašeno, blijed ko da sam kredu pojeo. Drugarica Dabac, strogog izgleda, oštrog upitnog pogleda koji nama klincima ledi krv u žilama, me fiksira. Osjećam se kao plijen jedne velike ptice grabljivice koja svoje žrtve hipnotizira pogledom. Usta su mi suha, a jezik je odrvenio. “Što je, jesi li bolestan?” pita me drugarica. Ja odmahnem glavom i čekam ono što je obavezno moralo slijedit. Drugarica mi priđe i raspali mi tak sočni šamar da su mi šmrklji iz nosa izletjeli. Ja stojim pognute glave, a šmrklji se cijede po meni. “Daj obriši si nos” izdere se drugarica na mene. “Nemam roupčeka” velim joj ja. Ona izvadi svoju maramicu i dade mi ju. Ja se borim protiv suza, a kad ti suze teku onda šmrkljima nema kraja. Kao da gore umjesto mozga imaš rezervoar sa njima. One zadnje izvlačiš iz pete i gušiš se u njima. Napunim ja maramicu i pružim ruku sa maramicom sa namjerom da je vratim drugarici učiteljici. Kao da je naočarka svoju glavu usmjerila prema njoj. Prestrašeno napravi ona korak nazad, popikne se i da nije bilo visoke klupe u prvom redu legla bi se po dužini i širini. U razredu je muk, debela tišina koja davi i svojom gustoćom uspori vrijeme. Sekunda postaje vječnost, a svjetlost prostorije je pojačana tisućama iskrica pred mojim očima. Zvona svetošimunske crkve bimbaju u mojim ušima. Da to je doživljaj za vječnost; današnjim klincima uskraćen. “Daj baci to u kantu za smeće i bježi na svoje mjesto!” Viče ona i okrene se prema razredu. Nakon male stanke progovori: “Novosel, (Novosel Drago Buckov), do sutra imaš da naučiš pjesmicu!”

Na priredbi su se moji čudili da ja ništa ne recitiram, a znali su da sam učio kod kuće. Ništa, ništa im nisam rekao. Dobro je sve prošlo. Dobro je bilo da sam šutio i da se nije o tom pričalo. Otac mi je mogao zbog tog nastradati. Nakon predstave kad sam prolazio pored Zore Puntarić, moje razrednice, samo me pogladila po glavi. Ni ona me nije ništa pitala, a sigurno se pitala zašto njezin najbolji đak nije naučio jednu malu pjesmicu. Danas si to tumačim da je ona shvatila o čemu se radi. Njezinog su muža poslije rata odveli partizani i strijeljali ga. Moj je otac bio njemački vojnik i jedva je izvukao živu glavu.

/Ponovo se vraćamo markuševečkom govoru./ 
Gradski jezik ti je nam bil kak stranjski jezik. Kad smo došli v Zagreb i samo kaj si zinul, več se nekakvi dotepenec izblejal: „Su došli kumeki“ – uglavnom su to onda bili Dalmatinci-. A kam bi mi došli? Sme mi tu doma od vajkada, a naš kajkavski govor je bil prvi književni jezik u Hrvata.

Su zaboravili? … Nee, nesu oni to nigdar ni znali. Sme znali reči: „Si glup kak Dalmatinec“. Onda su nam pametni ljudi rekli da su oni iste Hrvati pak sme onda se te okrenuli i umesto Dalmatinec sme rekli: „Si glup kak k…c”. Tak je nastala ta prosta uzrečica.
Da su oni došli k nami, a ne mi k njimi, nee to oni nesu zgruntali.

Joj koolike ih je bile! Kak i denes Hercegovcov. Sam su viseli tam na „JelačićPlatzu“ na “Špitzi” i nekaj čakulali: “Kak su oni ovo, kak su oni ono...bili, bili, ča, ča, čapčarap”. Kak sam ih znal poslušat i se sam si mislil:  “ Naši su Gračenci jako skromni ljudi spram njih”.

Pa sad kad usporedim denes i pre onda vidim da se tu nije niš puno promenilo. Pre su bili jeni sad su drugi, a sutra bouju neki trejti, a mi smo ostali onak kak sme navek bili. Prigorski kumeki i kumice. Im se najte zbog toga sramiti. Im nemre saki biti kumekn i kumica. Same on teri se tu rodil i zna pou naški govoriti i navek bit fin i pošten.
(Več sam pripremil “Prigurske statute” u terim točno piše dou je Prigurec ili Prigurka).
I baš zbo gtog mi se jako dopala pjesmica, kaj ju je napisal naš čovek od Lukačina. Biger, kaj ima svoj blog, pak bi vam ju štel ovdje predstaviti:

Zakaj?
A zakaj prosim vas lepo,
Moj Zagreb tolko ne vole?
I zakaj ih smeta naš kaj,
Baš ko da ih riječi bole?

Zakaj? Kad Zagreb ih prima,
I svakome srce otvara.
I Zakaj, kad ovdje su došli,
Ne poštuju pravila stara?

Daj nemojte biti tak prosti,
Ni lepo se glasno podrignut.
I zakaj bi bilo tak teško,
U treski se starijem dignut.

I zakaj se baca smeće?
I zakaj se hračka po cesti?
I zakaj se trgaju klupe,
Da stari si nema di sesti.

I zakaj mrglate stalno?
Kaj pljujete navek po svemu?
Zakaj ne volite Zagreb,
I sve kaj je lepo u njemu?

I zakaj ja moram pitat,
Sve one kaj Zagreb ne vole.
 Ak vam je ovde tak grdo,
Kaj se ne vratite dole?


Stvarno... a zakaj ne????
Bilo bi lepo kad bi tu pjesmicu Miki ili jen od naših 100 muzikaša, onak u tročetvrtinskom taktu ozvučil da se more zapopevati i zatancati pa da ih onda lepo odtancamo tam odkud su došli....
Ak se nebuju pridržavali „Prigorskih statuta“
Poglečte kaj su napravili od Gračana, Bukovca i Remeta, a o Šestinama da i ne guvorim njih ima same na papiru. Kaj hočete i Vi tak završiti?

Bog poživi se okol, Zvonko Simunjak


*Vijest o smrti Grge Zlatopera  objavljen 05. lipnja 1976.
GRGA ZLATOPER, 65, OF VOICE OF AMERICA WASHINGTON, July 5,1976 GrgaZlatoper, former chief of the Voice of America's Yugoslav service, died yesterday at George Washington University Hospital here after a long illness. He was 65 years old.


Razmišljanja o našem Podsljemenu 
Piše Zvonko Šimunjak /19.07.2012./

Ružmarinka
U našim podsljemenskim selima je nošnja ista, govor nam je isti i iste navade imame, anesme nigdar živeli u istoj župi i nesme se baš preveč imeli rad. Previše sme si slični pak kad jen drugoga gledi ti je kak da stojiš pred špigljem, a ono kaj vidiš ti se ne dopada. Sam sebe nemreš zmisliti. Jalni jeni na druge. Ružmarinka, moja prijateljica iz Šestina, mi veli da je šteta kaj se ljudi mađusobno ne druže, kaj ne zovu jeni druge u goste. Dobre ne misli ona da bi trebali sad jemput jedni druge na kavu zvati ili skupa kruh mesiti, več onak na razini udruga. Kad jedni imaju svoju veselicu zakaj si onda nebi susede pozvali. Evo na primjer: “Kad Gračanci organiziraju svoj “Gračanski spominek” kaj ne bi mogli pozvati nekog iz drugog sela.. “štuc!! moram reči kvarta” recimo iz Svetog Šimuna; Naprimjer, mislim na Josipa Kobasiča- Švrču. On je hvala Bogu još živ i zdrav, a piše i napisal je lijepe domače popievke na prigorskom jeziku. Pa bi ih mogel tam par njih izrecitirati. Osim toga, kolko se ja sječam, dok je bil mlad, Švrčo je poznaval par Gračanki. Sigurno bi mu bilo drgao da ih ponovo sretne. Da obnove staru...štuc, staro poznanstvo. Ko zna kaj bi se see iz tog još moglo izroditi. Dobro mojsti ih odmah nebi ni prepoznal, jer ženske kad dojdu u godine se naglo zjačaju pogotovu onda ak su več u mlajšim danima bile dobre blazine. Dobro šalu na stranu. I ak mi se ideja dopada, mislim ona sa blazinama.

Sad kad su si u istoj opčini trebali bi se i više dogovarati. Ali kej moreš, svaki vleče na svoju stranu i mrmlja jen protiv drugoga. A ovi, kaj im se i baš neda puno delat, pak se drže one Makijavelijeve uzrečice “divide et impera”... “podeli pak drmaj” to koriste i veliju da nemaju penez. A de su ti silni penezi kej su jih dobili za naša drva kaj su ih posekli u našoj šumi, a nam ostavili šiblje da se mogu kače i miši leči. Nije nikakve čude da ljudi sad oboljevaju od mišje groznice. Toga pre ne bile. Šempič i Ferenčak, naši lugari, su dobre pazili i nesi ih mogel podmitit da bi si jen souk za potkuriti domov donesel. Tu i tam su kakvoj kumici dali po koju cepanicu ak im je dala da oni svoj souk u njenu pečnicu deneju.

Kad sam bil dečec onda sam čul da u Srbiji vlada “Mišja groznica”. Sme rekli da su oni sirumaki i da ne drže higijenu pak im je se puno mišov. A sad je to problem “Zagrebačke gore”.

Se bi se to moglo rešiti uz kupicu domačeg kiseliša i sima bi bilo lijepo i si bi se mogli imeti rad. Dobro sa “Prigorskim cajtima” u Lisinskom se napravil prvi korak. Taj kaj je to povel je zaslužil saku pohvalu. Mislim da bi to trebalo proširiti te pored pjesme, svirke i tancanja trebalo bi se recitirati, čitati sastavke o Prigorju i deliti odlikovanja zaslužnim ljudima. Recimo Ružmarinku treba sakak javno pohvaliti.

Ja bi recimo uvel odlikovanje kaj bi se zvalo “Red Črne Kraljice”. Kak mi je moj otec pripovedal da je Črna kraljica živela na Medvedgradu, a bila je zaštitnica prevaranata i razbojnika, onda bi ja sim onim kaj su se tak naglo obougatili, a za to nesu ni jen dan bili vu vreštu, dodijelil to odlikovanje. To je kunst, čarolija da je ni David Copperfild nemre izvesti. Poseči toliku šumu, a da ništi ne zna kam su ti trupci, mislim penezi, otišli. Ili recimo izprazniti u Đakovu največe silose za žito, kaj ih u Hrvatskoj ima, a da ništi nezna kam je to žito otišlo i do ih je izpraznil. Ak to nije kunst...? Ak ih nemreš vrešt strpat ond im daj priznanje “Reda Črne Kraljice”.

Bog poživi se okol!
Zvonko Simunjak


Pismo Ružmarinki 
Piše Zvonko Šimunjak /04.07.2012./

Ružmarinka
Ružmarinko, lijepa Prigorko, kaj da ti velim ili napišem. S čim bi te mogel razveselit ti smješak izmamiti.

Bum probal s ovim: Ovak kak si ti napisala: “mi navek srce zatitra”, znaš te „vibracije“ ti mom starom srčeku“ dobro činiju. Hajd sad šalu na stranu, ak treba nekog pohvalit onda si to ti.

Kad sam našel tvoj Blog nisam mogel sam sebi verovati. To kaj ti delaš, čim se baviš i sve ono kaj znaš, o našoj nošnji i Prigorju, tog nema ni u etnološkom muzeju. Najozbiljnije mislim da bi ti tam bilo mjesto, jer kaj nam vrede svi ti „stručnjaci“ kaj ne znaju ni konec vu iglu navesti. Tvoje zalaganje, znanje i tvoja umješnost se mora podržati. Ti to delaš iz ljubavi prema svojim Šestinama i našem Prigorju. Nee, penezima se to nemre platiti i ni jen pravi Prigorec i Prigorka ti na tom ne bi smeli bit jalni; dapače, kak se ono veli “do groba” bi ti morali biti zahvalni. Ja mislim da to i jesu, al znaš, naši ljudi ti to ne znaju pokazat.

Prav veliš da si Šestičanka pak Prigorka, jee baš tim redosljedom se iskažuje domoljublje. Prvo moraš ljubit svoj rodni kraj pa onda ko u matematičkom nizu se ispelja tvoje hrvatstvo. Ti se ne trebaš v prsa busati kak si velika hrvatica, a v žepu, tam de su penezi, figu držati.

Ne znam dal na “Prigorskim cajtima” v Lisinskom ima kakav izbor za: najljepšu, marljiviju, mlajšu ili kaj ja znam kakvu, Prigorku. Ak tog nema onda bi se to moralo sakak uvesti, a za to prelazno vrijeme velim ja da si ti zame


NAJ PRIGORKA

Da sam kakav jury onda bi laudiral: Ružmarinka ne samo da zna see o Prigorju, njegovim navadama i Šestinskoj nošnji ona si ju zna i sama sašiti. Oblečena u nošnju ona reprezentira Prigorje u svoj njegovoj posebnosti, ljepoti predivnih oblina pitomog krajolika veselih boja.

A kad se u njoj kreče ni sunce zalazit neće več zastane, osmjehne se i svojom zrakom pozlati joj obraze i milujuči ih šapuče joj tiho: “Ovo je raj na zemlji čuvajte mi ga od tajkuna i njihovih urbanih vila”

Ljep pozdrav Ružmarinko … i naj mi kaj zameriti.
Zvonko Simunjak



Ružmarinkino pismo 
Piše Zvonko Šimunjak /30.06.2012./

Bok Ivane,
Ruzmarinka mi se javila mailom na moj prilog "Podsljeme". Ja sam joj se vec zahvalil i rekel sam joj da cu ga objaviti na blogu da joj mogu javno odgovoriti.
Pa sad stavi molim te prvo njeno pismo, a tam do pocetka tjedna ja cu napisati svoj odgovor
Lijep pozdrav,
Zvonko


Ružmarinka
Tekst:
Bok Zvonkec,
da ne duljim , direkt, čitam tvoje tekstove i oči mi navek zasuze. Nemrem si pomoći , ali tak mi navek nekak srce zatitra. Izabereš tak nekak prave reći. Ponosan si na svoje Prigorje. Šimunčan si , ali si i Prigorec. Ja sam iz Šestina, ali tak volim ovo naše Prigorje.

Kak veliš: naša četiri sela, tak ista , a tak drugačeša. Znaš kaj mi je samo žal ?! Kaj se ta naša četri sela ne drže nekak više skup, barem da održe našu nošnju, naše običaje, navade . Imam priliku se kretati među ljudima i tim selima. I navek se spotaknem u nekakvu ljubomornu opačinu. Mislila sam da barem ljudi kaj su u folkloru mojsi isti cilj imju , ali ni tak. Svaki je svoj i svaki za sebe. Naravno čast izuzecima . Njih izuzetno cijenim.

Lijep pozdrav Zvonkec i hvala na tvom postu!
Snježana Hržina


Tajna jedne dopisnice iz 1920 godine (6) 
Naše Podsljeme

Piše Zvonko Šimunjak /22.06.2012./

Bok Ivane,
eto, uhvatio sam malo vremena da se ponovo javim. Vrijeme kao da leti, a ustvari to je opicka varka, jer vrijeme ima svoju brzinu I dinamiku, a mi odnosno ja smo postali stari I odjedanput ne drzis vise korak sa vremenom vec trcis za njim, pokusavas ga uhvatiti odrzati ritam svakidasnjice. Sve to odjedanput zahtijeva puno vise snage tijela i uma.
Lijep pozdrav , Zvonko


Ružmarinka
Već sam puno tog nadrobil, a na sve to me potakla samo jedna „obična“ dopisnica. Razmišljati o prošlosti, posebno onda ako je to razmišljanje vezano uz rodni kraj, je virtualana šetnja dobropoznatim stazama gdje srećete vam znana lica izblijedjelih imena. To je šetnja kroz vrijeme koje nemilosrdno i nepovratno briše sve što nije pospremljeno; zapisano u nekim tekama ili možda čak u arhivima; Danas u kompjuterima. Ta su sjećanja utkana u tanke niti naših moždanih stanica, sa ograničenim vijekom trajanja, koja neprimjetno blijede, gube se, ostavljajući prazninu. Slijedom tog procesa snaga sjećanja ne mjeri se više bistrinom uma već prazninom u glavi koju nastojiš popuniti melankoličnom čežnjom za izgubljenim licima, imenima i događajima iz tvog djetinjstva i rodnog kraja.

U mislima se rado vraćam vremenu kad je Markuševec bio selo sa svom seoskom idilom koju je danas snagom uma, teško dočarati, a kamoli prizvati. Nije to žaljenje za prošlim „starim dobrim vremenima kada je sve bilo bolje“, već je to osjećaj sreće, zadovoljstvo duha pri spoznaji da si ustvari sretnik u prolazu kroz vrijeme, između dviju stanica; Sretnik kojem je Bog dao mogućnost upoznati staro i živjeti u novom vremenu; stari seoski i novi kvartovski su život ljudi i oslikanost krajolika.

Imao sam priliku doživjeti, osjetiti, vidjeti i okusiti prošlost koje se moja generacija rado prisjeća. Osjećalo se da se ide naprijed, da nam sutra donosi boljitak; nada je živjela u nama, a danas kao da je ta ondašnja nada na umoru. Trebali bi se zabrinuti nad tim, jer znamo da je „nada zadnje što umire u nama“.

Divno je bilo ujutro se dignuti i krenuti uskom stazom u trnac i sa orošenog stabla ubrati marelicu neopisivog mirisa i medenog okusa ili trešnju crveno-crnu još vlažnu od jutarnje rose. Njezinog malog bijelog podstanara ispljunuo si u velikom luku, a plod sa užitkom pojeo. Pijetlovi su kukurijekali, a livade u svom punom cvatu dočaravale su krajolik pokriven fino istkanim perzijskim tepihom. Mirisom si mogao odrediti godišnje doba, a miris isparavajućeg đubrišta je bio samo jedan sastojak u smjesi seoskog parfema. Da to je onda bio miris koji je bio garancija dobrom usjevu, debeloj šunki, zdravoj hrani i punom trbuhu.

„ … jee seljak nee bil nigdar gladan i mogel je bez penez preživeti. Čak si je i svoje obleklo sam pravil. Kakvo god da je bilo, njegvo je bilo. Nije ga kupil na kredit. Doma kaj je nosil saki dan nije bilo niš nacinfrano“. Jednostavno praktično, ali za nedjelju i za blagdan se zbigecal i tu se onda vidjela sva njegova kreativnost i vještina.

Čujte sad Vam ne budem pričao ono kaj svi znate kakva je naša nošnja i od čega je napravljena. Dao sam vam jedan link gdje je se to lijepo i stručno obradila Ružmarinaka, naša Šestinčanka*.

Kad malo bolje pogledate vidite da su Zagorci, Prigorci pa i Slavonci obučeni u nošnju tkanu od lana. Osnova joj je obično skrojene gače i preko toga rubača bijele boje (kod nas žutica). Ali ruku na srce ni jedna nošnja nije tak nacinfrana kao naša. I baš me je to natjeralo da se zamislim: “Za kaj je to tak, za kaj baš ta naša četiri sela? Za kaj nije tam vu Vrapču i pri Bizeku na jednoj strani (dobro oni su bili pod Susedgradom) te Čučerju i Vugrovcu na drugoj strani isto kak i pri nami? Imamo ist govor, smo susedi, ali nam je nošnja drugčeša“.


Nastavlja se


Tajna jedne dopisnice iz 1920 godine (5)
 Piše Zvonko Šimunjak /11.05.2012./
Peti dio Kak su, mojsti, nastala, nastal …?

U naslovu sam napisal “mojsti”, kaj u prijevodu sa prigorskog na hercegovački hrvatski znači možda, jer ovo kaj bum sad napisal je moja teorija, čist onak nastala na svem onom kaj sam do sad pročital u raznoraznim spisima po domačim i stranjskim arhivima. Ono pak kaj piše na službenim stranicama Grada Zagreba o opčini Podsljeme i njezinim kvartovima, je tipičan hrvatski proizvod. Radi se (piše) da bi se nekaj napravilo (napisalo), a nema finalne kontrole koja bi utvrdila kvalitetu proizvoda (istinu). Ima iznimaka, al za sad jako malo, pak nek mi oni, mislim te iznimke, oproste ovu jednačicu.

Sve mi se čini da je to mojsti napisal neki dojdek ili dotepenec kaj mojsti ima čak i nekakvu titulu doktora, a navčil je pisat na kompjuteru, a ne krasopisom,“tanka debela”, kak smo mi nekad učili. Imal si vremena razmišljat o onom kaj pišeš.

Prije nek se počelo sa krasopisom formiral si slova keljenjem (ljepljenjem) polovicama bažulja na papir, odnosno na karton. Ljepilo ili kelj je bilo napravljeno od melje (brašna) i vode. To se više nije zvalo tjesto, jer je bilo pre rijetko (da si ga nalijal u tavu bi si spekel palačinku) več smo rekli da je to “štirka”, a bil je ustvari “kelj” ili kak se danas veli “ljepilo”.

Vidte, naša nastava je bila čisti “Bio-proizvod” isto kak smo i mi bili, jer nam je iz uva znala trava niknuti.

Dobro čovek zna pisat na kompjuteru, IT-stručnjak, docktor je , kaj nije mala stvar, ak si ju nije kupil ili mojsti od nekoga iz interneta prepisal. Profesore neču ni spominjati, jer je tu inflacija titula. Jedna akademska titula postala je zanimanje. Najpre su svi lječnici postali “doktori”; tak je navek bilo. Onda su si nastavnici mislili pa zakaj se nami nebi reklo “professor”. Bravari su pak rekli da su oni „tehničari“ i tak redom. Dobro vele mi ima tu razlike, da je to regulirano zakonom. Na samu riječ “zakon” u Hrvatskoj, mi se dižu lasi, jer si mi znamo kak se pišu zakoni u Hrvatskoj. Onaj kaj ga piše gleda da prvo sebe namiri. Znači zakon o naobrazovanju je mojsti pisal nekakvi učitelj kaj je htel imati titulu “profesora”. Samo me čudi kaj se pravi profesori nisu protiv tog pobunili. Dobro neču sad dalje o tom lametirati, jer od tog bi nasatla trakavica gde bi se nadovezali svi hrvatski paradoksi.

Vrnimo se našem Podsljemenu, našoj narodnoj nošnji i drmešu.

Čitam dalje da sad Markuševec više nije selo neg je postal kvart; pa po logici niste više seljaki nek kvartovčani. Kaj to nije napredak? Mojsti je, ali si za to nemrete niš kupit, a seljak je navek imal vu vrtu kakvog peršina, paradajz, vugurek, bažuljeka, a po dvorišču su trčale i kljuvale kokuši kaj su nesle jajca, a kad je kokoš prestala nesti si joj na drvocepu sa sekirom glavu odčvrknul. Bilo je masne juhe i kuhane kuretine kaj se sa hrenom dalo dobro pojesti. Kokuši su žilave pak je neka znala i bez glave po drvocepu trčati. Od tud vam je i ona izrečica „Se munjaš kak kokuš bez glave“. Kad je moja Slavonka znala kokoš za ručak spremati sam ju pital: „Kaj, bu danas kuretine?“ Me samo pogledala, onak ispod oka.

Dou zna na kaj je ona mislila, a Vi sigurno znate, ak ste z Prigorja, na kaj sam ja mislil.
Lijep pozdrav, Zvonko Šimunjak
Nastavlja se:


Tajna jedne dopisnice iz 1920 godine (4)
Četvrti dio: Ime naše narodne nošnje
Piše Zvonko Šimunjak /20.04.2012./


Ili nekaj malo o tutlekimai i kaj od njih navčiti moreme.

I tak na prvoj strani dopisnice, lijepa slika, lijepa nošnja, mala djeca, piše Sv. Šimun i sam si u sebi onak prsato ponosan da je jedan veliki umjetnik narisal nekaj iz tvog kraja i napisal ime tvoje župe da bi cijeli svijet o njoj doznal.

I okreneš si drugu stranu dopisnice da pročitaš kaj je tam napisano. Znoj te oblije i moraš se dobro zbrati da te šlag ne trefi kad to pročitaš. Ste zgruntali o čem je riječ! Jee i Vam isto tak?......Ste i Vi mali lokalni patriotić?
Tam na prednjoj strani piše „Sv. Šimun“, a ovdje „Šestine – Gračane“, kaj da je to jedno te isto.  I kaj nas to uči? Da su „gradski“ ljudi obični tutleki čiji horizont doseže Pantovčak, Mirogoj i Savu. Sve kaj je iza te linije je črna fleka, nepoznato!  Jee to je ograničenost kaj definira jednog pravog tutleka odnosno ono kaj mi pod tim mislimo. Tak je bilo onda, a ja mislim da je tak i denes.

Nakladniku S. Markoviću iz Ilice 5, dopal se motiv i tema slike, uvraštava je u svoj serijal dopisnih karata „Hrvatske narodne nošnje“, a za porijeklo motiva kao objašnjenje ispisuje „Šestine-Gračane kraj Zagreba“.
Da je malo zgruntal onda bi napisal „Šestine, Gračani Zagreb”, a da si je pak dal još malo više truda napisal bi istinu „Sv. Šimun-Markuševec Zagreb”, jer sva ta okolna mjesta su u ono vrijeme dio Zagreba isto kak i Trešnjevka i Trnje za koje niko ne veli “Trešnjevka kraj Zagreba”, ili pak “Trnje u Zagrebu” kaj ustvari i ne bi bilo niš neobičnog.

Kad nekom veliš da je tutlek tim si mu dal apsoluciju (apsolution), oprost grijeha. Niš mu više ne zamjeraš. Prihvaćaš ga onakvog kakav je, na njegvom nivou. Pokušaš ga shvatiti odnosno si objasniti kak je mogel obrazovan i fini gospon takvog nekaj reči ili, Bog oprosti, napisati.

Marković je Purger, onaj kaj ne vidi dalje od nosa. Njemu svaki tjedan dolazi “Šestinska pralja” vu hižu po njegov zamazani veš. Ženska oblečena u narodnu nošnju ide od hiže do hiže, skupja prljavi veš zamota ga u cule i nosi na Langov Trg gde čekaju zaprežna kola da se to odvezu u Šestine ili u Zakutek* kak su se prije zvale, ili pak Slanovec (Slamnovec)** ime Šestina u vrijeme kad je na Medvedgradu gospodaril Stjepan Gregorianec do 1592. Ono kaj ljudi pričaju, a čak je i napisano, da su Šestine dobile ime po “šestini “ davanja vlastelinu... to Vam je napisal jedan tutlek, čista izmišljotina kak i one da je njihova crkva najstareša u celom kraju. Dobro da ne veliju da su oni ustvari prvi ljudi.  Marković zna da je grad pun ljudi kaj su oblečeni kak i njegva pralja.

 Kad špancira sa svojom milostivom po Ilici vidi ih kak teraju kakvo tele k mesaru. Muški nose cula na plečima, a ženske okrugle korpe na glavi i njima balansiraju da bi u svakom cirkusu mogle nastupit. Bile su ravne kak sviječe, jer jedna pukljava ženska nemre nosit korpu na glavi i pritom delati još sto drugih stvari.
Na Dolcu ih ima najviše. Njegova pralja je iz Šestina, znači oblečena je u šestinsku nošnju, pa po tutlek logici, svi kaj su tak oblečeni, oblečeni su u “Šestinsku narodnu nošnju” .

Kad ide na proštenje vu Remete vidi da ih ima samo par kaj su po gradski oblečeni, a si ostali su u nošnjama. Otiči V Remete je bilo sat hodanja, a do Sv Šimuna još jedan sat više. Samo oni kaj su si hteli popit dobru kapljicu i pojesti pravi “Šimunski Šindelbraten” su se dali na tak veliki put. Nek, al im se isplatilo kaj još den denes Zvonimir Milčec prizna i o tom piše***.

A kak je to bilo vu Remetama za vreme proštenja pročitajte si u pjesmici od Veljka Rabačevića iz 1862 godine.  HRVATINE   VI

Remetska Gospa

„Ti si Ludor!“ slušah staru tetku
Vikati mi jednom po sto putah`,
Što sam jadan – bilo baš o petku
Okusio mrvicu pršuta.

Ali sam pravo vierno diete,
Pa kad goder mala maša dospi,
Pošao sam mladić u Remete
Poklonit se čudotvornoj gospi;

Tam gdje bjah unjegda bieli fratri,
Na proštenje mila zvonu zvona,
Slanina ti prska tu o vatri,
Tu je vinca našeg – tu i ona!

Odbubnjali prohodni bubnjari,
Već umuknu starih glas orgulja,
U fratarski perivoj se stari
Noga moja kradomice šulja.

Tu na hvojki ptice vjetrogonje
Kljuju, zoblju, rumenoga drijenka,
Ja sam sjeo blažen na klupu do nje,
Zaklanjala nas je hladna sjenka.

Sklopila je trepavke svilene,
I ručicom krije cviet njedara,
Postvara usnice rumene, -
U pijesak mi ime šibom šara;

Sve silnije grud joj se lelija,
Bielom nožkom o nožicu depa;
Plane – o vrat ručice mi svija,
Bože, bože, al je bila lijepa !

A scjelovaho zvala se hvala
Zaštitnici remetske doline,
Što je mom mladom srcu dala
Svu milinu sriedove miline.

Od tog doba prodje mnogi danak,
Al u srcu sve još zvone zvona,
Živijo štemili Gospin stanak,
U tom srcu žive još ti – ona. 

                 Veljko Rabačević 

/  *Strana 415 / Miestopisni riečnik kraljevinah DALMACIJE HRVATSKE I SLAVONIJE izdan u Zagrebu 1866 godine u tiskari A. Jakića. Uredio ga je IVAN SABLJAR verhovni nadzornik carske i kraljevske financijalne straže / Pogledati na GOOGLE BOOKS -> Ivan Sabljar / ** Strana 41 i 57 / Događaji Medvedgrada od Ivana Kukuljevića Sakcinskog / Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, Band 3, Agram 1854 /



*** Vidi  „Zagreb.online“ od 08.09.2010
Objavljeno 08. ruj, 2010
Barbierija pozivam u Markuševec na šindle!
Autor: Zvonimir Milčec

Z. Milčec
Od svih medijskih kuhara i kulinarskih znalaca najviše preštimavam Veljka Barbierija. I to ne samo zato kaj nas vežu zajednički mladenački dani. Veljkić, kako smo ga tada zvali, i ja našli smo se posljednji put na otvorenju obnovljene Gradske kavane. Rekel sam mu da ga pratim i kontroliram, a pohvale na njegov račun zadržal sam za se, da se ne umisli. S “Izgubljenim jelovnicima” Veljkić je na HRT-u zbilja uspjel naći pravi recept u kojem se nađe, kak bi on reko, puno šuge, a ja bi to preveli na naški – safta.

U svoju kulinarsku koncepciju ufural je prirođenu istraživačku strast, pa na ekranu pred nas iznosi vrlo jestive esejističko-poetske buzare i brudete, nabodene na ražanj i sve vrste palica koje uglavnom idu na dalmatinski i mediteranski štih… No, zameril sam mu da se nikad nije sjetil da postoje purgerske i prigorske šibe na kojima od navek šište pečenice, koje znamo po šestinskoj pečenici, izvedenici iz puno starijih remetskih ili markuševečkih šindlbratna.

Toga sam se sjetil kad sam se prošle subote našel u Starom gnijezdu na Gračanskoj cesti na ulazu u Markuševac. To je jedino mjesto u gradu gdje se šindlbratni još peku na starinski način. Pred gostima u pećnici pucketa žar koji s udaljine liže krmiće nabodene na šibu. Kaj je najvažnije, šinlbratni, ona tri rumena krmića, na žaru se podaju usporeno i uspravno. Zato sam davno podsjetil na svog dedu Slaveka Sršeka iz Remeta, koji je šindle uvijek pekel uspravno, nikad pognuto! I to sve tam od 30-ih pa do 50-ih, kad je iste pečenice pekel na vinogradskim goricama pred svojim stalnim i slavnim gostom gradonačelnikom Vecom Holjevcem. I Veljka pozivam u Markuševac na tradicijske šindlbratne…


Tajna jedne dopisnice iz 1920 godine (3) 
Prednja strana dopisnice 
Piše Zvonko Šimunjak /13.04.2012./

Kada čovjek pogleda bolje prednju stranu dopisnice vidi u donjem desnom uglu prepoznatljiv potpis umjetnika i ispod njegovog potpisa rukom upisana primjedba, podsjetnik ili naziv slike „Sv. Šimun“. Sveti Šimun je ime naše župe i u govornoj upotrebi naziv našeg mjesta. Markuševec ili Markuševac bio je službeni katastarski naziv. „Markuševčan“ kao ime stanovnika Markuševca nije bilo u upotrebi. Stanovnici Markuševca su bili Šimunčani, a onisu se medju sobno dijelili prema kraju odnosno zaselku u kojem su živjeli: Štefanovčani, Brežovani, Utovčani, Jarčani, Vidovčani i Trnovčani.

Poznato je da su likovni umjetnici iz „Šarenog Bukovčevog razdoblja“ dolazili u Prigorje i tu nalazili nepresušan izvor motiva iz svakodnevnice Prigoraca.

Ljudi su živjeli sa prirodom, svoj način života podložili su njezinom toku. Hiže su im se uklapale u krajolik, obleklo su obojali bojama šarenih sunčanih sljemenskih padina, običaji su odraz duhovne krijeposti koja se očituje u štovanju Majke Božje, a veselice su mentalni izražaj, inspiriracija inicirana dobrom kapljicom iz mnogobrojnih vinograda …

Veselo je bilo vu Prigorju.
Naš narodni pjesnik Vladimir Ciglenečki stariji ovako to opisuje:

Vaesele Prigurje

Pri nami v' Prigurju
Jae naviek bile vaesele.
Pri nami jae bile vaesele
Kadt jae diekla dičaka dubila.
Pri nami jae bile vaesele
Kadt jae svekrva sneju dubila.
Pri nami jae bile vaesele
Kadt sae diete rodile.

Pri nami jae bile vaesele
Kadt jae diete ime dobile.
Pri nami jae bile vaesele
Kadt jae svekrva sneju za mlade skrbila
Pri nami jae bile vaesele
Kadt jae diekla surinu dubila.

Pri nami jae bile vaesele
Kadt jae lajbek čerljaeni guspudara dobil.
Pri nami jae bile vaesele
Kadt jae kosec kosil.
Pri nami jae bile vaesele
Kadt sae siene sušile.
Pri nami jae bile vaesele
Kat jae travica z'rasla.
Pri nami jae bile vaesele
Kadt jae kravica travicu pasla.

Prinami jae vaesele
Kadt nam trjsje dobre rudi.
Pri nami jae vaesele
Kadt vincek lica zrumeni.
Pri nami jae vaesele
Kadt pupievka pu bregi ouri.
Pri nami jae vaesele
Denes kak jae i negda bile.

Moji Prigurci raade i ponusne veljiju:
„da vaeč jezaer ljiet u taem ljiepaem Prigurju živiju”.


Nastavak slijedi
Zvonko Simunjak



Ferovec, sjećanje na Miru 
Piše Zvonko Šimunjak /04.04.2012./





Hallo, Bok dečki s Ferovca.
Baš mi je drago da ste se sjetili Ferovca i da ste krenuli u obnovu tog meni dragog šumskog proplanka na kojem se spajaju dva šumska puta, onaj od Lideja i Jordanića sa desne te drugi od Hadžića preko Gradečaka sa lijeve strane. Na Ferovcu su nekad bili voćnjaci, pa livade sjenokoše i kasnije u moje vrijeme šezdesetih godina pašnjaci svima prisutni, puni razigrane djece. Na Jordanićevoj strani je proplanak „Banja“, isto je bio pašnjak, a uzbrdo malo dalje od Ferovca je proplanak „Gornje Njivice“. Preko njega strmo uz brijeg išlo se prema vrhu na kojem su izrasle „Tri jelve“. Izdaleka vidljive ponosno su se uzdigle iznad okolnog raslinja. Nedaleko od njih na proplanku cvao je šumski himber. Mojoj sestri Barici nije bilo teško dva sata pješačiti da bi nabrala malu košaricu tih preslatkih bobica. Voljela je ići u šumu i brati šumske plodove, vrganje i cvijeće. Mama bi joj to odnijela na plac, a dobivene novce bi si ona stavljala u „šparšvajn“.

Ivka Hadžić udana Ježić je spomenula da se gore igrala, a svaki put kada je Zvjezdana sa Ivanom prošla preko Ferovca prema nekom od svojih ciljeva diljem Medvednice ili bi ih put prema domu skrenuo preko Ferovca i Banje, a oni sve to lijepo opisali na blogu u meni su budili sjećanja na moje djetinjstvo, na bezbrižno vrijeme i lijepe trenutke provedene u igri na Ferovcu, na naše cigarete smotane od novinskog papira punjene kestenovim cvijetom, na moju prvu kutiju „Opatije“ kupljenu novcima iščeprkanih iz sestrinog šparšvajna, na šamar koji mi je opalio moj bratić Štef Njutko kad je našao tu kutiju Opatije u štaglju pod roženicom, na Miru Puntarić, razlog koji me najviše vukao na Ferovec.

U svakoj priči ima neka djevojka, djevojčica. O tome mogu danas pričati, pisati, ali onda u ono vrijeme bio bi to ofenbarung, priznanje slabosti, izdaja svega onog što čini jednog muškarca muškarcem. Reći jednoj djevojci da je voliš, da ti je stalo do nje, pokloniti joj cviječe ili „trčati“ za njom; Nezamislivo. „Ščapi ju, primi ju za sisu i dobro stisni; Ak se ne brani onda je tvoja“ učili su nas stariji dečki. Iz toga je nastao naš ratnički poklik „OBORI“. Da bili smo romantični kao vampiri i nježni poput bagera kojim vi dečki sad uređujete Ferovec.

Mnogi koji poznaju stari Markuševec sad su pomislili na Miru Puntarić iz Utovca. Ne ovo je bila druga Mira iz Lučkog koja je dolazila sa svojom mlađom sestrom Brankom na ferije kod svoje bake kod Hadžića, Gradečak Desni. Vodila je bakinu kravu „Bebu“ na pašu. I ja sam vodio „Lisu“ od svoje tete Šimunjačke isto tak Slavko i Branko Miklec, Vlado Hadžić, Dragec čiji je brat Radić oženio Maricu Klenkarovu, svaki sa svojom kravom.

Mira je bila u dvorištu kad mi je moj Štef opalil šamarčinu. Za mene je to bilo ono: „Zaslužil sam je“ idemo dalje, ali Mira! Mira je digla galamu, stala u moju obranu, da kako se Štef usudo mene ošamariti, da se djeca ne smiju tući i da je ona sada veća i jače da bi ona njega istukla. Štefu je bilo neugodno, a i meni bogme; Da me jedna curica brani; Ipak, moram priznat, imponiralo mi je, da je Miri stalo do mene. Možda sam čak tu zadnju misao i krivo shvatio, bio sam ponosan na Miru, jer ona je bila drugačija od domaćih curica koje bi se razbježale ili taj čin uzele „zdravo za gotovo“, kao i ja. To je bila naša svakodnevnica i ništa neobičnog kod nas. Bila je blondinka, plavih očiju, visoka i meni užasno simpatična. Kad smo poslije igre sjedili i odmarali se, sjedila je uz mene. Ostali smo sjedit i onda kada su drugi nastavili sa igrom. Imali smo o čemu razgovarati, jer je i ona puno čitala, a čudila se da je jedan seljačić isto načitan. Nije to tako rekla, ali smo znali da nas gradska djeca smatraju glupim kumekima.

Bila je muzikalna. Svirala je harmoniku, a znali smo zapjevati u duetu našu omiljenu pjesmu od Ljiljane Petrović „Mjeseče srebrni“.

Mjeseče srebrni plovi daleko ti
Put je tvoj dugi let, vidiš cijeli svijet,
Ako na putu svom, svratiš kad u njen dom,
nosi drag pozdrav moj majci premiloj.
Tad joj reci da: „Ne bude, ne bude, ne bude tužna, zbog mene sad,
Jer ja ću se vratiti, vratiti, vratiti opet u rodni kraj.


Ljetni raspusti su prolazili. Mira se vračala u Lučko. Ostajala su samo sjećanja koja su se gasila sa početkom nove školske godine. Ipak kad mi neko spomene Ferovec moja prva misao posvećena je Miri.
Zvonko Simunjak



Tajna jedne dopisnice iz 1920. godine (2)
Drugi dio: Neposredno nakon 1. sv. rata.

Piše Zvonko Šimunjak

Vraćam se ponovo meni dragoj dopisnici. U prvom djelu pozabavio sam se pisanim sadržajem dopisnice koja je, pretpostavljam, kao „Beipack-Grusskarte” bila priložena u nekom paketu. Da je slana kao “Grusskarte” razglednica bila bi na njoj adresa sa poštanskom markom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, što nije slučaj. Dakle, pretpostavljam, bio je paket i pitam se: “Što se u ono vrijeme moglo slati iz male Hrvatske, ali kulturnog i prilično bogatog Zagreba u veliku Njemačku; hrana, živežne namirnice svih vrsta?”. Razmišljam kakva su to bila vremena i kako su živjeli ljudi u Hrvatskoj, odakle je dopisnica krenula na put, i u Njemačkoj koja je bila cilj njenoga putovanja.

Prošle su dvije godine od svršetka 1. sv. rata. Njemačka, a i Hrvatska su izgubile rat. Njemačko i Austro-Ugarsko carstvo se raspalo. Nastale su nove nacionalne države. Srbija koja je prouzročila rat, u ratu izgubila sve bitke, vraća se kao ratni pobjednik. Njezin ratni plijen ima veću materijalnu vrijednost nego cijela prijeratna Srbija.

Za Njemačku je rat završio 11.11.1918 potpisom primirja na rubu Campienjenske Šume u željezničkom vagonu. Nijemci to shvaćaju kao uvredu. U Njemačkoj su veliki nemiri; pobune i generalni štrajkovi sa preko 12 milijuna radnika. Na ulicama se vode borbe između ljevičara i desničara. Njemačka je na rubu građanskog rata. U Krefeldu, Hamburgu i u drugim gradovima prosvjeduju gladni “Hungerunruhen”. Trgovine se pljačkaju, vojska intervenira. Puca na demonstrante i u Berlinu ubija četrdesetdvoje ljudi. Početkom siječnja na snagu stupa „Versajski ugovor“ od 28.06.1919 po kojem Njemačka mora platiti ogromnu ratnu odštetu. Inflacija raste da bi svoj vrhunac dosegla 1923 kao hiperinflacija. Recimo 1920 godine poštanska marka za pismo je 0,20 Maraka, a 15.Studenog 1923 10.000.000.000,00 Maraka.

24.02.1920 godine u Minhenu se prvi put pojavljuje Adolf Hitler (Deutsche Arbeiterpartei DAP) i drži govor pred 2000 ljudi. On u ime svoje stranke, u kojoj je on zadužen za propagandu, traži poništenje i nepriznavanje Versjskog ugovora, jer je on sramotan i nema te zemlje koja bi mogla platiti 20 milijardi goldmaraka. Tarži ukidanje njemačkog državljanstva za Židove. Tu je posijano sjeme mržnje prema židovskom narodu. 13 godina kasnije 30.01.1933 Hitler preuzima vlast.

I u Hrvatskoj isto ne teče med i mlijeko; Dapače, Hrvatska je u dilemi. Zamka koju su joj postavili Srbi još 1917 na Krfu je počela djelovati. Ideja velikosrpstva, san Nikole Pašića, se počela ostvarivati.
01.prosinca 1918 proglašeno je Kraljevstvo Srba Hrvata i Slovenaca.
Hrvatska i druge nesrpske zemlje, Slovenija, Bosna i Vojvodina postaju srpske kolonije. Vojska i policija je nakon 05.Prosinca 1918 (Prosinačke žrtve u Zagrebu) potpuno u srpskim rukama. Provodi se pljačka hrvatskih dobara. Uvodi se Srpski Dinar kao platežno sredstvo. Iako slabiji od Hrvatske krune mijenja se 4:1 u korist dinara. To je najveća monetarna pljačka provedena u novijoj povijesti. Međutim nije se stalo samo na tome. Provodi se i agrarna reforma u korist Srba, srpskih seljaka koje država raseljava i naseljava diljem nove države. Uvađa se porez na posjedovanje stoke koji najviše pogađa hrvatskog seljaka tako da u Rujnu 1920 godine dolazi do pobune hrvatskog seljaštva u središnjoj Hrvatskoj (Moslavini, Posavini i Zagorju). To je seljački ustanak "protiv kralja" i "protiv gospode", potaknut pečaćenjem stoke i rekviriranjem konja za vojne vježbe. Vojska ugušuje pobunu, ali je još 1921. po šumama bilo naoružanih seljaka.

Dva mjeseca kasnije u studenom 1920 održavaju se izbori. Na njima sudjeluje i Komunistička partija jugoslavije. Sa osvojenih 58 poslanika postaju treća stranka po brojnosti zastupnika, ali ubrzo zatim pada pod Obznanu, dekret nove vlade sastavljen od radikala i srpskih demokrata, i zabranjena je. Komunisti odlaze u ilegalu i 1921 u Delnicama ubijaju ministra unutarnjih poslova Milorada Draškovića. Kraljevstvo nema ustava. Kralj vlada apsolutistički. Izabrani parlament nema nikakve ovlasti, a vladu postavlja kralj. U parlamentu se traži proglašenje ustava. Manipulira se većinama. Ne može se postići 2/3 većina u parlamentu. 28. lipnja 1921 na Vidovdan donosi se novi ustav izmjenom zakona 50% plus jedan glas.

Ime države promijenjeno je u “Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca”.
Taj ustav ulazi u povijest kao “Vidovdanski ustav”. Njime je posijano sjeme svih budućih problema. Postavljen je kamen razdora i sve nesrpske nacije počinju shvaćat da je zajedničko življenje sa Srbima u jednoj državi naprosto nemoguće. Proći će daljnjih 70 godina da toj zabludi u krvavom ratu ... dođe kraj.

I sad gledam u razglednicu i razmišljam o svemu ovom što sam napisao, a ustvari nije mi bila namjera o tome pisati. Dinamika pisanja je slijed misli koje nailaze. Opustiš se i pišeš opušteno iz dubine duše, riječ po riječ, slažeš rečenice i nastaje djelo kao diktat trenutnog shvaćanja i raspoloženja.
A moju pravu namjeru pisati o dopisnici i o svemu onom što mi ona poručuje, odgađam za slijedeći put.


Novac iz 1919 godine:



Ovo je prvi novac Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca; tiskan u Francuskoj na francuskom jeziku.
Francuska je veliki promotor Srbije. Srpska se vlastela služi francuskim, a hrvatska njemačkim jezikom.



U Hrvatskoj je jedno vrijeme zadržana Kruna, ali sa ubačenim srpskim grbom.



Tajna jedne dopisnice iz 1920. godine (1)
Piše Zvonko Šimunjak /16.03.2012./

Prvi dio: Igra „Piljka“



Preljetodan predstavil sam Vam Slavka Tomerlina i njegve slike sa motivima naše narudne nošnje i naših prigurskih običaja.

Skoro su sve slike tog velkog majstora risanja štampane kak dopisnice. Mnoge su baš iz tog grunta i narisane, jer živeti od risanja je bilo onda, kak je i denes, čisto preživljavanje, spajanje konca s krajem. Te slike, uglavnom crteži, bile su brzo narisane, a izdavači, naručioci su odmah plačali. Dopisnice, tak takve, razaslane su po celom svetu.

Kad imam cajta, uglavnom za weekend, obilazim “Antikmaerkte” u krugu do 60 km. Tu je obuhvačena Holandija, Belgija i moja Rurska oblast odnosno to Vam je područje gdje živi prek 20 milijuna ljudi. Več sama ta cifraVam guvori da se na takvim sajmištima može videti i nači pune zanimljivih stvari i stare krame.

Ja pak nemerem za sebe reč da sam skupljač starina, da mi je to Hobby, strast ili preokupacija, ali navek me veseli ak uspem nekaj nači kaj se uklapa u moj životni ambiente, mješavinu moderne i klasike. Prije par dan na jenom takvom sajmu, „Antikmarktu“, u Mülheimuan der Ruhr, prilikom listanja po albumu sa starim razglednicima, naletim na jenu dopisnicu iz 1920 godine. Sad si morete zamislit kak mi je bilo kad sam videl kaj je to na njoj narisano; Dvoje djece, več su male starejši, sediju na klupi, kakva je bila u svakom našem dvorišču ili na drvocepu, sklepana od sirovih plajnki. Dečec i deklica, oblečeni u našu narudnu nošnju igraju se z kamenčićima.

Iznenadjen i obradovan takvim neočekivanim otkričem pogledam je malko bolje i shvatim da držim u ruki nekaj posebnog, nekaj s čim bi se saki kolekcionar rado nakitil.

Naravno, sad se pitate: „Kaj to more bit tak posebno, kod te dopisnice, osim njene starosti i da sam je našel tak daleko?“


Kupil sam ju bez cenkanja i sad dok ovo pišem leži tu pred menom na stolu i čeka da se vrne tam odkud je krenula pre 90 ljet, da posvjedoći o jenom prohujalom vremenu, vrne iz zaborava dječju igru naših predaka i da objasni, potvrdi „tezu“ o postanku imena i samom „nastanku“ naše narodne nošnje:

Sve to na jenoj običnoj dopisnici!

Idemo redom; Prvo da vidimo kakva je to igra:
I mi smo se nekad igrali kak i ta deca na dopisnici, sa kamenčićima. Hitali ih jenom rukom u zrak i dok je kamenčić još bil v zraku moral si ga tom istom rukom luviti. Najprije jenog, pa dva, tri i tak redom. Nam dečkima ta igra i nee bila baš tak interesantna, jer su deklice navek bile puno spretneše. Da se ta igra zove „Piljka“ i tera su pravila te igre, to nisme znali, pak smo se furt svadili.

Da sad sve to, kaj onda nisam znal, doznam sa jene dopisnice poslane iz Zagreba u Njemačku, skoro pre jednog stolječa, i to na Njemačkom jeziku. Kaj to nije senzacionalno?
Za Vas mojsti ne, al meni ti je to iste tak kak je bile Slaveku Mikleecovom kad je našel svoje gusle, tere sme mu skrili, a on je več mislil da su mu je krali.

Ovak; Jedna fina zagrebačka frajla, velim fina zbog tog jer je njeen način izražavanja „gewählt“, rekli bi otmjen i bez gramatičkih grešaka, piše svojoj rodbini u Njemačku i objašnjava im prikazanu igru na dopisnici.


Prijevod sa Njemačkog:

Na slici su ljudi iz okolice Zagreba u njihovoj narodnoj nošnji. Oni igraju jednu u narodu jako popularnu igru: Piljku.
Ne znam dali se ta igra samo kod nas igra, ili možda i u drugim zemljama kao na primjer kod Vas u Njemačkoj. Za slučaj da Vam je igra nepoznata objasnit ću Vam je. Treba biti jako spretan u hvatanju malih kamenčića. Onaj koji počinje treba sa jednom (rukom) baciti kamenčić u zrak, a sa drugom (rukom) drugi (kamenčić) uzeti, svaki put jedan kamenčić više. (Prvo) sa cijelom rukom, onda sa četiri prsta, sa tri, dva, jednim, pa sa šakom i.t.d.
Nadam se da ćete je i Vi isprobati.

Ima na toj dopisnici još nekaj posebnog, a to ču Vam objasniti drugi put.
Vaš Zvonko Šimunjak

Nema komentara:

Objavi komentar