OKUD Prigorec 60-tih prošlog stoljeća

Osvrt na ranije objavljene fotografije

Piše Rudolf Pavleković /22.10.2014./

Dopuna o prepoznavanju lica na fotografijama

Fotografija OKUD_a Prigorec

objavljeno u rubrici   OKUD Prigorec 60-tih prošlog stoljeća

Fotografija OKUD_a Prigorec je ispred Restauracije u Markuševcu, ondašnjeg PP Maksimira,
popularno zvana Resta. Dečke sam ja uslikal sa Laicom 600. To je bil ruski automatik he, he.

Na fotografiji označenoj kao „Dečeci tamburaši“

Stoje s  lijeva: Vučko iz Pisuljaka,

do njega Kota Zdravko ( sin našeg dobrotvora iz Reste),

dalje su u prvom redu: Lukačin Željko Jajo, (moj predragi zetec, danas svirać u Ladu, otac mu se zval Mirko a zvali smo ga Vrabec, moj bratić i kum)

do njega Branko Kipov,

pa onda Željko Kravarščan Studo, svira u Ladu i vodi nekoliko amaterskih orkestara,

Stoji zadnji s desna Jordanić Josip Jogo, aktivno svira u KUD-u Željezničar,

do njega lijevo na basu Zlatko Uglik - Burduš,

u sredini Vlado Bikovščak Buki svira u Plahuterima,
do njega Šimunković Željko Tunin

 i Puntarić Krešo.

Tamburaše je uigraval  veliki prijatelj Markuševca i moj osobno, Antun Barić Tuna, Slavonac kaj je stalno nosil reklju (slavonski kaput). On je bil iza Bože Potočnika i voditelj tamburaša u Ladu, a i zaposlenik u Koncertnoj dvorani Lisinski, de sam ga često posjećival, jer sam ja u to vrijeme vodil folklor Prigorca, od 1972 do 1980. Onda me naš prof. Mazut iz škole nagovoril da vodim školski folklor od 1980 - 1986 kad sam i sam zbrisal u Njemčiju.

Fotografija  Štefanovčanki

objavljeno u rubrici   U potrazi za starim fotografijama (2)

Štefanovčanke na farufu s lijeva:

Barica Lidej r. Pavleković moja sestra,

Slavica Hadžić r. Pavleković sestra od Iveka mehaničara - Honde,

Zlatica Batan, sada u SAD,

Barica Batan,

Slavica Šelendić, r. Pavleković moja sestra,

Anđela Peračković,

Dragica Paradinović r. Malec - Čevova

i  Ljubica Krot r. Batan

Četvrti dio: Stvaranje Prigorca

Jarek i Jarčani 1. dio

 Piše Zvonko Simunjak  /18.10.2014./

Eto javljam se ponovo da nastavim obećani nastavak iz serije o nastanku Prigorca.

Na samom sam početku mislio: „Bit ce to najviše dvije ispisane stranice“, a eto ne mogu nikako da završim, jer u slijedu mog razmišljanaj pojavi se uvijek neka  stranputica za koju smatram da je važna i da bi mogla pridonijeti boljem uvidu čitaoca u ta davna vec velom zastrta vremena. Kad pišem onda osjecam  dodir tog vremena i slušam te ljude koje sam poznavao, koji su mi nešto značili u mom životu. Ne mogu, ne smijem i ne želim ih zaobići pa makar time napustio prvobitni cilj. Kaže jedna znanstvena uzrečica da jedan titraj leptirovog krila u dalekoj Braziliji utječe na promjenu vremena u cijelom svijetu, tako i ja velim da svaki susret obogaćuje i utječe na nas i na naše sudbine. Zato  sam zahvalan za sve te susrete  iz mog djetinjstva u Markuševcu.

Smotra folklora 1968. 

Markuševčani poodmaklih godina znaju da Markuševec sačinjavaju mnogi zaseoci čija su imena određena prema starim obiteljskim zadrugama koje su tu od davnine bila naseljena. Danas su to imena ulica podsljemenskog kraja. U nekim od tih ulica, nađe se još i pokoja obitelj sa starim svetošimunskim (markuševečkim) imenom koja stanuje u svojoj ulici, na ognjištu svojih pradjedova.  Možda bi se to, kao neka kulturna baština, trebalo i zaštititi, recimo nekim pridjevom ispred ili iza prezimena.

Da bi se bolje odredila pripadnost jednog ili više  zaselaka nekom dijelu Markuševca postojala je u staro doba i podjela Markuševca na „kvartove“ kako se to danas u moderno vrijeme veli:

1.     Utovec

2.     Deščevec

3.     Jarek

4.     Brežovanka

5.     Bačun

6.     Štefanovec

7.     Trnava

8.     Dubrava

Od svih tih markuševečkih kvartova, površinski gledano, Jarek je najmanji, a sačinjavaju ga zaseoci Đurani, Sitari i Šimunjaki. Prvi su u taj kraj došli Đurani, iza njih Šimunjaki, a Sitari su se priženili Šimunjakima.

Samo ime Jarek proizlazi iz njegovog položaja. Jarek se ugnjezdio, poput ptičnjeg gnijezda u kanjonu potoka Mrzljak koji ga ozvučava svojim žuborenjem, a u stara vremena i ritmičkim klopotanjem koje je dolazilo sa sedam mlinskih kola nanizanih na malenom prostoru. Sa okolnih bregov dolazili su seljani uskim stazama do melina noseći svoj kukuruz na meljavu. Staza kojom su se spuštali Brežovani u Jarek zvala se „Vumelje“ prema složenici riječi vu-meljavu. Za vrijeme NDH je ta staza postala ulica Vumelje u kojoj sam se rodio. Krajem šezdesetih ime ulice se promijenilo u Sitari, a Vumeljem je prozvana strmina koja spaja  ulicu Mrzljak sa zaselkom Novoseli.

Brijeg Vinovar zatvara Jarek prema jugu, a Pilatuščak prema istoku. Sa sjeverne i zapadne strane štiti ga mistična Zagrebačka gora u kojoj žive patuljci, vile i vilenjaci, a zločestu djecu odvlače u lozu (šumu) vukodlaci.

“ Ak idete vu lozu popevajte da vas vile čuju, da znaju da dohajate sa dobrim nakanama“ govorila bi nam naša baka Bukovčanka.

Kata Šimunjak, filjarka rođena Grbavec

* Bukovac, Zagreb 27.10.1882, + Markuševec, Zagreb 19.12.1970

Iz šume se često čula pjesma mladih Prigorki

Po Prigorju, po Prigorju

Rojžice cveteju

Njih si mlade i vesele Prigorke bereju....

 a sa Mikulasovog bi se brijega u nedjeljno popodne, sa do daske odvrnutoga radioaparata, čula muzika sa „Radio Sljemena“.

Stari Pindek bi znao reći: „Te ti je radiostanica „Slobodna Hrvatska...“ 

Mi klinci nismo kapirali što je on time htio reći. Imali smo svu slobodu i nikome nije padalo na pamet da nam bilo što brani.

Svu tu idilu popunjavale su male drvene prigorske hiže. Zajedno sa, uz potok, načičkanim mlinovima bilo je to mjesto poput Tolkinovog Hobbitlanada.  Za razliku od Hobbitlanda koji je smješten na blagim osunčanim padinama, u Jarku  sunce kasno izlazi, a rano zalazi. Možda je baš to imalo utjecja na veliku brojnost djece u Jarku. Od jutra do mraka Jarkom je odzvanjala cika razigrane djece koja bi se ljeti kupala pod nekim od melinskih kola, a zimi sanjkala sa strmina koje su ga okružile.

Rijetka je bila obitelj sa manje od troje djece, a najbrojnija je bila obitelj sa dvadeset jednim djetetom (iz prvog braka sedam u drugom četrnajstero djece). Lijepo je bilo biti dijete u Jarku. Nikad nisi bio sam. Ko u nekom kampu za djecu raznog uzrastja učio si kroz igru od starijeg, a sa svojim si se vršnjacima mjerio u znanju ili vještini.  Nikad nije bilo dosadno, a kad bi ogladnio dobio si na najbližem pragu hrgu kruha; Vode bi se napio na selskoj pumpi ili na nekom od obližnjih izvora. Voljeli smo ići kod strine Pizdačke koja bi nam odrezala šnitu kruva posipala je sa cukerom te cuker zalila sa štamperlom rakije. Bile su to nama potrebne kalorije, a rakija bi nam dezifincirala naš probavni sistem. Ak si bil betežan strina Dora bi ti prelijevala vureke dok bi nam teca Picica  gatala iz kave ili čitala sa dlana, tako da smo znali kaj nas čeka u bližnjoj ili daljnoj budućnosti.

-       „Će, ćer, će... Zvonkec, ti imaš velkih brig! Moraš ijti čez guste šiblje“

-       „Je teca, sutra pišem mešaniku pak se bujim; Im dej mi reci ej vidiš kaj, kak bu se prešle?“

-       „Će, čer, će.. vidim ti ja jenog taubeka, će, ćer će...kak se spustil na tvoja pleča i ti hojdiš z njim. To ti je dobro znamenje. Al pre neg buš počel pisati dej se pumolji svetom Antunu. Buš videl, se buš onda znal.“

-       „Kaj da molim, Oče naš, ili zdravo Mariju?“

-       „Će, ćer, će...ovak reci: Sveti Antun, veliki sveče ufam se u te i molim te za tvoj zagovor kod dobroga Boga na nebesima-“.

Uglavnom sve je odlično prolazilo. Bio sam uvjeren da mi te zamolbe kod svetog Antuna pomažu. Kak se ono veli: „Kaj mali Ivek navči, to stari Ivan ne zaboravi tak lahko“. Od onda pa sve do danas prije svake velike kušnje pomolim se svetom Antunu i zamolim ga za njegov zagovor pred Bogom.

Godine su prolazile. Završavali smo škole, zanate studije. Neki su bili dobri sportaši, uglavnom nogometaši, drugi talentirani muzičari, plesači, a jedan, za kojeg smo kao klinci predviđali da će on postat nekakvi veliki gospon; Iako je imao dvadesetero braće, postal je prof.dr.sc.. Pored njegovog krštenog imena Tomo Jantol zvali smo ga Šika, jer je njegovo držanje bilo šik (Schick....otmjeno odrešito), a u osnovnoj je školi bio odličan đak. I stvarno po završetku osnovne škole dobiva Šika stipendiju na Vojno Pomorskoj Akademiji u Puli. Strina Patalenka je  to malo jalno prokomentirala: „Im lako njim kad imaju Titu za kuma“. Za deklu je Šika imal Dragu Kobašić Šostarekovu (sestra od Garija), lijepu plavušu. Kad Šika odlazi za Pulu rekel je Jakša Pindekov : „Ta veza nebu dugo trajala. Ona je preljepa da bi ga tag duge čakala. Jel se bu on pre vrnul il bu ona odperhajala, bute videli“.

Jakšina je riječ za nas klince bila zakon. On je poznati zagrebački frajer, švercer z vurama iz Praške ulice kod prolaza. Volimo slušati kad Jakša priča o svome „poslu“. Svaki dan vodi neku drugu mačku. Ponekad čak i dvije. Moja mati veli: „Jee tee su ti one kaj tam Pod zidom stojiju, a vu bertiji na stolu tancaju. Kad se napije onda ga pokradeju. Peneze i vure mu zemeju. Sem tega on ti njih i po narudžbi duvaja u Markuševec. Si je z sim obrtnikima prijatel“.

Za školske raspuste Šika dolazi kući. Plava mu mornarska uniforma lijepo stoji.

Visokog je stasa. Držanje mu je vojničko. „Se drži kak da je meklu progutal“ rekla bi strina Kristušovka i tak se ljepe smejala. Ona je navek bila dobro raspoložena, a njezin Francek Nacekov se samo mudro podsmejaval. 

Šika i Draga su bili lijepi par. Jednom sam ih vidjel u centru Markuševca de španciraju kak po drotu; Dopali su mi se obadvoje. Draga u lijepoj svjetloj petticoat haljini sa štiklama na nogama, a Šika u svojoj mornarskoj usko stegnutoj uniformi.

Šikina bluza, lijepo skrojena, sa svjetlim gumbima okičena, mi je zapela za oko.

Takovu bluzu sam si i ja zaželio. Bila je slična uniformi grupe „Lords“ čiju sam sliku vidjel u „Vikendu“.

Otac mi je željezničar, strojovođa. U ormaru su visjele njegove uniforme koje je on zadužival, ali ih nije nikada nosil. Uzmem ja jednu njegovu bluzu i sliku iz revije i  ravno kod šnajdera Čućejka (Mirko Jantol današnja ulica Cilakovec). Malo me čudno pogledal kad sam mu objasnil kak da mi bluzu prekroji. „Jel ti zna stari za to?“ pital me. Njegova zabrinutost nije bila zbog otuđene bluze, već više zbog mog izgleda kad si bum oblekel takvo nekaj.  „Pa kej, naravno da zna“ odgovorim mu ja i držim figu v žepu.  „Čujte kum, a kolko bu to koštalo?“ „Bu stari par gemistov platil“ odgovori mi kum Čujćek.

Gospon ili gospođo nismo upotrebljvali kod oslovljavanja. Ak nam osoba nije bila rodbina onda smo rekli kum ili kumica kaj je ustvari opet značilo da smo si naši. I bili smo si onda si naši. Dotepencov prav ni bilo. Ak je bilo kakvih stranjskih prezimena, onda su to bili siromaki kaj su se priženili.  I tak mi kum Čujćek prekroji bluzu u lijepu jaknu sa svijetlim gumbima koje sam ipak po naredbi oca kasnije moral promjeniti.    (vidi sliku).

Moja bluza po uzoru na šikinu uniformu, ispred restauracije Markuševec:

Zlatko Poslon, Zvonko Šimunjak (sijedi na stolcu), Dubravko Franjević

Stoje: Branko Kobašić Dugi i Branko Jantol Zebec.

1965 Tri Jarčana u centru Markuševca

sa lijeva na desno: Zvonko Šimunjak (po materi Kobašić), Vid Šimunjak (po materi Patalen) i Branko Poslon (po materi Šimunjak).

-nastavak slijedi-

Djevojke sa slike /slike preuzete sa Facebooka/
Piše Zvonko Simunjak /09.08.2013./


Prije nego napišem imena djevojaka koje sam prepoznao na slici napisat ću  nešto o vlastitim ženskim imenima (Substantivima) odnosno punim imenima. Ako na puna imena nadodamo deminitivne nastavke nastaje deminitiv, misaono umanjenje, na pr.: bačva... bačvica,  trbuh... trbuščić,  itd. Kod vlastitih imena deminitivnim nasatvcima stvaramo hipokoristike... imena od milja.

Zašto sve to?   Kada sretnem osobu iz moje rane mladosti onda obavezno uz pozdrav „Bok...“ spomenem i ime te osobe kao znak da je se sjećam da je nisam zaboravio, usprkos tih mnogih godina. Kod muških osoba je to onda:“ Bok Ivane, bok Branko, bok Štef, itd.“ Međutim, kod  ženskih osoba mi se znalo desiti da sam ispravljan kao na primjer kod pozdrava: „Bok Štefa, bok Bara ili bok Ljuba“, sa  napomenom „Ja sam Štefica, Barica, Ljubica....tako mi piše u osobnoj“. Naravno da se u takvom slučaju izvinem sa napomenom „Čuj navek sam te tak zval dok smo bili mali“

Zbog toga da se ne bi možda zamjerio kojoj od djevojaka sa slike od prije 40-tak godina (nisam baš u toku svih promjena koje su se desile u hrvatskom društvu) koristit ću se hipokoristikom, jer su mi te sve cure bile onda jako drage.

Počet ću sa desne strane: Zorica Kučiš, Brankica Puntarić, Ljubica Sitar, Nenica Šafran, Jadrančica Batan, Đurđica Pavleković, Nadica Šelendić,..slijedeče dvije ne mogu prepoznati i na kraju je Ivkica Šelendić.

Naravno sve su te djevojke udajom promjenile prezimena, a kao napomenu htio bi još reći da mi se više sviđaju naša stara narodna imena: Ljuba, Bara, Draga, Kata, Jelka, Nada, Zora....

Dečeci tamburaši

Da ovi su dečeci danas pedesetgodišnjaci, ali oni su za mene ostali „naši dečeci, naš podmladak“. Imena im na žalost ne znam, ali njihovih „faca“ se jako dobro sjećam, jer sam u odsutnosti Baje- Antona Barića sa njima vježbao sviranje po notama.

Imali su volje i talenta, a primašima smo proricali da će za godinu dana svirati u našem sastavu.

Nažalost mali Jantol, sin Ivana Jantola Kipa, je pod utjecajem droge skočio sa jednog od stambenih zagrebačkih nebodera. Njegov je pajdaš primaš „Krcko“ sa primom proputovao cijeli svijet. Pogledajte si video učinak „Zagrebački tamburaši“ (razgovara sa Mihovilom Horvatom)ovdje na ovom blogu .

Lijep pozdrav, Zvonko Simunjak

Drugi dio: Stvaranje Prigorca

Piše Zvonko Simunjak  /06.08.2013./

Moja generacija.....

Da moja generacija je stvarala „novi Markuševec“! 

„Kada smo rođeni zastave su se vijorile“  (Zoran Mikšić / Moja generacija)

Sjeme što je onda posijano klije još i danas i nosi plodove na koje svaki Šimunčan može biti ponosan.

Vraćam se natrag u šezdesete godine.

Prošlo je par godina od rušenja drvenog društvenog doma. Od tada je sve nekako zastalo, zamrlo. Župnik zabranjuje svadbovanje na Pijacu ispred crkve. Poslije prisege mladenci se razilaze; odlaze svojim kućama. Nema više veselica, drmeša, joukanja, gemišta, rakije i svatovskih cigareta u nedjeljno popodne. Razglas u centru je pokvaren. Ni SKOJ-evci se više ne okupljaju, njihova omladinska organizacija se raspala. Nitko ne politizira i ne bavi se politikom. Vatrogasci ne održavaju vježbe, kao da žaluju što nema požara. Njihov nedovršeni „Novi vatrogasni dom“ predviđen za 4 vatrogasna vozila (toliko vatrogasnih kola nije bilo ni u Zagrebu) je već par godina betonsko ruglo u centru Markuševca. Novo osnovani nogometni klub „NK Prigorje“ privlači ljude na Selječicu, ali ti dečki gube skoro svaku utakmicu. Jedino kad Ruda Sitar igra Prigorec pobjeđuje. Međutim on je u internatu, u domu na Trešnjevki i igra za NK Trešnjevku, ali tko je onda pitao za licencu.

Nema okupljanja, nema tučnjave, a bogme nema ni međaških svađa, karanja, gdje si mogao saznat ono o čem se nije otvoreno pripovedalo. Mali dučančić u „Pištanovoj hiži“ (Kaffee Upitnik odnosno nova pekara) je pretijesan i ne može podmiriti svu potražnju Šimunčana koji odjednom imaju novaca. Rade u zagrebačkim poduzećima, a uz to obrađuju svoju zemlju te višak proizvedenog prodaju po zagrebačkim tržnicama. Taj dualitet zarade podiže standard ljudima. Vršeći razne usluge prijevoza i obrade zemlje, par se domaćih furingaša počelo bogatit. Od jedne konjske zaprege zaradio se traktor. Sa traktorom novi Citroen „Žaba“. U kuću se ugrađuje nova „Američka kuhinja“, a dečki se školuju na fakultetu. „Se se moglo ak si štel delat.“

Na kulturnom se polju u Markuševcu ništa ne dešava. Jedino je svećenik aktivan. U crkvi sakuplja novac za obnovu kulturne baštine (crkve, farufa i starog zida oko crkve). On sa svojim crkvenim zborom gostuje po župama Posavine i Zagorja i širi dobar glas o župi Sv. Šimuna i Jude Tadića.

Šimunčani su počeli mrmljat: Ceste (ulice) nisu asfaltirane, ulična rasvjeta je svedena na 3 lampe u centru Markuševca. Omladina nema kuda izlazit, a autobusom do Maksimira,

3 zone,  je bilo toliko skupo ko da se danas voziš do Jaske. Šimunčani nemaju svoj lobi u općini. Ipak i u općini Maksimir su shvatili da se nešto mora napraviti, pokrenuti stvar sa mrtve točke. Općinsko vijeće donosi odluku da se  „Poljoprivredna Zadruga Markuševac“ pravnim aktom pretvori u privredno poduzeće „PP Maksimir“ sa sjedištem u Markuševečkoj Trnavi. Za direktora se postavlja mladi aktivni SKOJ-evac Vid Ročić. On postaje motorna snaga i inicijator pokretanja mnogih projekata koji su pridonijeli boljitku Markuševca. Na starim temeljima iz 30-tih godina podiže se nova zgrada sa moderno uređenom smoposlužnom trgovinom i gostionom. Prva takve vrste u Zagrebu. Na 1. katu zgrade su uredske prostorije mjesnog ureda, matičar Lovrek i jedna veća prostorija iznad gostione za potrebe omladine.

Prostor ispred samoposluge, gdje je prije stajao drveni „Društveni dom“ se uređuje za parkiralište. Betonsko ruglo započetog vatrogasnog doma osmišljuje se kao moderno uređen ugostiteljski objekt. Temelji se učvršćuju i na prvu deku podiže se višenamjenska dvorana sa pozornicom i kabinom za filmskog operatera. Vani se uređuje natkrivena terasa. Sve je lijepo i moderno uređeno. U istočnom djelu je poseban ulaz za šank. Sa desne strane šanka su dva lijepo uređena „separea“ sa kožnim foteljama. Sanitarni čvor se sastoji od dva WC-a. WC za muške je proširen na račun ženskog, jer se onda smatralo da ženske ne trebaju baš jako puno van izlaziti, a pogotovo ne u birtiju. Nitko onda još nije mogao ni slutit kaj nas čeka za par ljeta. Dolazak  „seksualne revolucije“ i „ravnopravnost žena“. Subotom su znale doći na ples u „restauraciju“, sele se ko kokoši za stolove, naručile si „oranžadu“ i tak su sjedile cijelu večer. Znate sigurno kako je to kad žene piju oranžadu onda je i frekventnost WC-a premašivala njegove kapacitativne mogućnosti pa su se stvarali repovi, a začepljenje kanalizacije je bilo neizbježivo. - Konobar Šime je šimfal i govoril je da bi on njih sve poslao u „Školski trnac“ da se tamo olakšaju. Sjećam se jedne „akcije spašavanja“ jedne naše, bila je dobra blazina, čez obluk WC-a. Jee bi sigurno šteli znati tera je te bila? Pitajte si Medikuša, on je skupa z Dragecom Kranjcuvim sudjeloval u toj akciji. -

Na otvorenju nove kino dvorane prikazivao se film „Mladi lavovi“ sa Marlonom Brandom u glavnoj ulozi. Izborom filma za otvorenje je napravljen pun pogodak. Sve četiri predstave su bile rasprodate. Kino je uvijek bilo puno. Za doček nove godine prikazivala su se dva filma jedan sa Pat Boonom „O Bernardie“, a poslije tog filma „Prodavačica ljubičica“. Nezaboravni filmovi moga pubertetskog dječaštva. Ne da su mi samo filmovi ostali u sjećanju, već se i muzika iz tog vremena vrti često još danas kod mene u kući i u autu.  Za Dan republike 1963 godine donijela nam je naša nastavnica (onda još nisu bili profesori) iz muzičkog odgoja gramofon u školu. Činila je to i ranije da nas privikne klasičnoj muzici, jer ona je pjevala u zboru HNK-a. Ovaj put je donijela iznenađenje i rekla nam je da razmaknemo stolove. Stavila gramofonsku ploču od Pat Boone „You Don`t Need Me Anymore“. Rekla nam je da zaplešemo. Samo smo se zbunjeno pogledali; Mi da plešemo? Nemamo blage veze, znamo samo naš drmeš kojeg tu i tamo na svadbi zatancamo ili pak na takt polke poskakivamo s noge na nogu. Sa djevojčicom da zaplešem? Nezamislivo...iako sam si to već onako pomalo priželjkivalo. Draga Matacun i Štefa Malec, Štefanovčanke, se prime i počnu se gegati, a mi, mi se onako mudro podsmijavamo. Tad se odmakne nastavnica od stola i krene – mislio sam da ide van, da nas hoće same ostaviti da se sami razkuražimo - ravno prema meni i veli „Hajde da nas dva zaplešemo“. Kaj da Vam velim? Od onda sam zavolio ples i jedva sam dočekao da krenem u grad u školu i onda po plesnjacima od „Ribnjaka“ do „Tucmana“ i „Studentskog centra“.

Do sredine 60-tih su u Markuševcu stvoreni uvjeti društvenog života i zabave:

-       1956. Nova školska zgrada (Brežovanka)

-       1962. Nova zgrada sa „Samoposlugom“ birtijom i Matičnim uredom

-       1963. Nova kinodvorana sa restauracijom

-       1965. Nova školska zgrada (Na Selječici)

Za sve te pomake u razvoju Markuševca najviše je zaslužan Vid Ročić - Prkus. 

Zbog apsolutnog političkog zatišja u Markuševcu, teško je lobirati za Markuševac, kraj u kojem ne djeluje ni jedna društveno politička organizacija; Osim toga trebao je novi društveni dom biti ispunjen i sadržajem. Prikazivanje filmova, uglavnom američkih, nije zadovoljilo općinske vlasti.  Mora se oživjeti Omladinska organizacija. Više se nije govorilo o SKOJ-u, jer u Markuševcu nije bilo ni jednog omladinca koji bi bio član SKOJ-a odnosno KP-a. 

Kao i uvijek Prkus ima jednu ideju. Kakova je to ideja bila i koliko je ona bila uspješna čitati ćete u slijedećem nastavku.

Zvonko Simunjak

In memoriam - Štefica Štroser rođ. Puntarić  

Piše Ljubica Poščić /14.07.2013./

Približuje se 47 Međunarodna smotra folklora u Zagrebu koja se održava od 16.07. do 21.07.2013 a moja sječanja odlaze u prošlost, na prvu Smotru folklora 1966 na kojoj je KUD „Prigorec“ prikazivao Markuševečku svadbu. Mladenci za tu izvedbu bili su Štefica Puntarić i Ivan Mučnjak. Tada 14-ogodišnja Štefica, u ono doba još djevojčica, imala je problema sa drmešom i polkom. Štef Ročić ponovni osnivač,voditelj i koreograf društva, zamolio je mene, Slavicu Cik i Jagicu Jantol (tadašnju posnuš u izvedbi) da joj malo pomognemo oko toga. Izvan proba koje su se održavale u staroj školi, rado je dolazila k Sitaru te smo u našem dvorištu, nas četiri vježbale.

Kako je teško tancati drmeš bez muzike naš dragi Štefek, koji je uz njegov talent za ples imao i malo talenta za prim, svirao je odlično drmeš i polku. Iako je bila mlada uz dobru volju Štefica je brzo naučila tancati.

Kod svakog našeg susreta proteklih godina rado smo se sjetile tih davnih vremena, popričale o njima i uvjek na kraju tog susreta rekle bi zajedno „Bilo je to lijepo i nezaboravno vrijeme koje smo provele zajedno u društvu“.  

Kao prva mladenka u izvedbi Markuševečke svadbe na Smotri folklora  ostala nam je u lijepom sjećanju. Na žalost i ona nas je 11.07.2013 prerano napustila kao i mnogi drugi koji su sudjelovali na prvoj Smotri folklora ali sjećanje na nju ostati će zauvijek.

Lijepi pozdrav  Ljubica  Pošćić rođ. Sitar

Stoje s lijeva:  Slavko Kobasić (Gari), Rudolf Puntarić, Zvonko Cokol (Soso) i Jura Kirinić

Sjede s lijeva: Josip Kobasić (Svrčo), Štefica Puntarić, Branko Kota (Zubar) i Jagica Jantol

Slika je krasila Krašovu bonbonjeru a snimano kod Sitara.

90 godina Prigorca (2)

Piše Lidija Kralj  /24.05.2013./

Bok, Ivek.
Polako se odbrojavaju sati do početka nastupa u Lisinskom. Svi već znaju da HKUD Prigorec iz Markuševca obilježava 90-ti rođendan.
U arhivi svojih fotografija izvukla sam ove fotografije koje vam šaljem.
To su IVA i IVAN.

Bili su kao mladenci za potrebe HKUD-a.

Sl.1

Sl.2

Sl.3

Sl.4

Pozdrav svima, Lidija Kralj

90 godina Prigorca

Piše Branko Lukačin  /München 18. svibanj 2013/

Za  90-tu godišnjicu  našeg  OKUD-a „Prigorec „ moje  iskrene čestitke  svim članovima društva, te  onima  koji su ga  podržavali i sada  to  čine.

 Mislim da  je  ovo prigodan trenutak  da  se prisjetimo  marljivih  ruku jedne djevojke (sada gospođe Snježane Tomić  rođene Lukačin) koja je  mnogo pridonijela našim narodnim običajima, zajedno sa njezinom mamom Jelkom i bratom Juricom, sašila  mnoge  narodne nošnje, opleča ,lajbeke i napravila nekoliko vijenaca koji  dolaze mladenki  na glavu.

Koliko se ja sjećam, Snježana je od rane mladosti pomagala njezinoj baki „Venčarici„ takodjer  iz gornjih  Lukačina tj, iz Borovine 35. Jurica je bio zadužen  za nabavu  svih ukrasnih dijelova koji su dolazili na narodnu nošnju, a za to je trebalo  često odlaziti preko granice, u Česku i Slovačku.

Na jednoj od smotri Folklora održanoj od 20- 25. 7.1985, moja kćerka  Diana je nosila veliku lutku koju su  Snježana  i njezina  mama  obukle u Prigorsku narodnu nošnju. To je bilo objavljeno u tadašnjem tjedniku “Vikend”.

Puno pozdrava svima, Vaš  Branko  Lukačin

KUD Prigorec iz Markuševca slavi 90 godina svoga postojanja.

Piše Zvonko Šimunjak /18.05.2013./

Prvi dio: Kako je sve počelo?

90 godina je duboka starost i svatko tko je doživi ima stvarno razloga za slavlje. Nadam se da eć slavlje biti primjereno tako velikoj jubilarnoj znamenki, ne samo svečanim koncertom u Lisinskom, već i popratnim sadržajem u samom Markuševcu; Kao na primjer: Izložba slika, etnografski prikaz kraja iz kojeg je Prigorec iznikao, večeri proze i poezije, literalni i umjetnički ogled kraja itd. Sa malo  mašte i volje odmaći se od tog prokletog mentaliteta „minimalizma“.

Ne znam dali postoji tzv. „Dan Markuševca“? Ako ne, trebao bi se osmisliti i svake bi se  godine na taj dan trebalo pokazati „Tko je i Što je u Markuševcu“ (Who is Who to Markusevec?). Bila bi to prilika i razlog za svetošimunske „Izgubljene Duše“ da se skrenu i da vide kako se danas živi u Markuševcu, te da povuku paralelu sa vremenom kada su oni tamo živjeli.

Kad razmislim... koliko je to godina; Kolike su generacije ostavile svoj trag u tom društvu trasirale ga drmešem i polkom... u naše podsljemensko prigorje. Kada prigorci zadrmaju svoj drmeš zatresu se kućni trijemovi, rouženice pucaju, a dekle na vrhuncu svoje razdraganosti joukaju. To je muškost, to su testosteroni, simbol zajedništva, pripadnosti jednom rodu, jednom kraju.

I ja tražim svoj trag u tom kraju... u kolu gdje se ruke poput lančanih karika povežu da bi se bolje oduprle centrifugalnoj snazi koja razdvaja sve što nije povezano. Ja sam se otkačio iz tog kola i zakonom prirode katalputiran sam daleko, jako daleko od kraja gdje rojžice cveteju. Ostala su mi samo sjećanja na pokoju rojžicu na moju i njenu mladost, na joukanje, na pajdaše i na vrijeme kada se Markuševec kao neka „Uspavana Rojžica“ počela buditi iz stoljetnog sna. Da baš kao u bajci o uspavanoj ljepotici i Markuševec je čekao svoga princa da ga prodrma, da poljubi njegovu grudu i da mu vrati značenje koje je nekad imao. Bilo je i prije mnogo pokušaja da se prekine njegovanje letargije koja je kod ljudi stvorila osjećaj malovažnosti, uspavala ih. Puno se pokušaja završavalo samo na dobroj volji i u ukorenjenom minimalizmu. A onda, onda su se u drugoj polovici pedesetih godina desile neke stvari koje su bile temelj za prosperitet Markuševca.

Želja mi je da vas povedem kroz vaš kraj i vrijeme kada se „Prigorec“ počeo buditi iz mnogogodišnjeg sna prodrman od čovjeka koji taj kraj voli vše nego samoga sebe. Samo ta ljubav u kraj i folklor daje mu snagu da se uhvati u koštac sa mnogim predrasudama čiji se trgovi, na žalost, još i dan danas osjećaju i vide. Da jedan čovjek, njegova tvrdoglava zaljubljenost u folklor, njegova ideja, njegova stvaralačka snaga, sposobnost i spremnost na odricanje za ostvarenje tog jednog cilja kojem je podredio i svoj privatni život. Taj se cilj zvao „OKUD - PRIGOREC“, a čovjek se zove Stjepan Ročić Pindek. I Bog je sam stvorio svijet; Da nema Boga ne bi bilo ni svijeta. Isto možemo reći da nema Stefa Ročića Pindeka ne bi bilo ni Prigorca i svega onoga što je kasnije nastalo, a vezano je uz Prigorec. 

Sve ovo o čemu ću pisati je samo moje subjektivno viđenje, opis  vremena baziran na mojim sjećanjima o događajima od prije pedeset pa možda čak i šezdeset godina. To je vrijeme kada je u Markuševec došao novi župnik, Krešimir Ivšić, sa novim idejama spreman da brani našu vjeru te se nepokolebivo hvata u koštac sa ondašnjim vlastima. Na drugoj je opet strani i nova vlast uvidjela da je izrasla nova generacija i da toj generaciji treba nešto dati da osjete boljitak dogmatizma u kojem ih odgaja. Otvara se autobusna linija br. 12 Markuševec – Maksimir, nova školska zgrada koja omogućuje osmogodišnje školovanje. Više se ne mora dva sata pješačiti da bi se došlo do „Jelačić Placa“. Prije su djeca od petog do osmog razreda išla u školu u Mlinarskoj na Gupčevoj Zvijezdi, Pionirskom Gradu ili u Dubravu. Sada poslije završene osmogodišnje škole nastavila su školovanje u zagrebačkim srednjim školama i fakultetima. Nisu više ostajala kod kuće da „buju seljaki“ i da žive od one male „crkavice“ (minimalizam) koja se ositnjavala sa svakom novom generacijom. Curice se nisu udavale sa 15 -16, a dečki sa 20 godina. Prije si sa navršenih dvadeset godina, a još neoženjen, bio „stari dečke“ ili „stara dekla“.

Prije nego počnem pisati o tome „Kako smo stvarali Prigorec“, osvrnut ću se ukratko na zbivanja u Markuševcu od sredine pedesetih do sredine šezdesetih godina. Pedesetih se godina kulturni i zabavni život svodio na subotnju  zabavu i ples u „Bašći“ iza „Društvenog doma“ sa obaveznom tučnjavom te pokojom predstavom mladih SKOJ-evaca na pozornici društvenog doma. Sjećam se jedne predstave sa Tunom zvonaričkinom u ulozi majke sa Korduna. Školski zbor je tiho pjevao, a Tuna je glumila Kordunašicu, koja hoda između postavljenih križeva. Tužna je to pjesma ispjevana u tradicionalnom osmercu. Jako me se dojmila, tako da su mi stihovi odmah sjeli.

„Na kordunu grob do groba

Traži majka sina svoga.

Našla ga je, na grob klekla

 I ovako sinu rekla.

O moj sine, radost moja,

Gdje počiva mladost tvoja?

Otac plače majka cvili,

Otvori se grobe mili...

Mnogo godina kasnije saznao sam da je i ta pjesma jedna od mnogih komunističkih, da ne velim srpskih, podvala; Međutim, interesantno je da se ni na jednom mjestu u toj pjesmi ne spominje Srbija ni Srbin. Izvorna se pjesma zove: "Na Kupresu grob do groba". Pjesma se pjeva na melodiju budnice ustaške Crne legije: "Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana".

U Markuševcu pedesetih godina je “DVD-Markuševec” jako aktivno. Uglavnom su to Brežovani koji nedjeljom izvode svoje vježbe sa šlaufovima, mlaznicama i pumpnim aggregatima. Za nas djecu jako zanimljivo. Ni jedna se vježba nije smjela  propustiti. Vatrogasci nabavljaju i dva para boksačkih rukavica pa ako je tko htio mogao si je dati - ili sam nekom drugom, nos razbiti. Na “Engelsku Nedelju” (taj dan je ustvari dan Markuševca) je u “Društvenom domu” zabava sa muzikom, plesom i velikom tombolom (navečer obavezna šora). Dvije sam godine za redom na tomboli dobio jednu od prvih nagrada. Jednom su to bile cipele, a drugi puta velika gumena lopta (o tome drugi puta malo više).

Slika vatrogasaca je snimljena u “Bašći” iza starog zadružnog doma. Kapetan postrojbe i prvi na pumpi je Jodek, a do njega su Šelendić Slavko Slavek i Novosel Franjo Prelec-Srce Isusovo. Zadnjem na slici sa “Za dom spremni” pozdravom ne znam mu ime. (Ima sreću da je slika tek sada objavljena). Četvrti sa lijeva je Imbra Beglajter –Muzikaš na sljedečoj slici-.

Tamburica se u to vrijeme nije svirala. Muzičkom scenom u Markuševcu drma više skupina “Muzikaša “koji u svojem sastavu imaju dvije harmonike , beglajt gitarau i bajs. Jedna od tih skupina je na slici sa vjenčanja moga bratića. Druga je skupina okupjena oko Hercega harmonikaša -otac od Rudija- i Slaveka miklecovog, zatim tu je još Malec Dragutin Piica iz Štefanovca. Početkom 60-tih muzičkom scenom dominira sastav Medikuš, Mihovec, Dragec kranjcuv i Slavek miklecov.

Slika je snimljena1958. Ovo vjenčanje je bilo zadnje “drmanje na pijacu”

Na slici su: Prvi red - Šimunjak Slavko Brličin moj stric, Jodek harmonikaš, Celinić gitarista, Imbra od Šekutera beglajt, Ivan Fuca svat, Medikuš harmonikaš, Đuzup svat, Šimunjak Mirko moj otac, sa strane stoji Novosel Franjo Canza.

Drugi red: Ban berdaš (ovu berdu prodaje Prigorcu i ja sam na njoj sviral), Jurica Horvatić od Lideja, Jordanič sa ženom i sinom Vidom djever i posnuš, Lidej Ljuba mladenka, Hadžić Stjepan Njutko mladenec moj bratić, Lješkovič Stjepan zetec od mladenca, Lidej Drago svat moj firmanski kum.

Rušenjem starog doma prestale su i zabave u Markuševcu. Društveni se život svodi na prikazivanje cjelovečernjih igranih filmova u zadnjoj sobi “Stare škole”. Za svoju 100-tu obljetnicu škola dobiva televizor koji stoji na raspolaganje i mjesnoj zajednici. Interesantni su bili filmovi o “Seksualnom odgoju”. Naravno mi djeca nismo mogli uči, ali smo zbog toga visjeli po prozorima ili bi se prije prikazivanja filma znali uvući u “Švedski sanduk” i onda u mraku podigli poklopac i izlazili iz sanduka. Problem je bio da su se ljudi znali sjesti na sanduk pa smo morali lupati da izađemo. To nije nikako moglo proći neprimjećeno pa nas je, navlačeći za uho, nemilosrdni Činek izbacivao napolje.

Jedne nedjelje u ljeto 1960 godine plakatom je najavljen film “Kekec i Kiklop”. Naravno, dječak sam od 11 godina, to moram vidjeti. Dođem k materi i velim joj da bi htjel iči u kino da vidim Kekeca. To čuje moj  mlađi brat Branko te i on hoće da gleda Kekeca. Mati je imala novaca samo za jednu kartu. “Morala sam platiti težake, a otec još ne dobio plaću, a moram si ostaviti peneze za autobusnu kartu; „zutra idem na plac sa grincajkom, več sam pušleke složila. Ojte vi same, zemite si jenu kartu. Na vratima je Vincek, nam je familija pak vas bu on pustil.” Mislite da nsa je pustio. Ne nije. Na svu sreću smo ga prvo pitali nego smo si kartu kupili. Iz bratske solidarnosti nije ni jedan htjel sam ići u kino. Par godina kasnije mi mati snubi Višnju vincekovu. Joj ja velim: “Se ti sečaš kak nas njen otec nije htel pustit na jednu kartu u kino. Takvog si svekra ja bogme ne želim.” “Je imaš prav” veli mi mati.

Moda i način odijevanja se u kratko vrijeme promijenio. Pedesetih je godina još puno žena nosilo “domaču rubaču” i rubec na glavi.

U samo dvije tri godine i tu dolazi do nagle promjene. Kao primjer pogledajte si slijedeće dvije slike. Vremenska razlika je svojih dvije-tri godine.

Slika iz 1958 godine. Štefanovčanke ogrnut u  trdicionalne „campe“, opasana „fertunima“ i sa „rubcem“ na glavi.

Šimunčanke, djevojke obučene po najnovijoj modi. Petticoats sa uštirkanom podsuknjom.

Sa lijeva na desno su: Šimunkovic Ivka, Šimunjak Dragica, Mestric Franjo Ferko, Puntaric Štefica, Lidej Barica, Jug Pero, Kobasic Dragica i Špoljarec Dragica.

Tu je haljina još ispod koljena. Na nogama su štikle iako još ceste i putovi (ulice su bile samo u Zagrebu) nisu bile asfatirane. Svega tri god kasnije haljina se krati iznad koljena da bi od 1965 pokrivala još samo malo gaćice.

Tad dolazi na scenu moja generacija. Što se onda događalo i kako smo stvarali PRIGOREC o tome sa još neobjavljenim slikama u drugom nastavku.

Vaš Zvonko Simunjak

90 godina OKUD „Prigorec“

Piše Ljubica Poščić  /17.05.2013./

Od 1966 do 1971 bila sam aktivni član društva i iz tog vremena uspjela sam sakupiti malo fotografija, jer u tadašnje vrijeme rijetko tko je imao fotoaparat. Izrađivale su se samo crno bijele slike. Jedinu sliku u boji koju imam  sa smotre folklora u Zagrebu, napravio je sjećam se jedan gledatelj sa kamerom koja je odmah napravila sliku (senzacija tada).

Bilo je to na Trgu Bana Jelačića kuda je prolazila povorka i najednom se zaustavi kraj mene muškarac sa slikom u ruci, nešto govori pokazujući mi sliku, gledam njega, gledam sliku, pa to sam ja i Branko. Govori on i dalje a ja ga baš -niš ne razmem- a kako bi ga bila i razumjela kad je to bio turist iz Njemačke.  Poklonio mi je sliku, to jest jednostavno stavio u ruke i izgubio se u mnoštvu ljudi. Nisam mu se stigla niti zahvaliti -a i tak me ne bi razmel-.

Ja i Branko Jantol, koji nas je nažalost prerano napustio, bili smo posnuš i dever (danas se veli vjenčana kuma i kum) u izvedbi naše Prigorske svadbe. Bilo je to točno prije 45 godina.

Lijepi pozdrav  Ljubica Pošćić  r. Sitar

Štef   iz  Markuševca

Piše Ljubica Poščić /14.05.2013./

1970-e u 12 mjesecu tvornica baterija Croatia slavila je dan „Croatia“-e u kazalištu „Komedija“. U bogatom programu uz Vice Vukova i Dudeka,bez Regice, nastup je imalo i OKUD „Prigorec“ kojega je tada vodio Štef-Stjepan Ročić. Za tvorničke novine „CROATIA“  napravljen je intervju sa našim Štefom, koji mi je poklonio jedan primjerak tih novina. Izrezala sam taj članak  iz novina i čuvam ga u svom album.  

Pozdrav rodnom kraju,  Ljubica Pošćić

Prva smotra folklora 1966.
Piše Ljubica Poščić r. Sitar /06.06.2011./

Štovani Gospodine Ročiću!
Redovni sam čitatelj vašeg bloga, koji me oduševljava dobrim prilozima, a naročito prilozi mojega nekadašnjeg susjeda i školskog kolege - iz jarka - Zvonka Šimunjaka. Posebno me veselio prilog o njegovoj posjeti koju je imao iz Markuševca, a to me potaklo da vam se javim sa par riječi.


Povorka - snimka iz tjednika Arena


Sa povorke - iz tjednika Arena


Kočijaši - drugi sa desne strane Djordje sa Gradiljnjaka, a drugi sa lijeve strane je tata od Štefa - stari Pindek. Drugima ne znam imena – snimka iz tjednika Arena


Mladenci - Štefica Puntarić i Ivan Mučnjak - razglednica


Nosači zastave - u pozadini sa desne strane vidi se Stef koji pazi da je sve u redu - iz Večernjeg lista


Nastup na Cmroku



Prvi nastup na pozornici u Varšavskoj - original slika

Da naš Štef Ročić – Pindek, prava je legenda. Kao što Zvonko nije zaboravio, što je Štefek, kako ga ja zovem, učinio za njega - za nas, ondašnju omladinu - nisam niti ja zaboravila Štefeka, niti prvu smotru folklora 1966, sa kojom je sve počelo. Dakle, točno prije 45 godina.

Bila je zima, a mi cure iz jarka, ja Ljubica-Miškova, Slavica-Borcova, Zlatica-Prelcova i (Tuna) Katica-Pekova, subotom smo odlazile na ples u Restoraciju. Svirali poznati mužikaši, Medikuš i kompanija. Jedino okupljalište naš mladih u Markuševcu.
Najedanput se odnekud stvoril Štefek, prilazi našem stolu i sjedne na ponuđenu mu stolicu.
“Cure, ja bi vas nekej pital. Jeli bi vi štele, na ljete, u sedmem mesecu, se male prošetati po Trgu Republike u narodnoj nošnji.”
Gledamo u njega, otvorenih usta, bez riječi i mislimo, -Trg Republike, mi u narodnoj nošnji, ljeto, vrućina, pa taj nije normalan.
“ Znate, to bi vam bilo ovak. Već smo počeli osnivati folklorno društvo i treba nam još diekel i decakuv, a na ljete se održava u Zagrebe PRVA SMOTRA FOLKLORA i mi bi na te smotre, kao Folklorno društvo - PRIGOREC - iz Markuševca, nastupali. Napravili bi pravu prigorsku svadbu.”
Zatvorile smo usta, ali i dalje bez riječi, sa velikom napetošću, upijale svaku njegovu daljnju riječ.
“To bi bila prava svadba, sa mladenkom i mladencem, posnuš i dever, svati, tamburaši, diekle sa korpama na glavi, a neke sa našim črljenim jambrilemi, konji sa koljima, a na koljima kočijaši sa perjicem.”
“Štefek nema problema, tu smo, spremne smo” - odgovaramo sve u jedan glas.

Da, da, tako je Štefek stvoril naš - PRIGOREC -, koji je prvi veliki nastup imao na smotri folklora. Sakupljal je omladinu po cesti, svakog pojedinačno pozival, da se pridruži društvu i sakupil je 110 diekel i dečakuv, -110 učesnika smotre, kako je napisal Zvonko - koji su sa ponosom u našoj narodnoj nošnji marširali Zagrebom,
i na brojnim nastupima prikazivali pravu Prigorsku – Markuševečku svadbu.

Nadam se, da ovih 110 diekel i dečakuv, nisu zaboravili taj veliki događaj, kao što nisam niti ja zaboravila taj prekrasan period mog djevojačkog doba, niti daljne nastupe koje je imao PRIGOREC, od Kranja do Ohrida u ondašnjoj
Jugoslaviji, a sve to zahvaljujući Štefeku – Pindeku.

Srdačan pozdrav vama i vašoj obitelji gospodine Ročiću,
čitateljima bloga, te Zvonkecu i njegovoj obitelji.
Vaša Ljubica Poščić r. Sitar

OKUD Prigorec na turneji po Vojvodini 1966. g.


Pred polazak na smotru “Bratstvo i jedinstvo” Subotica / Palic snimljeno u svibnju 1966 . g. Ova je bila slika objavljena na 1. stranici “Vjesnika” . /foto arhiva Zvonko Šimunjak/


Na slici su sa lijeva na desno: Pavlekovic Rudolf Carli, Kobasic Branko Dugi, Simunjak Zvonko Zvonac, Franjevic Alen caruga, Sitar Ivan Struca, Kobasic Slavko Gary, Franjevic Dubravko Ante, Poslon Zlatko Slavek, Sitar Mirko Imbra, Jantol Branko Zebec, Cokol Zvonko i Mucnjak Ivan. /Arhiva Zvonko Šimunjak/

Kao prestavnici omladine grada Zagreba, sudjelovali smo na smotri “Bratstvo i jedinsto” koja se te godine odrzavala u Subotici. Na preporuku nastavnice engleskog jezika Ksenije Jelicic (za prezime nisam bas siguran) posjetili smo njezino rodno mjesto Tavankut kod Subotice. Ta posjeta je bila pocetak prijateljstva izmedju nasih drustava. Drustvo HKPD Matija Gubec posjetilo nas je u dva navrata. Te dogadjaje spominju na svojim web-stranicama.
http://www.matijagubec.org.rs/o_drustvu.htm
Ne znam dali je to slucaj sa Prigorcem. U svakom slucaju trebalo bi ih podrzati u njihovom radu. Prema njihovim izjavama nije im onda bilo lako, a danas je jos puno teze.



"Prvi tamburasi" snimak iz veljace 1969. godine. /foto arhiva Zvonko Šimunjak/

Stoje: Kobasic Branko Dugi (A- Brac); Jantol Branko Zebec (E-Brac); sjedi: Zvonko Simunjak Zvonac (Berda); cuce: Poslon Zlatko Slavek (1.Bisernica) i Franjevic Dubravko Ante (2. Bisernica)
Fotografirao Franjevic Alen Caruga (Bugarija) , a Sitar Mirko Imbra, (A-Brac) nije prisutan. /Arhiva Zvonko Šimunjak/



"Zebec fata Garya" snimka sa jezera Palic 1966. g. /foto arhiva Zvonko Šimunjak/

Da smo se znali zabavljati pokazuje i ova slika snimljena 1966 na jezeru Palic. Gary (Kobasic Slavko) se OBUKO U ZENSKO, a Zebec (Jantol Branko), kao iskusan “Oboritelj” (vec je bio zarucen sa Slavom), pokazuje Zvoncu (Zvonko Simunjak) kako mora “oboriti” Slovenke. Caruga (Franjevic Alem) uvijek ozbiljan, a Zvonac zainteresiran. /Arhiva Zvonko Šimunjak/



“Zvonac sa Slovenkama” Snimljeno na Palicu 1966 godine. /Arhiva Zvonko Šimunjak/

... “i odvedoh je na jezero misleci da je djevojka,
A bila je zena.
Bilo je to u noci svetog Roka,
Kad ugasise se Fenjeri,
A upalise krijesnice.
Jezero se ljuljalo,
A meni je u glavi brujalo
Ko da je voda iz mene potekla
Kad mi je rekla,
Tvoja sam tvoja sam” ... /Garcia Lorca, preveo Z. Simunjak/

Sexualna revolucija koja je tih godina zahvatila Europu. Nije se osjecala u Markusevcu. U Markusevcu se u ono vrijeme jos uvijek snubilo. Ako si se negdje sam razgovaral sa deklom, onda si moral s tim racunati da bus dosel na glas. Za dekle je bilo jos gore. Dojti jednom na glas, znacilo je, da si vise ne more birati partiju. Znalo se desiti da posle “Mejse” dojde moja mati k meni i te mi veli: “Zvonko cuj, sad pri mejsi mi je rekla Vincekova ......, zakaj ja ne bi zel njenu (........). Pa to ti je ljepa dekla”. “Cuj mama, ona ti je ljepa, ali ja se ne mislim tak brze zeniti, a ovak se samo z njom potepati”. “Imas prav, imas prav” javila se moja stara mama (baka) “kuj bi se i njega stela tak brze resiti”


"OTISLI KAO DJECA A VRACAJU SE LJUDI". Palic, Subotica 1966. g. /foto arhiva Zvonko Šimunjak/
cuce: Kobasic Slavko Gary, bracist iz Koleda, Sitar Ivan Struca, Simunjak Zvonko Zvonac,
stoje: Sofer, Jantol Ivan Curo, Cokol Zvonko, Poslon Zlatko Slavek, Ivka Selendic Cinekova, Puntaric Branka, Puntaric Mirjana, Jantol Branko Zebec, Nada Selendic Bubaceva, Selendic Vlasta , Pavlekovic Djurdja Lolekova, Branka Lukacin Kraljicina, Ljuba Sitar Madjarova, Hadzic Marica /Arhiva Zvonko Šimunjak/

Putovanje na Palic je bilo nase “vatreno krstenje”. Prvi smo put, kao drustvo, napustili granice Zagreba. To putovanje je pokazalo i medjusobnu podnosljivost koja je ustvari garant uspjeha jedne turneje, a onda i obstotka drustva kao cijeline.
Nase djevojke su jos bile curice i za njih je Stef (Rocic Stjepan) i Curo (Jantol Ivan) uveo vojni rezim.
Putovanje u Suboticu je za mene osobno donijelo spoznaju:
- Da su Bunjevci Hrvati i to jako ponosni.
- Da pojam “Hrvatske Budnice” oznacava pjesme kojih je izvodjenje na javnom mjestu bilo zabranjeno (“Ustani Bane”, “Oj Hrvatska Mati” i “Vilo Velebita”). Mi smo ih ipak stavili na nas repertoar.
- Da je u Subotici do 1951 postojalo “Hrvatsko Narodno Kazaliste”. Bili smo pred zgradom koja se onda, a valjda i danas zove “Narodno Pozoriste” latinicom na srpskom i “Nepszinhaz” na
madjarskom jeziku. Zbog “aljkavosti” kod pisanja novog, moglo se jos dobro procitati i staro ime kazalista. Srdacan pozdrav, Zvonko Simunjak





Prvi nastup OKUD Prigoreca u kino dvorani u Markusevcu 1965. g.

Prvi nastup OKUD Prigorec u kino dvorani u Markusevcu 1965. g.
/foto arhive Rudija Pavleković Carlija/
Sa lijeva na desno: Tarabuku udara Dado Krizanec voditelj drustva " KOLEDO" iz Zagreba, Kobasic Slavko Gary, Sitar Ivan Struca i Pavlekovic Rudolf Carli.


Slika je divna puna dinamike, snimljena na nasoj prvoj velikoj predstavi kada smo se predstavili Markusevcanima. Tada smo vec bili organizirani i registrirani kao "OMLADINSKO KULTURNO UMJETNICKO DRUSTVO PRIGOREC" iz Markusevca. Mozda bas zbog tog naziva danasnje drustvo preskace taj period i prave se blesavim, a nemaju pojma koji je trud bio potreban sve to pokrenuti u tom kratkom periodu. O tome cu pisati tamo negdje na jesen.

E sada o slici.
Pocinje velika grupa prvo sa "Rugovo oro" gdje plesu i zenske. Tempo plesa se pojacava, izdvaja se grupa momaka koji jos vecom dinamikom uz glasniju "Tarabuku" plesu "Sopsko oro". Ovaj se ples uvijek izvodio kao zadnji ples, a publika je bila odusevljena.

Fotograf je uhvatio vrhunac tog plesa i iz otvorenih ustiju plesaca jos sada cujem nas "RATNICKI POKLIK OBORI" Pravi smisao rijcei "OBORI" znali smo samo mi iz grupe, a znacilo je "POVALI ZENSKU". Kada je neki od nas bio u razgovoru sa djevojkom mi smo ga u prolazu pozdravljali sa "OBORI". /komentar Z. Simunjak/





OKUD Prigorec na turneji u Bosni 1967. g.


Ljubija BIH, /snimka iz 1967. g. fotoarhiva Rudi Pavleković/
Na slici s lijeva: sjedi Alen Franjević Ašćo, iza njega Zvonko Šimunjak Zvonac. Stoje lijevo Rudi Pavleković Čarli i Branko Kobasić Dugi ispred njega sijedi Dubravko Franjević Dudo i ispred njega pokojni Branko Jantol Zebec


Ljubija BIH 197. g. /foto arhiva Zvonko Šimunjak/

Ljubija, malo rudarsko mjesto sa lijepim novim „Rudarskim“ domom, pozvala je „Zagrebacku Estradu“ da uvelica njihovu proslavu.
A „Zagrebacka Estrada“ je pozvala nas, decke iz Markusevca, da im se pridruzimo.
Ja mislim da vam nitko ne moze odati vece priznje. Nas Rating (vrijednost) je porastao, postali smo „Salonfaehig“ u zagrebackom zabavnom zivotu.
Zabavni Orkestar Televizije Zagreb, Dusko Dancuo, Vicky Glowatzki te voditeljica, bozanstvena Jasmina Nikic i Miiiiiiii ... Decki iz Markusevca.

To sam dozivio kao da je Bozic i Uskras u istom danu.

A onda predstava, nastup, sve se odvija po planu, stimung raste.
Divno nam je. Poslije zavrsenog programa prelazimo u bar. Prigusena svjetla, moderni namjestaj, duboke fotelje. Za sankom dvojica rudara, konobarica ... u Bosni smo, .... prisjetih se Emine

„Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće“!...

Hodzin zapis, ne Hodza nije za mene zadusen. Mi imamo naseg Zupnika Kresu i Novi Zavjet.

U vuglu je mala pozornica za muziku. Na njoj stalci za note, klavir, a na podu divna, sivo-maslinaste boje, savrsenog oblika, obrubljena sa reisverschluss-om, futrola od satorskog krila za kontrabas. Kako ju je bilo zalosno gledati onako napustenu, smotanu pod nasim nogama, osamljenu u ponizavajucem polozaju, praznu........ Postajem sentimentalan.
Treba ubit vrijeme, moramo cekat tri sata na vezu za Prijedor. Nema veze mi smo u stimmungu. Kuca casti, pijem Whisky prvi put u mom zivotu. Na sanku flasa sa Whisky-jem, citam etiketu „Whisky Rake“…. U Bosni smo, ………prisjetih se.

„Za Radnike Djake i Seljake
najbolji je Whisky Rake“

Djak sam pa i seljak, zaci moze dupli.

Uzimamo nase tambure, popevke zvoniju, Dancuo pjeva sa nama, Glowatzky isto.

Zuti uzima saksophon, Dancuo sjeda za klavir. Uzivam u atmosferi, pogled mi leti sa Jasmmine na futrolu i obratno. Obadvje su divne. Ne mogu si ni jednu priustiti.
Siromak sam.

Zuti zasvira Besame Mucho

Bésame,
bésame mucho
como si fuera esta noche
la última vez
Bésame,
bésame mucho
que tengo miedo a perderte
perderte después

Küsse mich,
küss’ mich ganz feste!
Küss’ mich als wär’s heute Nacht
zum allerletzten Mal.
Küsse mich,
küss’ mich ganz feste,
denn ich hab’ Angst, ich verlier’ dich,
verlier’ dich danach.

Poljubi me,
poljubi me strasno
poljubi me ko da je nocas
posljednji put.
Poljubi me,
Poljubi me strasno
Jer ja te volim zauvijek
I ne zelim te
Izgubit nikad.
Besame,
besame mucho,
Each time I bring you a kiss
I hear music divine.
So besame,
besame mucho,
I love you for ever,
Say that you'll always be mine.

Stef se dize, prilazi Jasmini, klanja se, vidim becka skola....... iz Jarka je.

Jasmina prihvaca, dize se....
“a meni se krenu bururet u glavi”

Zuti svira perfektno, Stef se svija ko da je progutal feder sa moje budilice, kaj mi se to jutro razbila.
Svi gledaju Čagere, a ja gledam futrolu. Pogled mi se sretne sa Garyjem. On me razumije.
Oblacimo nasu Berdu ... Spajamo ono sto zajedno pripada.

“Jetzt kommt (wächst) zusammen was zusammen gehört”/Willy Brandt nakon pada Berlinskog Zida. 20 godina poslije nas/

Najednom galama, van, van, dosel je busic, brzo, bumo zakasnili na vlak u Prijedoru. Cekaj pa moramo; Nis, nis nosi instrumente nosi sve..... Paaa, Cekaj hocu objasniti; Trpaj sve vice Stef i Zebec. I mi potrpali sve cak i stalke za note ... Bil je mrak nismo vidjeli. /komentar Z. Simunjak/

Bačka Topola 1967. g.

Slika iz 1967. Cjelovečernji nastup u Bačkoj Topoli (Vojvodina) / foto album R. Pavleković/
Na slici s lijeva Branko Kobasić Dugi svira brać, Ivan Sitar Štruca, Slavko Kobasić Gary, Rudolf Pavleković Čarli i Štef Ročić Pindek.

OKUD Prigorec je pred punom dvoranom izveo svoje najbolje točke: Posavske plesove, Prigorje, Bunjevac, Baranju, Mađarski muški ples, Trno mome i šopsko te najžešći Banatski muški ples Banat.